Maturanti PPG
31.05.2006., srijeda
Goldoni: "Krčmarica Mirandolina"
|
Prosvjetiteljstvo - općeeuropski pokret koji se razvio u Francuskoj - gl. nositelj prosvjetiteljstkog pokreta bilo je i građanstvo, pa se to to razdoblje naziva i prosvjećeni apsolutizam - to je razdoblje učenosti, općeg znanstvenog duha i istraživanja - predstavnici: Montesquie, J.J. Rousseau, D. Diderot, Voltaire, Carlo Goldoni Carlo Goldoni - talijanski komedigraf rođen u Veneciji, a umro u Parizu - posvetio se reformi talijanskog kazališta nastojeći ga osloboditi dominacije Commedie dell Arte inzistirajući na vrijednosti samog pisanog teksta - napisao je niz melodrama i više od 200 komedija - uspio je stvoriti modernu talijansku komediju karaktera i običaja ugledajući se na Moliera - komedije: "Kavana", "Ribarske svađe", "Gostioničarka Mirandolina" "Gostioničarka Mirandolina" - komedija u 3 čina smještena u Firenci, koju kritičari svrstavaju u remek-djela građanske drame - Mirandolina je gostioničarka koja osvaja srca svih ljudi kojima daje konačište. U njezinom konačištu odsjela su tri stranca; hvalisavi markiz koji je predstavnik osiromašenog plemstva, bogati grof koji je do plemstva došao kupovinom naslova i vitez koji je imućni plemić i ženomrzac. Prva dvojica su u nju zaljubljena dok joj se treći izruguje i ponaša se osorno i grubo. Zbog toga mu se Mirandolina želi osvetiti preko pretvaranja i laskanja da ga nagovori na prezir prema muškarcima; kasnije se isti taj vitez zaljubi u nju no Mirandolina ga izigrava i muči svojim odbijanjem, na kraju se ona odlučuje udati za čovjeka iz svojeg staleža. |
30.05.2006., utorak
Petar Zoranić: "Planine"
|
BILJEŠKA O PISCU ZORANIĆ, PETAR (1508.-?), hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe in Nina, kamo se doselila iz Like. O njegovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik, notar i sudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu se posljednji put spominje 1543. (iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranić živio u Bihaću 1547.godine.), a 1569.godine, kada je tiskan roman Planine, Zoranić je već bio mrtav. Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale g. 1536., godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je to djelovalo na pjesnika, da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest.” Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svjest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vjeku. Usprkos toga, što je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu data naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i uteškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost ćudorednosti u narodnoj borbi. Tješi svoje sunarodnjake i govori o budoćoj propasti Turaka. Dalje i s oblikovne strane, a naročito obzirom na razvoj našeg književnog jezika. Zoranić stvara prvi od svih naših pisaca našu pripovjedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića: jer dok Marulić pjeva nešto i u hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjake, što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu. ANALIZA DJELA Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Nastao je između dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569.g. Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Međutim temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću. U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavo dali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta: “Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale?” Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani. “ Planine” nastaju za vrijeme Bitke na Mohaču pa ti događaji utječu na Zoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran (Zoranić). PERIVOJ OD SLAVE Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka i te nailazi na neobično lijep perivoj da je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao preskočiti, skoro zapadne u očaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin (pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća bilo je mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izlijevala se voda koja je granajući se zaljevala cijeli perivoj. Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku) Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica” - njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom, a ne latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi. |
KLASICIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
|
-pokret u književnosti koji traje od sredine 17 do polovice 18 st -razvija se u okviru filozofije racionalizma -> veliča razum -uzor klasicista su antički pisci -kult forme-savršenstvo stila -djela su moralna,poučna i uzvišena -teoratičar klasicizma - Nikolov Boilerao -predstavnici: Pierre Corneille Jean Racine Moliere Pierre Corneille -otac francuske klasicističke tragedije -rođen je 1606g u Rouenu, gdje je 1684 i umro -pisao je komedije i tragedije, ali nakon neuspjeha napušta kazalište te se bavi teorijom književnost i piše rasprave -najpoznatije djela - komedije: Obmana Lažac - tragedije: Cid Horace Cinna Polyeucute Cid -el cid = gospodar -sadržaj: Stari ratnik don Diego postaje, radi svojih zasluga, odgojiteljem sina kralja Fernanda. Nepobjedivi i gordi don Gormas, zavidan na toj časti, zavadi se sa starcem i u neobuzdanoj srdžbi daje mu pljusku. Starac pada u očaj jer ne može sam da se osveti i traži od svog mladog sina Rodriga da na sebe preuzme tu dužnost - umri ili ubij. Don Rodrigo, iako mlad - vrlina ne ovisi o broju godina - ubija u svom prvom dvoboju iskusnog protivnika. Infantkinja, Fernandova kći ljubi u potaji Rodriga ali svladava svoju ljubav jer Rodrigo nije kraljevskog porijekla. Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu, kćer ubienog Gormasa. Himena ljubi Rodriga. Tu počinje dramski zaplet. Iznenadno ubistvo oca nameće himeni dužnost da se osveti. Ona ljubi više nego prije, ali čast ju tjera da traži glavu ljubljenog Rodriga. On joj pruža svoj mač da se dama osveti, ali ona nema snage da ga do te mjere zamrzi. Rodrigo odlazi u rat protiv Maura i vraća se kao pobjednik, zarobivši dva kralja i dobivšinaslov "Cid" što znači "velikan". Himena i dalje ustraje u svojoj dužnosti da se osveti. U svakom kritičnom času koji se pojavljuje u odnosu izneđu Himene i Rodriga, infantkinja osijeća kako se u njoj budi nada u mogučnost sreće sa Rodrigom, naročito otkada je postao Cid, ali ipak uzdiše za smirenjem. Javlja see don Snacho koji također ljubi Himenu i spreman je da ju osveti. Ona pristaje da bude nagrada za pobjednika. Rodrigo dolazi da s s njom oprosti, jer, kako ga ona ne ljubi, on će se dati ubiti od protivnika. Kada mu Himena odaje svoju ljubav, poslije neobično zanosne tirade u kojoj izražava svoje neograničeno oduševljennje, on odlazi u dvoboj i prvim udarcem razoružavaprotibnima. Infantkinja, svladavši konačno svoju strast, predaje don Rodriga Himeni. Kralj Fernand, sretan je što je sačuvao dragocjen život mladog heroja, odgađa vjenčanje na godinu dana radi smrti don Gormasa. -u ovom djelu se veliča patriotizam -volja i razum vladaju glavnim likovima -stavlja dužnost i čast ispred ljubavi -sastoji se od 5 činova -stih- aleksandrinac -strofa- stanca Jean Racine -1693-1699 -piše tragedije: Andromaha Britanik Ifigenija Fedra -u starosti piše tragedije s religioznom tematikom: Estera Atalija Fedra -sadržaj: Fedra je zena kralja Tezeja .Dok je kralj bio odsutan ona se zaljubi u njegova sina Hipolita.Na povratku Tezeja ona okrivljuje Hipolita .Hipolit je zaljubljen u drugu te njoj priznaje svoju ljubav .Fedra se ubija tako sto skoci sa visoke litice u more,ali ostavlja pismo za Tezeja u kojemu dodatno optuzuje Hipolita.Tezej vjerujuci svojoj zeni okrivljuje Hipolita.To dovodi do teskog sukoba izmedju oca I sina.Hipolit odlazi iz rodnog grada,ali odmah iza gradskih zidina Hipolitovi konji kojima je mnogo puta upravljao odjednom podivljaju te Hipolit pogine pod njihovim kopitima.Do Tezeja dolazi Hipolitov ucitelj te saopcuje Tezeju sto se dogodilo I objasnjava skupa sa Fedrinom sluskinjom kako su stvari zapravo tekle.Tezej otrci do mrtva sina te ga oplakuje moleci ga za oprost sto mu nije vjerovao. -sastoji se od 5 činova -tema je mitološka -sukub izmenju dužnosti i razorne strasti u kojem pobjeđuje dužnost Moliere -njaveći francuski komediograf -pravim imenom Jean Baptiste Poquelin, rođen je 1622 a umro 1673g nakon izvedbe glavne uloge u svojoj predstavi Umišljeni bolesnik -osnovao je putujuću kazališnu družinu sa obitelji Bejart te putuje po cijeloj Francuskoj -pisao je, glumio i režirao komedije -kralj mu je dao "dužni status kraljeve družine" -1680g je osnovao prvo stalno, neputujuće kazalište u Europi - Comedie Francaise -makar je zbog Crkve bio sahranjen na groblju u kojem počivaju nekršteni, na sprovod je došlo preko 1000 ljudi -napisao je 33 komedije u stihu ili prozi -najpoznatije komedije: Kaćiperke (rana komedija intrige s elementima farse) Umišljeni bolesnik Škola za žene Škola za muževe Tartuffr Građanin plemić Don Juan Umišljeni rogonja Škrtac ... Škrtac -sadržaj: vidi http://www.knjigice.com/pupils/lektire.php?slovo=Š -uzor- rimski komediograf Plaut i njegovo djelo Aulularia (ćup sa zlatom), preradio je osnovnu radnju ali su neki dijelovi ostali isti (namještanje brakova, sluge koje kradu, zamjena djevojke za blago) -5 činova -komedija karaktera -narušava klasicistička pravila jer je pisana u obloku proze -cilj: nasmijati publiku |
29.05.2006., ponedjeljak
Šenoino doba
|
Desetak godina prije Šenoe Društveno-povijesna situacija: Porazom građanske revolucije u Mađarskoj - učvršćivanje Austrije, kraj ilirizma, početak nove germanizacije ; 1851. - 1860.g. - Bachov apsolutizam > ukidanje ustavnih prava za Hrv., ukidanje kmetstva, stvaranje činovničko-birokratskog aparata; seljaštvo oslobođeno, ali osiromašeno, raspadanje seoskih zadruga. Političke stranke : 1. Unionisti - za uniju s Mađarima 2. Vladajući narodnjaci 3. Oporba - pravaši - protiv narodnjaka, traže ujedinjenje uže Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u samostalnu državu pod carem izravno. Kulturno-književna situacija 50-ih godina : - osjetan pad; 1849. prestaju izlaziti Danica i Zora dalmatinska, 1852.g. Mirko Bogović pokreće novi list Neven - književne vrste: - novelistika je najjača : - iz hrv. prošlosti > egzotično-romantičarsko - tzv. hajdučko- turska novela , izmišljeno - iz stvarnog života seoskog i građanskog > Janko Jurković (začetnik seoske novele) i Adolf Veber Tkalčević (jezikoslovac, kritičar, pisac školskih udžbenika, bavi se i metrikom). - poezija: Ivan Trnski - epika: Luka Botić ("Bijedna Mara"), fra Grga Martić (o Bosni) - drama: Mirko Bogović ( najznačajnije ime razdoblja) - povijesne drame koje zapravo upućuju na suvremene prilike; isticanje nacionalnog identiteta Šenoino značenje Šenoa je cjelokupnim svojim djelom ostvario temelje i postao uzorom, i u tematskom i u jezično-stilskom pogledu, daljnim tokovima hrvatske književnosti do kraja stoljeća. Otvarao je i nove perspektive: naslutio je nove teme, a u jezično-stilskom smislu gotovo je izravno utjecao na većinu hrvatskih realista od Eugena Kumičića sve do Ante Kovačića. - 1860.g s padom Bachovog apsolutizma otvaraju se nove mogućnosti za razvoj književnosti (1867.g. Austro-ugarska nagodba, 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba) - 1860.g. javlja se Šenoa i obilježava čitavu epohu do 1880.g. (umire 1881.) - najjači je i najsveobuhvatniji pisac, i književni teoretičar - prvi je stvorio široki krug čitalačke publike - pisao je za narod, realistički, ali i romantičarski da privuče čitatelje - stvorio je teme koje će razrađivati hrvatski realisti Šenoini suvremenici, prema književnim vrstama : - roman: Josip Eugen Tomić ("Melita", završio Šenoin roman "Kletva") - poezija: Rikard Jorgovanić - ep: Franjo Marković ("Dom i svijet") - pripovijetka: Vilim Korajac, Ivan Perkovac i Franjo Marković - drama: - Demeter i Bogović ističu potrebu stvaranja nacionalnog kazališta, jer sve do 1860.g. nema u Zagrebu nema profesionalnog kazališta s rodoljubljem i nacionalnom prošlošću (Šenoa je uveo novi, realistički repertoar, izvodi se njegova komedija "Ljubica") nego postoje amaterske skupine i stalni njemački teatar - Josip Freundenreich još i prije Šenoe stvara "pučki igrokaz" - pučke predstave na narodnom jeziku; izvodi se Nemčićeva komedija "Kvas bez kruha" - sa suvremenom političkom i društvenom tematikom (izborne spletke). -1868. Šenoa postaje ravnatelj i dramaturg zagrebačkoga kazališta - za Šenoe postoji stalna opera - Ivan Zajc je na čelu - politika i publicistika - Ante Starčević (govori, članci, satire), osnovao Stranku prava - Ivan Mažuranić je ban od 1873.g. do 1880.g. i na čelu je Narodne stranke - narodnjak, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer - utemeljio JAZU 1867.g. i hrvatsko sveučilište 1874.g.; narodnjačka parola, njegovom zaslugom - " Prosvjetom k slobodi". Kasnije su on i Franjo Rački na čelu stranke. Pridružuje im se Šenoa. Mađarska ima, bez obzira na nagodbe, stalan patronat nad Hrv. sve do pada monarhije 1818.g. Mađarska eksploatira hrvatska dobra, posebno u Slavoniji. |
MODERNIZAM
|
MODERNIZAM - književni smjer koji se javlja 1857., izlaskom Baudelaireovih "Cvjetova zla" - geslo modernista - umjetnost radi umjetnosti (franc. l'art pour l'art) - larpurlartizam - umjetnost oslobođena svih socijalnih funkcija, potpuno posvećena samoj sebi CHARLES BAUDELAIRE - prvi pravi modernistički pjesnik - preteča svih modernih pjesničkih struja os simbolizma pa sve do danas - prvi pjesnik grada i tjeskobe modernog čovjeka - zbirka - CVJETOVI ZLA - najznačajniji lirski događaj XIX. stoljeća - teme: spajanje ljepote i zla, unutarnja opreka ideala i spleena, dvojnost ljudske prirode između dobra i zla, ljepote i ružnoće - ciklusi u zbirci: 1. Spleen i ideal 2. Pariške slike 3. Vino 4. Cvjetovi zla 5. Pobuna 6. Smrt - motivi - velegradski pejzaž Pariza, traženje smisla u umjetnosti i ljepoti, ljubav prema ženi te smrt kao smireni završetak ljudske opstojnosti - cilj Baudelaireove poezije: "suglasje" svih osjetilnih užitaka/sinestezija, traženje ljepote u literarnom - napisao ukupno oko 200 pjesama, a najpoznatije su: Albatros, Veseli mrtvac, Suglasja, Mačka... -ističe se i kao prevoditelj E.A. Poea donjevši mu europsku slavu MODERNISTIČKI SMJEROVI U POEZIJI: a) Parnasovstvo/Parnasovci b) Simbolizam a) PARNASOVSTVO/PARNASOVCI -pojavljuju se 1866. sa zajedničkom zbirkom SUVREMENI PARNAS - predstavnici: Charles Marie Leconte de Lisle (začetnik, vođa i teoretičar pokreta, pejzažist i animalist), Teophile Gautier, Jose Maria de Heredia, Sully Prudhome - obilježja parnasovstva: 1.Larpurlartizam - odriču svaku utilitarističku zadaću umjetnsti 2. Objektivnost - pjesma oslobođena osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti 3. Esteticizam - jezik u središtu pjesničke pozornosti; kult ljepote, kult čiste forme b) SIMBOLIZAM - javlja se 80-tih godina XIX. stoljeća - obilježja: inzistiranje na formi, muzikalnost stiha, simbolizam kao pjesnički postupak - prethodnik i učitelj - Charles Baudelaire - 3 predstavnika: 1. Stephane Mallarme - predvodnik i zagovornik "čiste poezije", poezija samo sugerira značenje - orkestracija riječi i zvukova, hermetično pjesništvo - najpoznatija djela: "Azur", "Lahor s mora", "Faunovo poslijepodne", "Bacanje kocki neće nikad ukinuti slučaj" 2. Paul Verlaine - razvija simbolizam i impresionizam - inzistira na muzikalnosti stiha i sugestivnosti izraza - 1874. - izdaje "Ars poetika" - simbolistički manifest - najpoznatija djela: Jesenja pjesma, Sentimentalni razgovor, Jecaj, Zaboravljeni napjevi... 3. Arthur Rimbaud - preteča nadrealizma - poeziju razvija od vezanog stiha do eksperimentalne pjesničke proze - cilj pjesništva - prodrijeti u nepoznato kroz "alkemiju riječi" - najpoznatija djela: Samoglasnici, Alkemija slova, Pijani brod - predstavnici modernizma u ostalim zemljama: Italija - Gabriele d'Annunzio Rusija - Dimitrij Sergejevič Merežkovski, Aleksandar Aleksandrovič Blok i Valerij Jakovljevič Brjusov MODERNISTIČKA DRAMA -predstavnici: 1. HENRIK IBSEN - norveški pisac - faze: a) romantička faza - drame u stihu, teme iz nacionalne povijesti ("Katilina", "Pretendenti") b) realistička faza - prozni izraz, oštra kritika malograđanskog društva, problem braka, tradicije i položaja žene ("Stupovi društva", "Nora", "Sablasti"...) c) Simbolistička faza - lirske drame ("Divlja patka", "Žena s mora", Hedda Gabler"...) 2. ANTON PAVLOVIČ ČEHOV - tvorac "antiteatralnog kazališta" i psihološke drame - odricanje tradicionalnosti (zaplet, rasplet), pravih junaka i jakih strasti, glavnih i sporednih likova - lirska atmosfera, simboli i lajtmotivi - najpoznatija djela: "Galeb", "Ujak Vanja", "Tri Sestre", "Višnjik" - piše i novele prožete humorom i blagom ironijom ("Čovjek u futroli") |
Stara rimska književnost
|
VREMENSKO ODREĐENJE: 1. st. pr. Kr. - 5. st. - razvila se na temeljima grčke književnosti te grčka djela prilagodila svom ukusu - drugi naziv rimske književnosti: rimsko doba grčke književnosti - jezik rimske književnosti: latinski PERIODIZACIJA (RAZDOBLJA) RIMSKA KNJIŽEVNOSTI: 1. arhajsko razdoblje (240. - 80. pr.n.e.) 2. zlatni vijek (80. pr.n.e. - 14. n.e.) 3. srebrni vijek (14.-117.) 4. kasno carstvo (117.- 476.) Arhajsko razdoblje – u znaku je brojnih književnih prijevoda i kazališnih prilagodbi, pri čemu prednjače Plaut i Terencije koji na rimsku pozornicu postavljaju grčke komične predloške - književne vrste: komedije - predstavnici: Plaut i Terencije Zlatni vijek – u stihu i u prozi doseže svoj vrhunac - književne vrste i predstavnici: a) epovi: Lukrecije,Vergilije,Ovidije b) elegija,epigrami: Katul c) ljubavna poezija: Propercije,Tibil, Ovidije d) satire,poslanice: Horacije e) povijesna proza: Cezar,Salustije i Livije govorništvo: Ciceron koji unaprijeđuje ovu vještinu Srebrno razdoblje – omeđuju ga vladavine Tiberija i Trajana - književne vrste i predstavnici: a) satira: Juvenal b) roman: Petronije c) basne: Fedro d) epigram: Marcijal e) povijesna proza: Tacit f) filozofski eseji d) tragedija: Seneka Razdoblje kasnog carstva – odlikuje se vidljivim sukobom poganske tradicije i uznapredovala kršćanstva koji završava pomirbom dvaju svjetonazora. - stoljeće propadanja i počeci srednjovjekovne književnosti (kršćanske) - predstavnici i djela: a) roman: Apulej b) prijevod Biblije na latinski jezik: Sv. Jeronim: „Vulgata“ c) Aurelije Augustin: „Ispovijesti“ LIRIKA - vrhunac lirske poezije u 1. st. pr. Kr. - predstavnici: Katul – Vergilije – Horacije – Tibul – Propercije – Ovidije – Marcijal 1. KATUL (oko 84.-54. god. pr. Kr.) - najveći rimski pjesnik iz Verone - pripadnik je grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika, koji su se ugledali na aleksandrijsku poeziju - gajio je kult forme i napisao niz dužih pjesama u kojima obrađuje mitološke priče - obilježja lirike: poznat je po kratkim lirskim pjesmama u kojima je prvi počeo iznositi svoj intimni život - teme i motivi: prijateljstvo,gozbe, pijanke,politička izrugivanja, bratova smrt,ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji (koju je u čast Sapfe nazvao Lezbija) Pjesme: «Jadni Katule», «Živimo Lezbijo» 2. VERGILIJE (70. - 19. god. pr. Kr.) LIRIKA: pastirske pjesme «Bukolike» ili «Ekloge» pisane po uzoru na Teokritove idile - u njima dolazi do izražaja njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom životu, u kojima nalazi utočište pred životnom realnosti i surovim političkim prilikama - svoje pjesme iz života u prirodi Vergilije je nazvao bukolikim pjesmama koje su u kasnijim rukopisima nazvane eklogama (lat. eclogae = izabrane pjesme) te se termin upotrebljava za pjesme koje obrađuju teme iz pastirskog života - obilježja Vergilijevih pastirskih pjesama: a) forma dijaloga b) gl. likovi su pastiri koji su pobjegli iz grada c) ambijent je tipičan za pastirski život 3.HORACIJE (65.-8.god.pr.Kr.) -Vergilije ga uvodi u Mecenatov krug, blizak Augustu, čije će političke i društvene koncepcije Horacije propagirati i u svojoj poeziji - vrlo bogat književni rad, piše: a) liriku (ljubavnu, ode, satiričke) – većina pjesama posvećenih Lidiji b) pjesničke poslanice - lirika: 4 knjige lirskih pjesama «Pjesme» («Carmina»), nazvanih i «Odama» - zbirka satirično intoniranih «Epoda» ili «Jamba» - 2 knjige «Satira» - svečane rodoljubne korske «Pjesme stoljetnice» - obilježja Horacijeve poezije: - pjesme imaju refleksivni karakter, propagira umjerene užitke i zadovoljstva - na rimsku poeziju prenosi komplicirane stihove i strofe velikih grčkih pjesnika - u novom vijeku jedan je od najčitanijih i najprevođenijih pjesnika Poznate Horacijeve izreke: Ab ovo. = Od jajeta (Od početka) In medias res. = U sredinu stvari Aurea mediocritatis. = Zlatna sredina Carpe diem. = Iskoristi dan Dilce et decorum est pro patria mori. = Slatko je i lijepo umrijeti za domovinu. Pjesme: «Lidiji»; «Moja besmrtnost»; «Rimskom narodu» «POSLANICA PIZONIMA» - PJESNIČKA POSLANICA/EPISTOLA/ - POETIKA - pjesma u obliku pisma čiji je sadržaj općeg a ne privatnog karaktera - napisao je 23 pjesničkih poslanica od kojih je najpozatija «Poslanica Pizonima» (jedna obitelj) koja je već u antici proglašena poetikom - iznosi svoju klasicističku estetiku kasnije prihvaćenu kao KANON-uzor europske normativne estetike - utjecala je na francuske klasiciste - u poetici govori o istim problemima kao i Aristotel /problem umjetničkog stvaranja/ - razlika između Aristotelove i horacijeve poetike: forma, tj. način pisanja a) Horacije - pjesničko djelo b) Aristotel - znanstvena rasprava - pisana je heksametrom (476) - napisana u doba kad je Horacije prestao pisati pjesme - osnovne misli Horacijeve poetike: 1. djelo mora sadržajno i formalno predstavljati skladnu cjelinu, koja će čitaoca podjednako zabaviti i poučiti 2. pjesnicima dopušta stvaranje novih riječi 3. pisac treba bez mnogo uvoda čitatelja već na početku uvesti u bit radnje (in medias res) 4. autor treba sam sebi biti najveći i najbolji kritičar (djelo se napiše i ostavi 8 godina, a zatim se ponovno uzme u ruke i čita te određuje njegova vrijednst) 5. vrhunac umjetničkog ostvarenja je spoj prirodnog dara i pjesničkog umijeća 4. TIBUL (oko 54.-19.god.pr.Kr.) -pjesnik niza elegija u kojima pjeva o svojoj ljubavi prema Deliji, a kasnije i Nemezi - teme i motivi: čežnja za mirnim patrijahalnim seoskim životom, mržnji prema ratu i ratovanju - forma elegija: elegijski distih: 1 heksametar 1 pentametar - u njegovo doba elegija je svaka pjesma pisana elegijskim distihom /do Ovidijeve zbirke «Ex ponto»/ Pjesme: «Deliji»; «Doći ću» 5. PROPERCIJE - kao i Tibul piše elegije koje čine svojevrsni lirski dnevnik ljubavi prema lijepoj i hirovitoj Cintiji; kasnije je pisao i Korneliji -pjesnik je snažne osjećajnosti,s mionog i osebujnog izraza - posljednja u nizu elegija naziva se «kraljica elegija» a zove se «Korneliji» koja govori o rastanku mrtve Kornelije s mužem u kojoj pjesnik veliča bračnu i materinsku ljubav Pjesme: «Cintiji»; «Korneliji» 6. MARCIJAL (oko 40.god.pr.Kr.-oko 104.god.) -najveći rimski pjesnik epigrama -vjerojatno ih je napisao tisuće, a sačuvano ih je približno 1500 - obilježja epigama: konciznost, duhovitost, završna poanta Epigrami: «Epigrami»; «Liječnik-grobar»; «Siromašni pjesnik»; «Krivi izbor» 7. OVIDIJE (43.god.pr.Kr.-18.god.) - najplodniji rimski pjesnik - veći dio proveo je u Rimu, gdje se zarana posvetio književnom radu i mondenim zabavama, sve dok 8. god. nije prognan u Tome na Crnom moru gdje je i umro - prva faza stvaralaštva: a) ljubavna poezija i obrade raznih legendi; 3 knjige «Ljubavnih pjesama» b) lasivno-parodično-didaktički ep «Ljubavno umijeće» u 3 knjige - u njemu na šaljiv način želi ljude poučiti ljubavnim vještinama: 1. kako se osvaja žena 2. upute o održavanju ljepote 3. kako valja zadržati stečenu ljubav i preboljeti izgubljenu c) zbirka ljubavnih pisama mitoloških junakinja «Heroide» d) "Metamorfoze" - najvažnije djelo pisano u 11995 heksametara; novelistički zbornik u stihovima; spjev - u njima je obradio približno 250 mitoloških priča što se završavaju nekom pretvorbom (od prijelaza kaosa u kozmos do pretvaranja Julije Cezara u zvijezdu) - pretvorbe se događaju po volji bogova: za kaznu,za pomoć,za nagradu… - iako su priče različite povezane su kronološki ili po sadržaju e) "Fasti" -n edovršen kalendar rimskih vjerskih i nacionalnih svetkovina - druga faza stvaralaštva (nakon progonstva): a) "Tužaljke" - pjesnička zbirka b) "Poslanice iz Ponta" ili "Ex Ponto" (= S Crnog mora) - pjesnička zbirka nakon kojih se značenje elegije mijenja – elegija postaje pjesma u kojoj se izažava bol i tuga za nečim ili nekim nedostižnim, a može biti pisana raznim vrstama stihova pa čak i ritmičkom prozom - Ovidijeve elegije pisane su elegijskim distihom u kojima se izražava tuga prognanika i čežnja za domovinom - iz čitanke za 1. razred: «Piram i Tizba» - karakteristike Ovidijevog stvaralaštva: a) majstor stiha i izvrsni pripovjedač b) duhovitost,humor,fantazija,psihološka zapažanja c) utjecao je na europsku literaturu srednjeg vijeka i renesanse - Ovidijeve izreke: Ignoti nulla cupido. = Ne čeznemo za onim što ne poznajemo. Nomina sunt odiosa. = Imena su mrska. EPIKA a)EPIKA U STIHU - vrhunac je u 1.st.pr.Kr. - predstavnici: Vergilije - Lukrecije - Ovidije 1. LUKRECIJE - pjesnik i mislilac - filozofsko-didaktički ep «O prirodi» u 6 knjiga u kojem je dao prikaz Epikurove filozofije s ciljem da materijalnim tumačenjem prirodnih pojava oslobodi čovjeka straha od smrti i okova religije - utemeljitelj je slobodne napredne misli - utjecao je na francuske enciklopediste u 18.st. «Užitak mudraca» 2. VERGILIJE (70.god.pr.Kr.-19.god.pr.Kr.) - najznačajniji pjesnik rimske književnosti Augustova doba LIRIKA: pastirske pjesme (Bukolike ili Ekloge) EPIKA U STIHU: a) "Georgike" - didaktički spjev o ratarstvu; umjetnički najdotjeranije Vergilijevo djelo - u njemu u 4 knjige studiozno obrađuje probleme poljodjelstva, ovčarstva, stočarstva i pčelarstva te ujedno uzvisuje povratak mukotrpnom, ali sretnom prirodnom životu, kakav je u to doba propagirala i Augustova ekonomska politika b) "Eneida" - junački ep u 12 knjiga; nacionalni ep rimske književnosti; njime stekao slavu već u antici - spjev je napisao da bi udovoljio Augustu i da rimskoj književnosti podari nacionalni ep, kojeg dotad nije imala - sadržaj "Eneide": obrađuje mit o trojanskom junaku Eneji, koji nakon pada Troje luta Srdozemljem i osniva rimsku državu, a prema Vergilijevoj zamislibio je praocem kraljevskog roda Julijevaca, kojemu su pripadali Julije Cezar i August (dakle i oni su direktni potomci Eneje) - uzor: Homer; 1.-6. pjevanje ugleda se na «Odiseju» (Enejino lutanje morima); 7.-12. pjevanja na «Ilijadu» (Enejino ratovanje po iskrcavanju na italske otoke) - sličnosti s Homerovim epovima: a) stih: heksametar b) osnovna kompozicija c) obrada pojedinih motiva: priča o propasti Troje na dvoru kartaške kraljice Didone; opisi brodoloma; silazak u podzemno carstvo mrtvih; izrada štita.. d) likovi: junački kralj Turno odgovarao bi Hektoru - razlike: a) psihološko produbljena analiza nekih ženskih likova, npr. Didone te uvjerljivi opisi njezine ljubavi prema Eneji (kod Homera ženski likovi u drugom planu jer nisu ratovale) - djelo je pisao 10 godina i ostalo je, po njemu, nedovršeno - ep je ostao uzor epskog pjesništva sve do romantizma - zanimljivost: u srednjem vijeku doživljavala se kao proročka knjige; iščitavanjem i tumačenjem poruke s one stranice na kojoj se knjiga otvori; način proricanja budućnosti: ad aperturum libri (iz Biblije i Eneide) Vergilijeve izreke: Timeo Danaos et dona ferrentes. = Bojim se Danajaca i kad donose darove Fama volat. = Glasina leti. Fama crescit eundo. = Glasina raste šireći se. 3. OVIDIJE (43. god. pr. Kr. - 18. god.) (vidi gore!) b) EPIKA U PROZI 1. GAJ ARBITER PETRONIJE - roman «Satire»-realistički roman - središnji dio naziva se «Trimalhionova gozba» čiji je rukopis otkriven u Trogiru - pisan je mješavinom stiha i proze - prikazuje Neronovo doba; govori o vremenu u kojem je Petronije živio dajući sliku pokvarenog života, kojoj se, kao čovjek rafiniranog duha i ukusa fino i s humorom izruguje 2. APULEJ - roman «Zlatni magarac» (ili Metamorfoze)- fantastično-satirički roman - u njemu je upleo mnoštvo novela i bajki kao što je priča o «Amoru i Psihi» - roman je pisan prema jednom grčkom predlošku 3. CEZAR -putopisno-povijesno djelo «Galski rat» 4. TACIT -povijesni spisi «Anali» DRAMA - predstavnici: Plaut i Terencije - dramske vrste: komedija, tragedija - tragičar: Seneka (1.st.) - na temeljima grčkog kazališta razvilo se rimsko kazalište koje je razvilo jedan oblik pučkog kazališta tzv. mim u kojem se javljaju tipizirani likovi-karakteri (škrti i pohotni starci, lukavi robovi-sluge, hvalisavi vojnici…) - predstave su izvodili putujući glumci histrioni u kojima glume i žene, a predstave se izvode na trgovima, u gostionicama - predstave su se izvodile tijekom cijele godine 1. TERENCIJE - piše komedije sa sretnim završetkom - piše za manji krug ljudi, tj. bogati sloj - izvodi ih u kućama 2. PLAUT (oko 254.-84.god..pr.Kr.) - najveći je rimski komediograf - u Rim je doveden kao grčki rob; Plaut - nadimak, znači «plosnonog» - mada mu se pripisuje više od stotinu komedija, njegovo je autorstvo utvrđeno za 21 KNJIŽEVNI RAD: «Aulularija» (Škrtac); «Hvalisavi vojnik»; «Mladi Kartažanin» (Manaechmi) - obrađivao i palijate - komedije s grčkim sadržajem prerađene za rimsku pozornicu - obilježja Plautovih komedija: a) nastavlja na grčku «novoatičku» komediju b) obrađuje scene iz porodičnog građanskog života, s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike c) u tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike, željne razonode d) glavni lik je rob koji zapliće i raspliće radnju e) živi dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtani često i karikirani likovi f) utjecaj na M. Držića («Skup») i Molirera ("Škrtac") - prof. |
Stara grčka književnost
|
PERIODIZACIJA (RAZDOBLJA) GRČKE KNJIŽEVNOSTI: 1. arhajsko (oko 750.pr.Kr. - 450.pr.Kr.) 2. klasično (oko 450. - 323.pr.Kr.) 3. helenističko (323. - oko 30.pr.Kr.) 4. carsko (oko 30.pr.Kr. - 6.st.) ARHAJSKO RAZDOBLJE - iako je pismo poznato književnost je uglavnom usmena što znači da se pri nastajanju djelo ne zapisuje, nego pamti. Takva umjetnina nema stalan oblik nego se mijenja od izvedbe do izvedbe. - književne vrste: ep, lirske pjesme društvenog karaktera - predstavnici: Homer, Hesiod, Alkej, Sapfa, Anakreont, Pindar, Teokrit KLASIČNO RAZDOBLJE - omeđeno je dvjema važnim političkim činjenicama: procvatom atenske demokracije i smrću Aleksandra Velikog - književne vrste: drama (tragedija) i umjetnička proza (povijesni dokumenti, povijesna proza, putopis, novelistika, filozofski spisi, rasprave o književnosti, basna) – predstavnici: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Menandar, Herodot, Tukidid, Platon, Aristotel, GOVORNICI: Demosten, Tukidid HELENISTIČKO RAZDOBLJE – obuhvaća tri stoljeća, od smrti Aleksandra Velikoga do propasti Egipta, posljednje države – nasljednice njegova velikoga carstva koja je potpala pod rimsku vlast -književne vrste: epilij (kraći ep), razne lirske vrste: pastirske pjesme, epigram RIMSKO (CARSKO) RAZDOBLJE – grčka se književnost razvija u političkom okružju rimske države. Javlja se zanimanje za slavna razdoblja kulturne povijesti, za književne i jezične oblike koji su posvećeni starinama -književna vrsta: roman -predstavnik: Longo LIRIKA - počinje se razvijati u 7.st.pr.Kr. -vrhunac doseže u 6.st.pr.Kr. -prva lirska ostvarenja nisu govorila o ljudskoj intimi nego su imala društveni karakter -najznačajniji predstavnici: Alkej – Sapfa – Anakreont – Pindar – Teokrit 1. ALKEJ (prva polovica 6.st.pr.Kr.) -grčki pjesnik otoka Lezba, jedan od glavnih predstavnika monodijske melike (=poezija pisana za solo pjevanje uz pratnju lire) -politički aktivan; predstavnik aristokrata koji se i kao vojnik borio protiv demokratske stranke i tirana; neko vrijeme živio u progonstvu MOTIVI I TEME: politika, rat, mržnja prema tiranima VRSTE PJESAMA: -pjesme uz gozbe i pijanke -himne bogovima -ljubavna lirika -pjesme su mu fragmentarno sačuvane ALKEJEVA ORIGINALNOST: tvorac je alkejske strofe 11 – U-U-U/-UU-UU 11 – U-U-U/-UU-UU 9 – U-U-U-U-U 10 – UU-UU/-U-U - refleksivno težište pjesme je u trećem stihu (9) koje se prenosi na zadnji stih (10) - daktilske stope (-UU) su nositelji temeljnog sadržaja pjesme: burni vjetrovi, valovi, plovimo na crnom - strofu je popularizirao Horacije, rimski pjesnik Obilježja Alkejeve lirike: a) jasna slikovitost b) jednostavan izraz c) snažne emocije Pjesme: «Lađi», «Ljeto» 2. SAPFA (prva polovica 6.st.pr.Kr.) - najveća grčka pjesnikinja, rodom s otoka Lezba - predstavnica eolske monodijske lirike i epitalamija (korske svadbene pjesme) - bila je upletena u politička zbivanja no to se nije odrazilo na njenu poeziju Obilježja Saphine lirike: - sva je posvećena ljubavnoj tematici u kojoj pjesnikinja razvija široku skalu ljubavnih osjećaja. od prvih ljubavnih iščekivanja do sreće ostvarenog zanosa i očaja rastanka - popularna već u antici - razne legende oko nje (zna se da je upravljala jednom školom za djevojke) - poezija joj je fragmentarno očuvana a) slikovitost b) muzikalnost c) jasnoća, duboka iskrenost d) erotizam e) uzvišenost - tvorkinja safičke strofe 11 – U-U/-UU-U-U 11 – U-U/-UU-U-U 11 – U-U/-UU-U-U 5 – UU/-U -ima trohejski ritam; jednostavnija je od alkejske i pogodnija za emocionalno izražavanje Pjesme: «Ljubavna strast»; «Afroditi»-himna; «Pjesma o djevojci» 3. ANAKREONT (druga polovica 6.st.pr.Kr.) - rodom je iz Male Azije - u svojim kratkim lirskim pjesmama slavi vedre strane života, radosti što ih čovjek nalazi u ljubavi, vinu i veselu društvu – takva se poezija naziva anakreontska ili epikurejska po Epikureju, filozofu čija su učenja bila zasnovana na razumu i težnji čovjeka za srećom - popularan već u antici o čemu svjedoči i sačuvana zbirka od 60-tak pjesama pisanih u njegovom duhu Obilježja Anakreontske lirike:a) jednostavnost i jasnoća b) živost c) kratkoća Pjesme: «Pijuckajmo»; «Bijela kosa»; «Misao na Had»; «Iskren sam» 4. PINDAR (oko 518.-442.pr.Kr.) - najveći je predstavnik grčke i korske lirike; iz okolice Tebe - najznačajniji predstavnik i tvorac ode (epinikij)-sačuvano 4 knjige oda - ode je pisao u čast pojedinih natjecatelja, koje se prema mjestima natjecanja dijele na: 1. Olimpijske, 2. Pitijske; 3. Nemejske i 4. Istamske Obilježja Pindarovih oda: - Pindar nikad ne opisuje samo natjecanje već slavi pobjednika, njegov zavičaj i neko božanstvo, a nadasve samu pobjedu kao izraz vrline, dok u centralnom, najljepšem i misaono najdubljem dijelu pjesme, obrađuje neki mit vezan sa sadržajem Pjesme: «Pjesnik o ratu» 5.TEOKRIT (3.st.pr.Kr.) - rodom je iz Sirakuze na Siciliji VRSTE PJESAMA: epigrami, idile (=lirske sličice, nazvane zbog svoje kratkoće) - Teokrit je poznat po pastirskim ili bukolikim idilama (bukolos – govedo) u kojima u monološkom ili dijaloškom obliku daje izvanredne lirske opise i crta prizore iz južno-italske prirode Pjesme: «Blagdan žetve» (7 idila poznata pod naslovom Kraljica idila) EPIKA a) EPIKA U STIHU - vrhunac je u 8.st.pr.Kr. - početak se vezuje uz Homera; no pretpostavlja se da je prije njega postojala književnost o kojoj danas imamo malo sačuvanih podataka: 1. junačke pjesme koje su uz gusle pjevali i recitirali slijepi pjevači aedi 2. njih nasljeđuju pjevači lutalice rapsodi koji recitiraju pjesme drugih autora uz pratnju lire PREDSTAVNICI a) HOMER: Ilijada; Odiseja – junački epovi; Boj žaba i miševa – šaljivi ep b) HESIOD: Djela i dani – didaktični ep Postanak bogova (=Teogonija) – genealoški ep 1. HOMER – pjesnik rata (8. st. pr. Kr.) - malo pouzdanih podataka, slijepi pjevač; rodom iz Smirne (Mala Azija) -KNJIŽEVNI RAD: šaljivi ep “Boj žaba i miševa”, junački epovi, Ilijada, Odiseja - HOMERSKO PITANJE: sadrži pitanja: a) Homerove postojanosti i b) autorstva “Ilijade” i “Odiseje”; u rješavanju tih problema izdvojila su se dva mišljenja: 1. unitaristi – smatraju da su ovo djela jednog autora i to Homera 2. pluralisti – smatraju da su pojedine dijelove epova složili različiti pjesnici - ove rasprave krajem 18.stoljeća 2. HESIOD - (živio između 8. i 7. st.pr.Kr) - pjesnik mira - seljačkog porijekla; iako epičar u djela unosi subjektivnu notu ZNAČENJE ZA KNJIŽEVNOST: a) prvi je dao sustavni pregled grčke mitologije i realističan opis teškog seljačkog života b) smatra se tvorcem genealoškog i didaktičnog epa «Djela i dani» - u epu iznosi svoj sukob s bratom Perzom koji mu je nečasno oteo nasljeđe i to mu biva poticaj za pisanje epa kojim je htio uputiti brata na rad i pošten život (Perz je bio i pijanica). Obraćanje bratu služi kao forma za pouke što ih Hesiod upućuje suvremenicima: rad i pravda su temelji morala i sretnog života i na njima se temelji napredak društva - djelo je pisano heksametrom - detaljno se opisuju oruđa, poslovi - daju se savjeti za praktičan život - realistički opisi prirode - u djelo je unio i neke mitske priče (Pandora, Prometej) b) EPIKA U PROZI 1. EZOP (6.st.pr.Kr.) -tvorac basne; smatra se da je napisao oko 400 basni -stvorio je basnu kao književnu vrstu davši joj oblik dramski komponirane priče s ponajčešće tragičnim završetkom i poantom koja je poučna, a koja je često dodana na kraju teksta u obliku pouke (najčešća: da u sviju vlada zakon jačeg) 2. HERODOT (5.st.pr.Kr.) -začetnik povijesnih dokumenata, putopisa i novelistike (priče, anegdote) -«otac povijesti» DJELO: «Povijest» u 9 knjiga u kojem iznosi: a) utiske s putovanja b) dao prikaz povijesti Grčke i susjednih zemalja c) tekstove upotpunio pričicama,anegdotama - mnogo je putovao po grčkim kolonijama; zemljama Bliskog istoka - bio je prognan iz zemlje osuđen za urotu protiv tirana - kad se vratio u domovinu napisao je spomenuto djelo u kojem iznosi: a) povijesne događaje b) zemljopisne podatke c) etnografske podatke (običaje zemalja) d) anegdote , pričice 3. LONGO (2./3.st.) - začetnik romana (pastirski roman) DJELO: «Dafnis i Hloja» - njegov rad ulazi u bizantsku književnost --- kasnogrčka - njegov roman postao je prototip pastirskog romana u renesansi i baroku OBILJEŽJA ROMANA: a) radnja se odvija u pastirskoj sredini b) glavni likovi su napušteni od roditelja i odgajaju ih pastiri c) između njih se rađa ljubav c) završavaju sretno 4. PLATON (5.st.pr.Kr.) - rođen u Ateni - predstavnik je filozofske proze DJELA: «Obrana Sokrata» - filozofski spis «Država» - djelo u kojem govori o idealnom uređenju države (Sokrat je bio optužen da kvari mladež jer je govorio da bogovi ne postoje; tužio ga je Melet koji je bio loš pisac tragedija; osuđen je na smrt; u zatvoru ispija čašu otrova) 5. ARISTOTEL - grčki filozof; prvi poznati teoretičar književnosti - pisao filozofske tekstove i rasprave o književnosti (poetika) - pisac prve poetike koja je pronađena u renesansi 15./16.st. DJELO: «Pjesnička umjetnost» (ili O pjesničkoj umjetnosti)-poetika TEMELJNA PITANJA POETIKE O KOJIMA ARISTOTEL RAZMIŠLJA: 1. književni rodovi i vrste - razlikuje tri roda: liriku, epiku i dramu - epika je pisana heksametrom - najuzvišenija književna vrsta je tragedija - sadrži elemente epike, ali na čitatelja ostavlja jači dojam zbog katarze - katarza - dramska kompozicija utemeljena na pravilima o tri jedinstva: mjesta, vremena i radnje 2. kompozicija umjetničkog djela - preko primjera tragedije navodi da svako djelo treba imati. fabulu, likove, govor i misao 3. razlike između epskog i dramskog - epsko karakterizira: opsežna fabula, mnoštvo događaja (uzor mu je Homer), neograničenost vremena… - dramsko karakterizira: kratka fabula, tri jedinstva 4. razlike između povijesti i književnosti - povijest se bavi onim što se dogodilo, a književnost onim što se moglo dogoditi - književnost je vrednija od povijesti jer povjesničar govori o činjenicanma,a književnost o onome što je ljudima zajedničko - prema njegovom shvaćanju umjetnost mora biti MIMETIČKA (grč. mimesis = oponašanje, imitiranje)- umjetnik mora realistički prikazivati stvarnost, ali u njega mora unijeti i vlastito iskustvo i osjećaje (dopušta maštu, ali ne ići u krajnost!) - npr. Sunce je na zalazu krvavo (jasna i logična metafora) - ovakvo shvaćanje umjetnosti zadržalo se sve do početka 20.st. do AVANGARDE kad umjetnost postaje AMIMETIČKA (bijelo platno, točka, pejzaž) DRAMA a) tragedija: Tespis – osnivač tragedije po Aristotelu, nema sačuvanih podataka, Eshil, Sofoklo, Euripid b) komedija: Aristofan, Menandar - u 5.st.pr.Kr. «zlatni vijek grčke kulture»-vladavina Perikla 1. ESHIL (525.-456.pr.Kr.) - tvorac grčke tragedije - suvremenik grčko-perzijskih ratova i rađanja atenske demokracije - taj junački duh oživljava u herojskim likovima junaka KNJIŽEVNI RAD: napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satiričnih igara), a sačuvano je samo 7 tragedija od kojih su najpoznatije: «Okovani Prometej» trilogija «Orestija» (1. Agamemnon 2. Žrtva na grobu /Hoefore/ 3. Eumenide) - ESHILOVO ZNAČENJE ZA RAZVOJ TRAGEDIJE: a) uvodi drugog glumca b) smanjio ulogu kora c) pojačao značenje dijaloga - OBILJEŽJA ESHILOVIH TRAGEDIJA: a) radnja je jednostavna i dosta statična b )glavni lik je titan – nije običan čovjek već idealizirano biće s naglašenim vrlinama ili manama c) svečan i uzvišen stil s obiljem metafora d) u tragedijama obrađuje problem sudbine čovjeka koji je igračka u rukama bogova 2. SOFOKLO (496.-406.) - rodom iz Atene; suvremenik Perikla KNJIŽEVNI RAD: od 123 dramska djela što ih je napisao sačuvano je u cjelini samo 7 tragedija: «Ajant», «Elektra», «Kralj Edip», «Antigona», «Trahinjanke», «Filoktet», «Edip na Kolonu» - SOFOKLOVO ZNAČENJE ZA RAZVOJ TRAGDIJE: a) uvodi 3 glumca b) pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga c) povećava broj članova kora od 12 na 15 /radi dijaloga/ - OBILJEŽJA SOFOKLOVIH TRAGEDIJA: a) junaci mu nisu više titanske ličnosti kojima upravlja usud i volja bogova već obični ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini b) harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost c) prvi piše neovisne trilogije (drame povezane likovima ali ne i sadržajem) d) djela mu se prerađuju i danas u obliku modernih drama 3. EURIPID (oko 485.-406.pr.Kr.) - posljednji veliki grčki tragičar - suvremenik peloponeskog rata; učenik sofista; udaljavao se od općih problema polisa i udubljivao u život i psihu pojedinaca KNJIŽEVNI RAD: od 90-tak tragedija što ih je napisao sačuvano je 17,a najpoznatije su: «Alkestida», «Medeja», «Hipolit», «Elektra», «Ifigenija u Tauridi» - OBILJEŽJA EUROPIDOVIH TRAGEDIJA: a) služi se mitološkom građom, ali joj daje vlastitu interpretaciju te mitološke junake prikazuje kao obične ljude sa ljudskim manama i strastima b) u prikazu likova daje duboku psihološku analizu c) najviše od svih grčkih tragičara utjecao na oblikovanje europske drame - prof. |
Antička književnost
|
(GRČKA I RIMSKA KNJIŽEVNOST) VREMENSKO ODREĐENJE: 8.st.pr.Kr.-5.st OBJAŠNJENJE POJMA: Pod antičkom književnošću podrazumijevamo grčku i rimsku književnost u doba robovlasničkog poretka (danas je «antika» pojam koji u najširem značenju označava davno doba) KLASIČNA (ili ANTIČKA) UMJETNOST (lat. Classicus = savršen, uzoran) izvedena je iz naziva kojim su se u starom Rimu obilježavali pripadnici najviše društvene klase Kao KNJIŽEVNI POJAM prvi ga je upotrijebio rimski retoričar AUL GELIJE pišući o najznačajnijim piscima svog vremena, nasuprot onim manje vrijednima - danas pojam «klasična umjetnost» označava najznačajnija i najbolja umjetnička ostvarenja (Homer,Shakespeare, Moliere..) - antička književnost traje do propasti ZRC 476. no i dalje traje preko Bizanta sve do naših dana PERIODIZACIJA ANTIČKE KNJIŽEVNOSTI 1. predklasično - do 5.st.pr.Kr. 2. klasično - 5. i 4.st.pr.Kr. 3. aleksandrijsko – 323.pr.Kr.-30.pr.Kr. 4. rimsko doba razvoja grčke književnosti = Augustovo doba - prof. |
Stilske figure
|
Ovo pitanje neće biti na maturi, ali morali biste to znati. Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz Shakespeareovog Hamleta). Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja. Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…). Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost. Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti. U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve. U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu. Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama. Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika. GLASOVNE FIGURE (figure dikcije) Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“). Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“). Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“). Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova. Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova. Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg. FIGURE RIJEČI ILI TROPI Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi. Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti. Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći: Iz rasprsnutih šipaka u vrtu krv se cijedi A. B. Šimić: Gorenje Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od ratovanja). Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine. Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca). Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan). Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani). Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr. „divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja). Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji. Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom. Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela golubica“ mir). Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa nekog pjesnika. FIGURE MISLI Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.») Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom: Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša. J. P. Kamov: Ledeni blud Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora (usp. početak «Asanaginice»). Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta» Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.») Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli: Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. A. G. Matoš: Utjeha kose Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto. Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!») Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira: I vrt imade naša kuća: Ukraj pruge drač, Da igrajuć se u njem djeca Zaborave na glad i plač. D. Cesarić :Vagonaši Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju. Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat). Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd. - prof. |
23.05.2006., utorak
Popis pitanja
|
STRANI PISCI I DJELA 1. M. Proust: U potrazi za izgubljenim vremenom 2. F. Kafka: Preobrazba 3. F. Kafka: Proces 4. W. Faulkner: Krik i bijes 5. L. Pirandello: Šest lica traži autora 6. S. Jesenjin: Pismo majci 7. F. G. Lorca: Konjikova pjesma 8. B. Brecht: Majka Courage i njezina djeca 9. A. Camus: Stranac 10. E. Ionesco: Stolice 11. S. Beckett: U očekivanju Godota 12. F. M. Dostojevski: Zločin i kazna 13. L. N. Tolstoj: Ana Karenjina 14. G. Flaubert: Gospođa Bovary 15. H. de Balzac: Otac Goriot 16. Ch. Baudelaire: Cvjetovi zla 17. A. Rimbaud: Samoglasnici; Alkemija riječi 18. H. Ibsen: Lutkina kuća (Nora) 19. E. A. Poe: Gavran/Crni mačak 20. J. W. Goethe: Patnje mladog Werthera 21. C. Goldoni: Krčmarica Mirandolina 22. Moliere: Škrtac 23. W. Shakespeare: Hamlet 24. M. de Cervantes: Don Quijote 25. Boccaccio: Dekameron 26. D. Alighieri: Božanstvena komedija (Pakao) 27. F. Petrarca: Kanconijer HRVATSKI PISCI I DJELA 1. A.B. Šimić: Povratak 2. A. B. Šimić: Hercegovina 3. M. Krleža: «Kraljevo» (Krležine drame) 4. M. Krleža: Hrvatski bog Mars (Krležina novelistika) 5. M. Krleža: Povratak Filipa Latinovicza 6. M. Krleža: Balade Petrice Kerempuha (Khevenhiller) 7. T. Ujević: Oproštaj (objasniti piščevu poetiku, pisca i djelo smjestiti u odgovarajuće razdoblje i interpretirati) 8. T. Ujević: Svakidašnja jadikovka (objasniti piščevu poetiku, pisca i djelo smjestiti u odgovarajuće razdoblje i interpretirati) 9. D. Cesarić: Oblak, Povratak (objasniti piščevu poetiku, pisca i djelo smjestiti u odgovarajuće razdoblje i interpretirati) 10. D. Tadijanović: Večer nad gradom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć (objasniti piščevu poetiku, pisca i djelo smjestiti u odgovarajuće razdoblje i interpretirati) 11. I. G. Kovačić: Jama 12. I. Slamnig: Ubili su ga ciglama (objasniti piščevu poetiku, pisca i djelo smjestiti u odgovarajuće razdoblje i interpretirati) 13. A. Kovačić: U registraturi 14. V. Novak: Posljednji Stipančići 15. S. S. Kranjčević 16. A. G. Matoš: Utjeha kose; Jesenje veče 17. A. G. Matoš: Camao 18. I. Vojnović: Dubrovačka trilogija 19. M. Držić: Novela od Stanca/Skup/Dundo Maroje 20. M. Marulić: Judita KNJIŽEVNOTEORIJSKA I KNJIŽEVNOPOVIJESNA PITANJA 1. Lirika – definicija, tradicionalni oblici i tematska podjela 2. Epika – definicija, obilježja i vrste 3. Drama - definicija, obilježja, predstavnici, razlika između tradicionalne i moderne drame 4. Biblija 5. Klasično razdoblje grčke književnosti (Eshil, Sofoklo, Euripid) 6. Zlatni vijek rimske književnosti (Vergilije: Eneida, Horacije: Lidiji) 7. Glagoljaško razdoblje hrvatske književnosti 8. Talijanska predrenesansa (Dante, Boccaccio, Petrarca) 9. Renesansa, europska (pojam, trajanje, obilježja, predstavnici po nacionalnim književnostima) 10. Renesansa, hrvatska (pojam, trajanje, obilježja, predstavnici) 11. Petrarkistička poezija hrvatske renesanse – H. Lucić: Jur nijedna na svit vila 12. Renesansna hrvatska epska poezija – M. Marulić: Judita i P. Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje 13. Prvi hrvatski roman – P. Zoranić: Planine 14. Renesansna drama u Hrvatskoj – H. Lucić, M. Vetranović, M. Držić 15. Barok, europski (pojam, trajanje, obilježja, predstavnici po nacionalnim književnostima) 16. Barok, hrvatski 17. Klasicizam u europskoj književnosti (poetika, predstavnici i djela) 18. Klasicizam u hrvatskoj književnosti 19. Romantizam u europskoj književnosti (poetika, predstavnici i djela) 20. Hrvatski narodni preporod (karakteristike, predstavnici, književne vrste, djela) 21. Protorealizam 22. Realizam u europskoj književnosti (poetika, predstavnici i djela) 23. Realizam u hrvatskoj književnosti 24. Modernizam (predstavnici, pluralizam pokreta i škola, predstavnici) 25. Hrvatska moderna (predstavnici, obilježja) 26. Hrvatska književnost u razdoblju od 1914. do 1929. (predstavnici i obilježja) 27. Hrvatska književnost u razdoblju od 1929. do 1952. (predstavnici i obilježja) 28. Druga moderna JEZIK 1. Glasovne promjene 2. Alternacije ije/je/e/i 3. Glasovi č/ć 4. Morfem, vrste morfema, morfologija 5. Vrste riječi 6. Imenice (rod, broj, padež) 7. Glagoli (vrijeme, vid, način, lice, broj) 8. Glagolski oblici (vrijeme, način, prilozi, pridjevi) 9. Pridjevi (svojstvo, pripadnost, građa, vrijeme, određenost) 10. Zamjenice 11. Brojevi 12. Nepromjenjive vrste riječi 13. Sintaksa, spojevi riječi 14. Gramatičko utrojstvo rečenice (predikat, subjekt, objekt, priložne oznake, atribut, apozicija) 15. Nezavisno složene rečenice 16. Zavisno složene rečenice 17. Sinonimija, homonimija, antonimija 18. Jezično posuđivanje 19. Frazeologija 20. Tvorba riječi - prof. |
