| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
U svijetu misaonih igara
- 23:04 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Još u ona, za mene davna vremena, kada sam bio dječarac predškolske dobi osjećao sam neku privlačnost problemima. Sjećam se kada me kao malenoga tatek vodil gradom i kada sam ugledao šahovsku ploču među igračkama. Nekako me nešto vuklo tome. Već u ranim godinama kao osnovnoškolac volio sam igrati šah. Sjećam se kako sam na tavanu naše jednokatne zgrade radio šah-turnir. Pojma nisam imao kako se slažu parovi. Sakupilo nas se klinaca iz susjedstva i neki glas iz mene me pokrenuo u pravljenje natjecanja. Muku sam mučio s rasporedom tko sa kime kada da igra i sve to nekako priveo kraju. Vidio sam da nije to tako jednostavno slagati. Nije dugo prošlo i naučio sam kako se radi berger sistem za parove turnira. Šah mi je dugo bio glavna igra. U četvrtom razredu osnovne su me stavili u reprezentaciju škole i sjećam se da smo igrali na Ribnjaku 1955 nekakvo pionirsko prvenstvo Zagreba. Dobio sam tada i diplomu za sudjelovanje, koju sam dugo čuvao. Bio je na njoj onaj pozlačeni pionirski grb. U višim razredima osnovne malo se igralo u školi šah, ali kada je što bilo potrebno, bio sam u reprezentaciji škole. U srednjoj tehničkoj sam već bio veći i poduzetniji. U razredu sam se odmah skompao s Dragutinom, kasnije smo ga prozvali Tumpa, koji je isto bio jak u šahu, mada jer ono jak relativan pojam. Razgovarali smo s drugim dečkima u školi, jer to je bila škola uglavnom muškoga sastava i okupila se jezgra učenika koji su pokrenuli jače organizirano bavljenje učenika šahom. Uključili smo se u srednjoškolsko šahovsko prvenstvo kao Srednja tehnička škola. Protiv 7. i 2. gimne nismo imali šanse. Imali su sastav 'strah i trepet'. Da ne spominjem Cebala, Antunca, Desnicu, Kovača, pa Marangunića, a ponekoga sam vjerojatno sada i zaboravio. Mi smo za njih bili paceri, ali je tu ipak bila volja za igranje šaha. Mene su dečki često stavljali na prvu ploču. Rekli su: 'Smud ima šanse izvuči remi'. On se ionako samo brani i bunkerira. Na niže ploče su sjedali lovci na pobjede, oni koji često uletavaju u okršaje bez velike izvjesnosti na bilo što. To je ono, kao kada lupate bez veze, pa ako udarite udarite. Ja sam puno razmišljao i obično vidio puno toga što mi protivnik može opasno uraditi i branio sam se. Nije bilo vremena za još neka smišljanja što bi ja njemu. Ubrzo smo se Tumpa i ja učlanili i u šah-klub 'Mladost' u Račkoga u Zagrebu. Tu sam u periodu srednje škole proveo najviše vremena. U klupskim prostorima najviše smo Tumpa i ja provodili uz stari biljar. Sjećam se da je gljiva bila poput one za štopanje čarapa. Na oglasnoj ploči su bile tablice turnira u toku, netom završenih, a i obavijesti o prijavama za nove turnire. Upisivali bi se. Bilo je tu puno raznih partija. Ulazio sam u njih jakih emocija. Porazi su me naprosto boljeli. Nisam baš daleko dogurao. Bio sam 3. kategorija i krenuo na 2., ali tada uskoro prestajem sa šahom, jer upoznadoh jednu novu igru. Sjećam se kako sam jednom išao kući pješice od kluba, do iza Dinamovog stadiona u Maksimiru, nakon što sam izgubio partiju šaha u klubu. Bio je to put razgovora samog sa sobom. Trebalo je sanirati duhovnu ranu zadobivenu porazom. Nisam imao nikakove alternative. Već ranije sam zaključio, da je meni stran svijet kakav ima većina mojih vršnjaka. Nisam ni znao, ni mislio, da mogu osvajati neke djevojke. Kako je uopće moguće nekoga osvajati. Oni odlaze na plesnjake, tamo se drmaju, a poslije..... Čuo sam od njih mnoge priče. Nisam mogao ni zamisliti, da se svijet onih divnih osjećaja razbije o neke grube odnose. Meni je to bila suprotnost vrijednostima života. Oboje čine sve, da bi na kraju samo to bilo to. U šahu toga nema. Igraš i koliko znaš i umiješ, ostvaruješ rezultatom. I tako sam se opredjelio za pravedniji sustav, ali priroda traži svoje. To se u mene pretakalo u osjećaj manje vrijednosti za neke prirodne djelatnosti. Vjerojatno sam djevojkama izgledao kao prepotentan umišljeni frajer, koji igra šah i pravi se važan. Pod kraj srednje škole sam sa prijateljem Đorđem počeo igrati go. Nakon nekoliko godina zavolio sam ovu igru. Tražio sam smisao u njoj. Nalazio područja što su poput čitavih nevidljivih svijetova. Vidio duhovne pristupe i razvijao sve više fine odnose. Igrajući kao da se odlazi u svijet neke komunikacije u prostoru gdje nema svijetla, već se nalaze ljudi nekim drugim vrijednostima. Koliko puta, onako zamišljeni, susretnemo se pogledom i nastupi osmjeh. Obojica ili oboje znamo gdje smo bili. Reklo bi se, sreli smo se u mislima. Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje imao svoj svijet. Sa 27 godina desilo mi se, nekako spontano, nešto što se nisam nadao. Kao neki vulkan me zadesilo nešto. Prvi puta onako smotan. Prvi i jedini puta za daljnje tri godine. Bilo je to kao neki san, a znao sam imati takove snove. Igrao sam i dalje go. Napredovao u snazi. Osvojio i majstorski dan-naslov. Bio i prvakom Hrvatske. Druga strana života mi je bila ko u invalida. I tada mi se desilo nešto što je ličilo na matematiku. Ona sama bez ikoga. Roditelja nije imala. Bila je posvojena iz doma. Raspala joj se i obitelj u kojoj je bila posvojena. Otišla odande i nekako se snašla i zaručila. Nesretnim slučajem stradao joj je zaručnik i propala pripremljena svadba. Bez posla, bez sredstava za život u podstanarstvu. Kod zajedničkih prijatelja, bračnoga para, nalazim se s njom, ja igrač misaonih igara, zaposlen, kod roditelja, star 31 godinu. Da nije bilo ranije spomenutog događaja, bio bi još nevinašce. Njoj 19 godina. Matematički, prilika. I krenulo je nešto u niz od 27 godina. Njoj 46, a meni 57. Meni sve izgleda normalno. Danas se pitam, što znači 'normalno'. Pa valjda igranje goa, odlazak na posao, imati ženu i djecu. Kakva prozaičnost?! Nešto je puklo. Nemam pojma što se to zbiva. Svijet nije takav kakav ga zamišljam. Igrajući go u nekom svome svijetu, zanesen mislima, nisam ni primjetio u što se zajedništvo pretvorilo. S mukom je otišla od čovjeka, koji je tamo negdje u svijetu svome. I trebalo mi je podosta vremena da uopće shvatim, što se to desilo. I da sada opet kažem. Oni normalni znaju što treba. Da! Godine su već poodmakle. Što bi ja to htio? Kao čovjek koji cijeli život nešto razmišlja i analizira, mogao bi svašta u tome vidjeti i prikazati. Predstaviti elemente događaja, razložiti činjenice i opisati aktere. I razloge bi mogao nalaziti, pa i neke krivnje postaviti. A život polako zamiče, za ugao neki, na vremenskom putu. Kao da to nisam ja i kao da se meni nije ništa desilo. Ta zar sam mislio, da se svijet vrti po nekom mom pravilu? Zar sam mislio, da mogu cijeli svijet i život razumjeti. I nema u meni više nekog osjećaja prema onoj što ode. Otišla je na bolje, već i time što se rešila onoga što nije dobro. Sve je relativno. Nije dobro bilo ni prije toga, jer trebalo je vremena, da potpuno pukne, nešto što je vezano bilo mojim sljepilom. I dalje igram go i razmišljam. Čini mi se da ponešto i vidim i dajem si za pravo ponekoga i savjetovati. Išao sam kroz život nekim čudnim putem. A i kako bi čovjek koji život u mislima provodi, pa i kada je aktivan na putu tijelom. Sve je više tragova, a tragovi sve blijeđi. Košmar nije, jer to priznati neću. Znam kako se zadržati, pa makar i u prividnoj normali. Sve će to normalno otići u ropotarnicu života. Neko vrijeme će se pamtit, a onda sve više biti tamo, gdje sav svijet prošlosti jest. Zaborav će izliječiti sve. U mene oćito to i nije nešto bitno i veliko bilo. Ipak četvero mojih anđeleka i dječica što ih sljede i slijediti će ih jesu ili budu. Ipak je vrijedilo. Djeco moja, vaš stari vas voli. Bilo je sve to nekako na krivo, ali je bilo. Izvuklo se što se moglo. I još će neko vrijeme trajati. I još će kamenčića kroz prste proći. I biti će i kombinacija i srdžbe na sebe sama. Nekako na ovom blogu dajem sebe. Možda ponetko nešto primijeti što vrijedi ili ne vrijedi, jer ipak je ovo neko iskustvo. Ta čemu imati tajne? Zar treba neku sigurnost čuvati? Čemu? Znam kuda idem. Prijatelji dragi želim van sve dobro. Ako ste nesretni, znajte, ima i većih hajvana od vas, koji ne žele ni priznati. Ja sam ipak krenuo. Sve vas lijepo pozdravlja i voli vaš Mladen |