petak, 28.09.2007.
Vise nije, vise nije sigurna...
hej.
jel' spavas?
il' se samo pravis?
zao mi je zbog svega.
znas da nisam mislila tako.
bilo je to glupo s moje strane.
u potpunosti te shvacam...
i ja bi to napravila.
kadkad zbilja ne razmisljam...
mrzim kad se ovo dogodi.
ti si sve sto imam,
a sad lezim pokraj stranca.
bio si moje zadnje utociste.
moj djelic duse...
a sad...
nemam se vise kome vracati...
pokupit cu stvari ujutro.
kljuc je ispod vrata.
znas da mi je tesko.
i da te volim.
zbilja to mislim.
o boze,
nakon dugo vremena zbilja to mislim.
i boli me sto te gubim.
ispustam te iz svojih ruku,
a nezelim...
iako sam svijesna da klizis vec dugo...
i bojim se.
bojim se da me ne zaboravis.
bojim se da te vise nikada necu vidjeti.
bojim se da ces me prestati voljeti.
bojim se da me vise nikada neces poljubiti...
bojim se...
nedjelja, 23.09.2007.
Znam da je lose sto smo se ikad upoznali
Daj kasno je. Spava mi se. Skoro ce ponoc. I zivciras me.
Daj zgasi taj jebeni fotic. Nemoj me slikati. Ne slikaj mi noge. Nezelim se nasmjesiti.
Dobro. Ali samo jedna. Ugasi blic. Smeta mi. Baterija je prazna. Pusti sad to. Budemo ujutro. Idemo spavati.
Nedostajao si mi.
I tvoj miris.
I tvoj dodir.
I zagrli me cvrsto.
Daj suti vise. Kvaris romantiku.
I daj me poljubi.
Al onako.
Polako.
Kako samo ti znas.
I skini me.
Budi njezan.
...
Znas...
Mislim da te volim.
Ili mozda ne?
Mozda onako... malo...
Kao sto volim kisu.
Kao sto volim miris kave.
Kao sto volim palacinke.
Kao sto volim olovke.
subota, 15.09.2007.
Tko, Sto; Gdje, Kada, Kako, Zasto?
Nikad nisam u potpunosti razumijela ljude koji nemaju vremena za sebe.
Koji stalno rade, zure se, spoticu se o vlastite obveze i uvijek izgledaju ljuto u tramvaju.
Tek kad dobijes posao pocinjes biti dio tih ljudi. Nitko od nas to zapravo nezeli postati ali radi naseg osobnog boljitka primorani smo biti "oni".
Navike nam se mjenjaju iz korijena. Budni smo u doba kad nikad nismo ni mislili da cemo biti, ili smo se obicno u to vrijeme vracali s provoda, moramo se smjesiti cijeli dan bez obzira na to koliko se grozno osjecali, reci dobar dan/dovidenja osobi kojoj bi najradje povratili na glavu koliko nas je isprovocirala radi neke gluposti, odraditi stoicki tih 7 sati, nekad i bez pauze... i sve sto nakon takvog dana zelim je sjesti u tramvaju i malo odmoriti misli od svijeta. Eventualno procitati par redaka knjige i kulturno se uzdici u tih 15 minuta jer kad dodem doma obveze mi nedaju mira.
Nakon takvog dana na poslu, i jos ako ne doma doceka nered jer je mama bila ujutro na poslu pa nista nije pospremljeno ni skuhano, a moja sestra milo trlja okice jer je spavala do prije 5 minuta jer je uber umorna nakon dana u skoli, jednostavno mi dode da placem. Naravno od srece, jer nista drugo nije prihvatljivo.
I kad pospremim, i napravim nesto za ubacit u kljun vec je puno sati i samo razmisljam o svom krevetu i svom anatomskom jastuku koji je davno izgubio svoju primarnu funkciju i nepada mi napamet da radim nesto drugo.
I mislim da se tu ljudi izgube.
Zaborave svoje Ja i sve sto im je nekad znacilo. Neki bezvezni ritual koji nekome ne znaci nista a njemu sve.
Ljudi koji su pisali prestaju jer nemaju vremena.
Ljudi koji su crtali prestaju jer nemaju vremena.
Ljudi koji su fotografirali prestaju jer nemaju vremena.
Ljudi koji su pjevali prestaju jer nemaju vremena.
Mozda je za neke i bolje da su prestali, a za neke mozda nije.
Mozda su se tako zauvijek ugusili neotkriveni talenti kojim su zbog svojih mogucnosti mogli napraviti revoluciju. Otkriti neotkriveno. Pobijediti nepobjedivo.
Mozda.
Ali radi cega nisu?
Radi jednostave elementarne nepogode koja se zove "kako prezivjeti?".
ponedjeljak, 10.09.2007.
COSMOPOLITAN vs. MARQUES
Kasno sinoć, kad svi normalni ljudi već spavaju, ja se vrtim po krevetu ko luda.
Neznam zašto, a baš sam se veselila ranom odlasku na spavanac. A kad ono... Nemogu zaspati.
Provjeravam jel sestra već zaspala i po dubokom disanju zaključujem da je teren siguran. Dižem se iz kreveta i tražim ovomjesečni Cosmo. [u tom trenutku neznam kako će mi on pomoći da zaspem, jer kao pripadnica alternativne scene našeg divnog Zagreba sramim se priznati da moja mama ima pretplatu na Cosmo na koju sam ju ja nagovorila]
Nađem ga na stolu ispod one neke čudne hrpe papira zaljepljenog za Elle[pitaj Isusa od kud se on stvorio, matere mi na mjega neamo pretplatu!!], liježem natrag u tople deke i počinjem ga prelistavati.
Teme broja:
"10 TIPOVA OSTAVLJENIH FRAJERA"
"KAD SE MARS SUDARI S VENEROM"
Naravno i još puno više.[Bože oslobodi]
I tako ja listam Cosmo... i Elle... i opet Cosmo... i nemogu zaspati!!!! A već je pola 1 a ja moram rano ujutro do frizera!!!!!!!!!!!
Reklame... Kolumne... Moda... Make up... Reklame... Recenzije knjiga... In događaji... Horoskop... Reklame...
Pola 2!!!!
Ostavljam Cosmo i sve ostale srammejepriznatidajaposjedujemtakvečasopiseusvojemdomu mjesečnike, gasim svijetlo i pokušavam ne misliti na ništa.
Ever tried something like that??
I sjetim se Marquesa i njegovih "12 hodočasnika" koje sam čitala prije prvog bezuspješnog pokušaja spavanja.
Za one koji neznaju, to je zbirka od 12 pripovjedaka koje ne govore niočem posebno, a toliko su jednostavne i pitke dok istovremeno stil pisanja je izvanzemaljski.
Te priče su o običnim ljudima. Jedna o prognanom predsjedniku Kariba, jedna o čovjeku čija je kćer umrla ali je njezino tijelo i nakon 15 godina ostalo netaknuto a lagano poput zraka, o djevojci iznimne ljepote koju Marques susreće u avionu, o ženi koja je sanjala...
I neznam zašto ali sve te osobe su ostavile nekakav trag na meni. Jedva vidljiv ali opet on je tu. Već prva rečenica prve pripovjetke omota se oko tebe poput nevidljive nemani koja te tjera na još čitanja, još sudbina, još boli, još jednostavnosti... sve dok više nemožeš držati oči otvorene.
petak, 07.09.2007.
Mačke gazdama, žene muškarcima
Kako spoznati da si zaljubljen?
Po leptirićima u trbuhu?
Po znojnim dlanovim?
Po nervozi kada smo u blizini te nama fatalne osobe?
Ja mislim da ne... To je samo zaluđenost. A kad ona prođe što ostaje? Praznina?
Zvao se X. I mislim da je bio moja prva ljubav.
Bio je sve što sam htjela, mislim da u nekim trenucima čak i više. I bio je prvi dečko u kojeg sam se zaljubila.
Neznam iz kojeg razloga. Ni kada.
Samo znam da od njega nisam htjela pobjeći. Bila sam spremna učiniti sve za njega. Pokloniti mu srce na dlanu, napraviti nemoguće, pa čak i oprostiti mu prijevaru.
I rekla sam mu da ga volim.
On meni da je to znao, ali svejedno je sjebao.
Jednostavno mu nije dovoljno stalo do mene kao meni do njega, i koliko se god on trudio i to želio, neide...
A ja mu nisam mogla reći ni da je glup.
Idiot.
Kreten.
Ništa.
Ja ga još uvijek volim. I mislim da nikad neću prestati.
On će uvijek biti tu. Dio mene će uvijek pripadati njemu, bez obzira što on mene nije volio.
daleko od ove bolesti
da bar na tren opet zablista..."
