Pripadan tebi

ISPOD POVRŠINE

Petak, trinaesti.
Sv. Ante, blagdan koji se u mojoj kući uvik slavi.
Nemam običaj ponavljat lanjske postove. Ovaj će ipak bit malo drugačiji od prošlogodišnjeg.
Pokušat ću vas prošetat kroz franjevački samostan, malo mojim sjećanjima, malo slikama i poviješću.





Samostan se smjestio na Čiovu, na brežuljku. Nekada je to bilo osamljeno mjesto, okruženo čempresima i borikama. Danas je okruženo kućama.
Biskup trogirski Marco Andeozzi dodjeljuje franjevcima ovaj lokalitet za izgradnju samostana što je 1623. god. mletački dužd Antonio Prido i potvrdio. Uskoro se gradi i preuređuje postojeći samostan.
Do samostana se nekad dolazilo onako kao da idete ubrdo. Sad je put asfaltiran. Šta se mene tiče, prije je bilo puno lipše, sad me snervaju oni ljudi koji bi autom tili doć do prid vrata crkve. Samo za malo ne pružit noge. Je malo strmo, ali ako san ja lani mogla u štikle, znači da se može.
Ma san ovu godinu isto bila bokunić pametnija i obukla niske cipele.

Pred crkvom je postavljen brončani kip Sv. Antuna Padovanskog djelo akademskog kipara Matka Mijića. Koga zanima, ima sliku u lanjskom postu.
Crkva je kroz stoljeća preuređivana i obogaćivana. Samostanu pripada kip Marije Magdalene djelo kipara Ivana Duknovića. Danas je dio postava izložbe o Nikoli Firentincu u Trogiru.
Samostan posjeduje zbirku svjećnjaka, kaleža i kruna.
Uz umjetnička djela u samostanu postoji i biblioteka. Sačuvan je veliki broj knjiga iz 17. i 18. stoljeća Veliki broj knjiga je oštećen, nedostaju korice, listovi.
1948. godine samostan je zapaljen. Vrijedni umjetnički predmeti i dio knjiga je spašen.
A spašeno je i ovo raspelo!





Kad smo bili dica obavezno bismo išli prošetat kroz vrt i šetnicu koja je vodila prema šumi.








Na kraju šetnice bila je kapelica od koje se sačuvalo samo pročelje.





I onda bismo mi obavezno odskakutali kroz šumu.








I sad dolazimo da najzanimljivijeg dijela.
Spilja.








Zadnji put sam u spilji bila ka dite. Sićan se, mater nam nikad nije dala da ulazimo unutra.
Naravno, baš zato sam i bila.








Maglovito se sićan, ipak je to bilo prije ohoho godinica…… ali bilo je mračno, tajanstveno, sklisko i nisam uopće bila duboko unutra, jer stvarno je bilo opasno. Nakon toga spilja je zatvorena.








Sad je spilja otvorena, osvijetljena i osjećaj je naravno potpuno drugačiji.
Malo je ipak grubo uć sa danjeg svitla i vručine u diskretno osvjetljenu, još uvik tajanstvenu spilju.

















Spilja nije neke spektakularne veličine,. Sastoji se od dvi dvorane, 7×4 i 13×14 metara. Spojene su prirodnim prolazom. U većoj prostoriji su dvi gustirne u koje se skuplja voda koja je nekad služila za piće a sad služi za zalijevanje. Spilja je imala oltar posvećen Mariji Magdaleni koji je vjerovatno stajao na jednoj od gustirni. Moguće je i da je Duknovićev kip nekad bio ovde postavljen.
Postoji vjerovanje da spilja vodi do samostana Sv. Križa ali još uvik nije geološki i arheološki ispitana.
Ako postoji prolaz dalje, onda bi to triba bit ovaj otvor.








Za ovu spilju neki ljudi i ne znaju. Neki znaju ali nikad nisu bili unutra.





Nadam se da ovo povijesno predavanje nije bilo dosadno i da ste uživali u šetnji kroz samostana posebno u osvježavajučoj atmosferiove male spilje.
Tila sam samo pokazat da su lipe stvari nama nadohvat a ponekad na to zaboravimo!