ponedjeljak, 01.10.2007.
Nismo puno pricali
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam se osjetila njegovom.
Sjedili smo na klupi i slusali jazz. Na nebu su bile zvijezde i bilo je toplo.
Nosila sam suknju.
Nismo puno pricali.
Dopustili smo glazbi da nas obuzme. Uvuce nam se u svaku poru i ucini nas svojim poniznim robovima.
Nismo puno pricali.
Bili su dovoljni pogledi puni pozude i neskrivene strasti koja je samo cekala da bude provedena u djela.
Zagrlio me cvrsto i ja sam se pokorila.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta sam osjetila voljenom.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i dopustila mu da me dira po nogama.
Bilo je lijepo.
Nosila sam suknju.
U tom trenutku sam spoznala da cu postati ovisna o njegovim pogledima. Pogledima koji mi ogoljuju dusu.
O njegovim dodirima.
Dodirima koji uzrokuju propinjanje mojeg tijela i mame uzdahe.
O njegovim poljubcima.
Poljubcima koji cine da se smijem kad mi preostaje jos samo malo razloga za zivot.
Tu vecer smo slusali jazz i po prvi puta u svom zivotu sam pozeljela zaustaviti taj trenutak.
Zarobiti to dvoje ljubavnika. Sve njihove strahove. Sve njihove zelje. Sva njihova nadanja. Svu njihovu ljubav.
Uciniti ih vjecnim.
Tu vecer smo slusali jazz.
Nosila sam suknju i nismo puno pricali.
