srijeda, 24.10.2007.
Zamirisat cu stan...
Dodi i sjedni nasuprot mene.
Pitaj me kako sam i dopusti da ti pricam o necemu nebitnom, o nicem posebno.
Dopusti da ti pricam o guzvi u tramvaju, redu ispred bankomata ili o lokvi u koju sam stala dok sam ti pisala poruku.
Mozda spomenem i karikaturu u novinama, losu kavu ili u zurbi krivo zakopcanu kosulju.
Necu izostaviti miris peciva koji je prozeo ulicu, svoj potrgani kisobran i mahanje repom psa kada sam usla u stan.
Dopusti da ti pricam o boji mjeseca, zvuku pahulja ili tezini zraka.
Nemoras zbilja slusati. Samo kimaj glavom i tu i tamo me zaustavi u pricanju kako bi me poljubio u nosic ili maknuo kosu s lica.
Primijeti onu svjetlost u mojim ocima dok ti pricam o olovkama ili svojim novim fotografijama. I onaj smjesak na mojim usnama kada ti kazem da te volim...
Onda cu ispeci kekse i zamirisati cijeli stan cimetom. Skuhat cu kakao i mozemo ga polagano ispijati dok zagrljeni lezimo i osluskujemo kisu.
I ne moramo pricati. Dovoljno je samo da si tu i da znam da sam tvoja.
Da me pogladis po kosi i utisnes jedan poljubac u celo.
A ako zaspim,
da znam da ces me pokriti dekom i stisnuti uza se kao da to radis zadnji put...
srijeda, 03.10.2007.
Morning blues
Sjedim na balkonu tvoje sobe i promatram grad kako se polako budi. Sunce samo sto nije izaslo. Malo je hladno, a ja samo u tvojj kosulji.
Pijem caj. Topao je. Osjecam ugodu dok polako klizi niz moje grlo i grije mi promrzlo tijelo.
Pale se prvi auti i time narusavaju moju idilu.
Uzimam salicu s poda i ulazim u sobu. Sve je tiho i cujem samo tebe kako spokojno dises.
Skidam kosulju i privijam se uz tebe. Budim te svojim hladnim rukama, ali nisi ljut.
Nasmjesio si se cak.
Obujmio me svojim rukama. Pocinjes me ljubiti. Prvo polako a onda...
Sapces mi na uho, a ja se smijem. Izmamljujes moje osmjehe...
Otkopcavas mi grudnjak. Hladnim rukama ti prolazim kroz kosu. Ljubis mi pupak. Diras mi noge. Skidam te.
Caj se ohladio, a sunce je vec odavno izaslo.
Oblacim tvoju kosulju, a ruke mi vise nisu hladne...
ponedjeljak, 01.10.2007.
Nismo puno pricali
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam se osjetila njegovom.
Sjedili smo na klupi i slusali jazz. Na nebu su bile zvijezde i bilo je toplo.
Nosila sam suknju.
Nismo puno pricali.
Dopustili smo glazbi da nas obuzme. Uvuce nam se u svaku poru i ucini nas svojim poniznim robovima.
Nismo puno pricali.
Bili su dovoljni pogledi puni pozude i neskrivene strasti koja je samo cekala da bude provedena u djela.
Zagrlio me cvrsto i ja sam se pokorila.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam osjetila voljenom.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i dopustila mu da me dira po nogama.
Bilo je lijepo.
Nosila sam suknju.
U tom trenutku sam spoznala da cu postati ovisna o njegovim pogledima. Pogledima koji mi ogoljuju dusu.
O njegovim dodirima.
Dodirima koji uzrokuju propinjanje mojeg tijela i mame uzdahe.
O njegovim poljubcima.
Poljubcima koji cine da se smijem kad mi preostaje jos samo malo razloga za zivot.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta u svom zivotu sam pozeljela zaustaviti taj trenutak.
Zarobiti to dvoje ljubavnika. Sve njihove strahove. Sve njihove zelje. Sva njihova nadanja. Svu njihovu ljubav.
Uciniti ih vjecnim.
Tu vecer smo slusali jazz.
Nosila sam suknju i nismo puno pricali.
