ponedjeljak, 17.03.2008.
He Can Only Hold Her
Pochela sam pisati ovo jer mi je trebao bijeg od stvarnosti. Trebala sam 5 minuta samo za sebe da prikupim svoje odbjegle misli, da polijepim natrag rasprshene komadiche srca i da ponovno stanem na noge. Zbilja sam to trebala. I josh uvijek trebam. S vremena na vrijeme moram istresti sve shto mi je u glavi, jer ja sam takva i mislim da je to najbolje shto mogu uchinit za svoje mentalno zdravlje.
Svi moji prijashi postovi su bili vezani uz jednu osobu za koju sam mislila da je zbilja netko bitan u mom zhivotu. Taj netko je ustvari bio samo idealizirana slika onoga shto on ustvari je. Ali dosta o njemu. On je zavrsheno poglavlje.
Danas vam zhelim prichati o nekome tko je u mojim mislima ujutro kad se probudim, dok stavljam stvari u torbu, dok zaljevam kaktus, dok bojam, dok perem sude, dok peglam, dok placham rachune.... Moja prva i moja zadnja misao je posvechena njemu. I nije mi zhao.
Zashto?
Jer sam sretna. Jer On chini da se smijem. Jer se osjecham voljenom, osjecham se sigurno. I volim kad me nazove njegovom.
Zbog njega moje slike konachno imaju boju. Vatromet ideja prshti iz moje glave a prsti jedva chekaju primiti kist ili bojice i prenjeti moju ljubav na papir.
I volim ga zbog toga shto sam uz njega bolja osoba. Vishe nemam razlog da budem tuzhna i da ne crtam. VIshe se ne osjecham nesigurno i u potpunosti se izgubio osjechaj manje vrijednosti.
Vishe nemogu zamisliti dan bez njega. Tjedan bez njegovog poljubca.
On je sada dio mene. I to veliki dio mene. U potpunosti mu dajem svoje srce.
Predajem mu se bezuvjetno.
