< lipanj, 2019  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti


Image Hosted by ImageShack.us

Poklon od drage mi prijateljice Helix

Posjetili ovaj blog od 26. 10. 2018.
od 26. 10. 2018.

pri_Mladenu
27.06.2019., četvrtak
svijest o sebi i o svijesti o sebi

Često sam, pa i još kao dječak, bio u čudu. Naučili me da je Zemlja
okrugla, pa da je Ona u Sunčevom sistemu. I nije tome bio kraj. U raznim
časopisima mojih mladih dana nalazim članke o Svemiru, galaksijama,
zvijezdama. Kasnije sam čuo i za 'crne rupe'. Nedavno me impresionirala
energetska osovina koja prolazi kroz centar naše galaksije okomito na
njenu rotaciju.
Od malih sam se nogu pitao gdje je svemu tome kraj, jer uvijek ima dalje.
Bio sam misaoni klinac. Nisam prihvaćao što mi se kaže, već provjeravao
svojim spoznajama.
Radeći tako shvatio sam da razmišljam i time stvaram svoju sliku
svijeta. Nije se to desilo 'preko noći'. Slagao sam mozaik 'Istine' po
sebi. Znam da mnogi tako rade.
Slažući taj mozaik uvidio sam da ni tome kraja nema.
U školsko doba sam volio razmišljati o strukturama materije. Vidio sam
veliki značaj energije koja je poput medija na kojem materija jest
takova; svemir jest takav.
Bilo je nešto što me stalno zvalo i vodilo novim viđenjima.
Baratao sam pojmom 'kraj', a da nisam svijestan bio koliko olako sam ga
prihvatio. A što je to kraj?
Kažu da sve ima kraj. Dan i noć imaju kraj, san ima kraj, put ima kraj,
livade, šume, rijeke, a kažu da i život ima kraj. Ne bi ja to, samo
tako, 'preko koljena' prihvatio.
Ako bi to samo tako prihvatio, potencirao bi u sebi mentalni konflikt.
Ako odustanem od traženja Istine, povrijedio bih sebe i onoga brižnika
koji me vodi putevima ljepota živora.
Pa što onda.? Nastavljam istraživati.
Što je to onda kraj? Dugo sam u svemu tome ispuštao jedan važan
činbenik. Vidio sam objekt u 'stvarnosti' i prosuđivao osnovom znanja i
razmišljanja. Ispuštao sam iz vida sebe; onoga što gleda svojim načinom,
ima neko 'znanje', a i svoj način razmišljanja. I sve se ruši ko kula
od karata. No, je li to baš tako?
Počeo sam gledati šire. Ne, ne ću se sada izgubiti. Uz mene je Onaj koji
me vodi ispruženom rukom Istine. Kako to znam? Ta On me vodio
odgovorima na sva ona dječačka pitanja o kraju i beskraju.On je taj
koji me drži i snage daje na tome putu. I ne da vjerujem da postoji,
nego ga na svoj način vidim. Osjećam njegovu blagost i dobrotu.
A što je sa svim onim dječačkim pitanjima i odgovorima? Sve je u
najboljem redu. Neke konačne odgovore tada i ne bi razumio. Ta konačni
odgovori, kao kraj i beskraj su stvar svijesti ili, da kažem, širine
gledanja. A dokle ta širina gledanja ide ? Vidite li; da se ne ponavljam.

Ha, radost i sreća neka Vas prate.

Voli Vas Mladen ...:)
- 20:55 - Komentari (20) - Isprintaj - #
11.03.2019., ponedjeljak
Svjedoci vremena

Žubor potoka
Kamenčići govore
Istina postojanja ....
- 09:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #
01.01.2019., utorak
Negdje

Mnoge misli svijest mi ispunjavaju. Rezultat su odnosa ranijih rezultata procesa misaonih i novih viđenja. I opet nove misli mi svijet i život u njemu predstavljaju. Sva ta predstava tankim je nitima vezana s nečim što stvarnošću nazivam.
Čujem, vidim, dodirujem, mirišem ..... i ... tko zna što još. Slažem time misaone slike, a i misao da je to tako. Bogu hvala, da mi je darovana doza samokritičnosti kojom mogu stati i tražiti pravovaljanost. Krivi koraci su mi također ukazivali vrijednost te spoznaje. Da, postoje darovane spoznaje.
U sustavu, kojim svijest mi je određena, postoji potreba određivanja entiteta, personifikacije. Tako nam svijest pojednostavljuje obilježavajući čitave procese jednim nazivom, ali vrijedi sačuvati spoznaju čitavoga procesa. No, postoji i daljnji put razvoja svijesti u kojem ti nazivi nisu potrebni, osim u području rada s onima koji uče i razvijaju se.
Spomenuh područja iz kojih osjetilima dobivam elemente predstave svijeta i života. U toj predstavi ste vi, prostor sa materijalnim oblicima, vrijeme sa procesima ... ali i ja sa svojim mislima.Nekako sam tu predstavu prihvatio kao svoj život.
I još jednom Bogu hvala, Istini po kojoj postojim, da mi darova samokritičnost. U prvi mah poželjeh vidjeti ono stvarno tamo gdje je ono što čujem, vidim, dodirujem.... Brzo mi postade jasno da tako ponovo updam u zamku misli.
Pokušavam osjetiti put darova, put života. Ta njime mi je sve ovo darovano. Ne znam zašto i što me putem tim vodi. U svijetu u kojem je sve povezano razlog i tome postoji. I to nastojanje moje dio je svijeta i života u njemu. Tako to izgleda životom čovjeka; čovjeka u vremenu i prostoru.
Procesi, energijama nošeni daju osjet vremena, a tragovi njihovi prostorom su dati.
I jest put energija i tragova. Kako ih vidjeti i prepoznati? Svijet je to isti, ali gledan drugačije od uobičajenog svijesnoga gledanja. Put je uama; u onom što podsvjšću nazivamo. U njoj su putevi Istini. Njima smo povezani u jedinstven život. Svijest nam nema nadzor nad time. A kako i bi kad smo tamo svi povezani. Vrata nam nisu zatvorena. 'Kada je Alisa krenula u zemlju čudesa trebala se smanjiti'. Pa rekoh da živimo u svijetu svojih misli. Mijenjajmo to. To možemo; ta mogućnost nam je darovana. Stvar je to našeg izbora; ako nam je darovano.
U svijetu misli misao lutajući ili ciljano traži puteve. Oni mogu biti racionalni ili iracionalni. Ovdje puteve traži volja i namjera podržane srcem i vjerom. Srce radi ljubavlju, a vjera dobrotom. Ljubav i vjera u dobro su nositelji zdravlja, kako osobnog, tako i zdravih procesa općenito.
I eto, zavirili smo malo u život izravnije. Misao time nije odbačena, ali je jasnije možemo vidjeti, pa i razumijeti.
Time smo nekako bliže Istini i spoznaji sebe. Tko sam? Ne znam, ali sam si nekako bliže. A i Vama dragi moji.
Voli Vas Mladen ... wave

- 17:16 - Komentari (17) - Isprintaj - #
08.10.2018., ponedjeljak
Viđenja, misli, riječi

Riječi napisane misao slijede. Izgleda kao da jest tako. Ipak, sklon sam vidjeti što se pri tome stvarno zbiva.
Da, stvarno!
A ta sklonost moja i u namjeri toj zastane. Pa i ona u stvarnosti traži viđenje i razložnost. Sama sebe 'vidjeti nastoji.
Kada misao traži smisao sebe dođe do nemoći svoje.Mogao bi zanemariti puno misaonih alata i jednostavno prihvatiti da je ona sastavni dio životne evolucije. Pri tome odbaciti većinu kao zamke, kao misaone virove što sažimaju vrijeme, a time i prostor.
Nisam od onih što odbacuju, mada jako misaono oruđe je selekcija, a time i eliminacija. Stvaramo li pomoću njih svoj imaginarni svijet? Taj naš imaginarni svijet većinom doživljavamo kao stvaran. Svijet je to u kojem, mislimo, da postojimo. A kako da onda vidimo stvarnost; ono što stvarno je.
A kako to vidjeti? U tom nastojanju vidim sistemsku 'zabludu'. Gledam; tko to gleda i što gleda? Tu su neka prethodna stećena određenja. Ja i ono što ja nisam.
A što ako gledam sebe? Tko tada koga ili što gleda? Eeee, imaginacije! I sve to u dinamici promjena određenja.
Pa tko onda ja jesam kao i svatko od Vas?
Onaj koji gleda određenjima svojim.
Određenjem svojim?
Pa što nas to određuje?
Ono što smo stvorili ili prihvatili svijesno ili ne. U granicama toga određenja svega biti može. To opterećuje naše gledanje, našu objektivnost. Možemo li vidjeti ono što onda stvarno je?
Ispravnost, ili točnost, gledanja ovisi o čistoći sustava gledanja. Često je za čuti : 'U svijetlu toga ovo je ovako...'. Takovo svijetlo čak i namjerno mijenja sliku. Mnogi različito doživljavaju takovo svijetlo. Ona mogu biti razna i pogodna su za manipuliranje.
A tko sam ja i svatko od nas?
Ono što se nakitilo svime i svačime. Ne i ono čime je kičeno, mada mnogi misle kako su oni baš to. Kada bismo bili ono čime smo kićeni, krivo bi vidjeli. Mnogi postaju žrtve toga. To im može privremeno prividno i pogodovati, ali kada prođe, obično ne vide što se zbiva i zbivalo. Nevješte ih tada savladava bol i nemoć. Stoga vrijedi gledati jasno i čisto i biti to što stvarno jesi.
Krenuli smo od čistoće rođenjem, mada sa naznakama moći. Krenuli smo u svijet određenja što ih životi stvoriše. Postali smo netko u svijetu nekom. I kao da postadosmo u svijetu 'oko nas'. Ustvari se i dalje sve kretalo svojim putem u jedinstvu svega.
I tako krenusmo stvarati svoja carstva; carstva imaginacije.
A ja sada želim vidjeti stvarnost.
Znači čistoća. Ja gledam. A što to gledam? Što što? Gledam. A što? Pa to!
A što o tome mislim? Eee, to je već nešto drugo. Često takova razmišljanja naknadno promjene viđeno ili mu daju neko značenje. 'Brkaju se lončići' unutar nas samih.
Nije lako vladati procesima u sebi, a oni ostavljaju bitne posljedice na nas. Toga često nismo svijesni, ali ih osjećamo.
Viđenje, misao, riječi. U redoslijedu ovom podosta je posredovanja. Pomalo liči na onu dječju igru 'pokvareni telefon.
Možete li vidjeti cvijet, svoj bubreg, čovjeka, maloga mrava, život, ... Istinu....
Voli Vas Mladen ... wave

- 20:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
26.03.2018., ponedjeljak
Put kojim idem ...

Nalazim se osjetom da jesam.
Već prve topline, dodiri i svijetlo stvarali su prve dojmove i osjete promjena. Takovost mi je moćima praćenja i bilježenja obdarena bila. Stvarala se tako usporedna stvarnost. Stvarnost u meni; meni dostupna.
Životom sam tako stvarao svijet svoj. Pomalo mi postaje jasnije tko sam. Nekako sam si, u moru tih djelova života, najjasnije vidljiv u trenucima prvih dodira, topline; u nekoj težnji miru. Svaka promjena bilježena je spontano u ono što kasnije nazvao sam svijetom. Sjećam se da sam i svijetlu pružao otpor. Smetalo me to blještavilo, a o upišanim i punim krpama da i ne pričam. Komunikaciju sam brzo savladao. Alarm drečanjem je često bio potreban za promjenu na bolje.
I krenuo je čitav niz odnosa kojim se stvarao moj svijet, moj život.
Eto, i dan danas šećem tim životom svojim, a da se i ne sjetim tko sam. Onaj što u datoj takvosti je sve ovo stvarao i sebe time poistovjećivao.
Svijest o sebi se mijenjala. Očito je ona sastavnica svijeta kojega sam stvarao, a time sam sviješću u njemu.
U svemu tome nešto nedostaje. Oni prvi dodiri i topline; oni prvi osjeti; odakle su? Ugrađeni u osnovu mene postali su skoro neprimjetni. Zapažam ih tek promjenom, a promjena je bila ta što svijet mi je stvarala. Svijet vremenom dat. Život!
I kada gledam to dijete u sebi, pitam se što uradih, ali vidjeh i vidim mnogu djecu. Mnoga se osjetima izgube u svijetovima svojim.
Djeco Svemira cijelog, svi smo mi isto. Po datostima javilo nam se vrijeme promjenama, osjetima. Jest datost; jest dijete iskonsko. I uvijek je tako u svakome od nas. A kada nam svijest u svijetovima našim odluta, vratite se djetetu u sebi. Istom onom koje je u svakom od nas. Od njega smo krenuli. Sjetite se.
Učimo se gledati Istinu. Ona je u svakome i u svemu. I što to pokrene tren u vrijeme slažući nam svijet nečim što mislima smo nazvali? Da, tko i odakle? Tko me stvori promjenama od Iskona do Vječnosti u nizu nebrojenih dimenzija? Izgleda da mi nije dato to dokućiti takvošću mojom. Nećim i ona jest. Okrećem se Tebi ma tko bio, pa i ne bio tko. Po Tebi jesam djetetom u sebi. Ne riječima već dušom ljubavlju. Mi živi riječima i mislima, ali jest Istini bliže i nešto više.
Neka Život bude mjesto sreće i radosti. Ono dijete u vama to prepoznaje.
A put kojim idem?
Zahvalnošću i ljubavlju ... Mladen ... :)

- 00:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #
16.04.2017., nedjelja
Sve ima razloge

Često putujem mislima. Sve je to češće kako mi ostatak vida slabi. Putujem mislima kada i nogama idem. Uhvatim se kako sam sebi šapćem: 'ovdje je rub'. 'ovo je kanta za smeće', 'stepenice 13, 13, 14' ( pred pothodnikom ), 'cesta', 'ovo je pješački prelaz' ... Činim to čak i čutke.
Donekle je lako kada se radi o nepokretnim objektima. Na poznatom terenu znam gdje su. Čak i neravnine puta poznajem. Kante, zidove, rubnike pozdravljam laganim dodirima štapa.
Nekada, kada sam dobro vidio, imao sam teoriju kako je hodanje stalno padanje i podmetanje nogu. Gubljenjem vida i ta teorija se mijenjala. Očito teorije ovise o resursima koji je podupiru.
Slabljenjem vida, odustajem od slobodboga pada i priklanjam se istraživačkom kretanju. Noge sada nose tijelo putem koji bi trebao biti siguran. U tom istraživanju štap je veliki pomoćnik.
A koji je smisao istraživanja na poznatom terenu? Izgleda da se tu može i napamet, pogotovo, ako se vidi maglovito.
Međutim, sve je podložno promjenama. Korak je lagan uz spremnost ustuknuti.
Ni čovjek nije uvijek isti. Tako ni osjećaj prolaza vremena, a time i osjećaj pređenoga puta. Štap, šilterica, ruke, sluh, pa i čitavo tijelo saživljavaju se sa okolinom. Kao da postajem sve to.
Što saživljavanje nosi? Uči me, da puninu života čine i iznenađenja. Pa kakav bi nam to život bio da sve znamo?
I tako razmišljam o životu i nama ljudima u njemu.
Sjetih se mnogih priča i stupičima na pločnicima. Koliki slijepi su se na njima ozljedili, pa i teško. A zašto su ti stupići na pločniku? Pa zar pločnik nije mjesto za kretanje pješaka?
Zastanu mi misli na tren i uhvati me neko nezadovoljstvo sa organizacijom našeg ljudskoga života.
Reči će, vjerojatno, oni koji brinu o gradu, da su stupići zaštita pločnika kao mjesta za kretanje pješaka. A od koga zaštita?
Automobila. Da, ali automobile voze ljudi; ljudi koji vide, a i znaju za što je pločnik. Znadu li oni koji je problem slijepu čovjeku kada naiđe na 'debelo parkirani' auto na pločniku? Štap će otkriti auto, ali zamke nalaženja puta su često pogibeljne. Zamislite slijepa na prometnom kolniku. A nezadovoljstvo vozača što mu je možda štapom oštećen sloj laka na karoseriji! 'Srečom obično vozača nema blizu. E, pa zato su stupići tu. Auto zbog njih ne može na pločnik. Izgleda kao dobro rješenje. Da, ali opet mi slijepi nismo zadovoljni. Posrnemo na stupić i eto loma.
Pa ljudi voze aute, ljudi štite pločnike, a poneki ljudi su i slijepi.
Izgleda mi to kao neki mali rat; rat za pločnike.
Oni koji voze idu nekuda. Da, to izgleda ok. Autom brzo stignu, ali kuda sa autom, kada stignu. Pogotovo ako žure, mada nama slijepima žurba nije saveznik. Ni naša, ni onih oko nas. I tada na brzinu odluče, a u toj brzini nema nas slijepih. Od kuda sad još i mi!
Očito to nije dobro uređeno.
Razmišljam o načinu života. Vidim kotač koji melje; kotač 'uspješnoga života'. Mnogi uspijevaju kada drugi propadnu. Zar treba biti tako?
Mnogi kažu da je život borba. Da, ali sa kime? Zar smo neprijatelji jedni drugima?
Čovjeka pokreću želje; želje za uspjejom. I kreču ljudi u život tako. Ali onaj kotač, što ga spomenuh ide. Odeš gore i evo te dolje. Život je promjena. Gledam to. O da, ima i drugačijih načina življenja.
Svi mi živi darovani smo životom. Veliko i lijepo je to. Sav svemir satkan je od Iskonske ljubavi koja povezuje sve živo. Jedna smo obitelj što svemirom obitava. Pa čemu onda ratovi i bitke? Navikao čovjek na borbu. Pred svakim od nas je protivnik. Da, naša glupost. Pobjednik postaje tek onaj koji pobjedi sebe. Takav pruža ruku životu i ne posjeduje. Život nam je darovan i dijelimo ga sa životima.
Pogledajmo sebe. Budimo dio radosti života i sjetimo se drugačijih koji ne nađoše put i sada gladni besciljno vape, tužnih gubitkom ljubavi, izgubljenih u nerazumijevanju .... Oni stvarno postoje, kao i svatko od nas. Pomislite da ste to vi. Nije lako ni onome kome ste možda štapom oštetili lak na autu.
Neka cijeli svijet shvati da smo svi braća.
Pisano Uskrsne noći 2017.
Sretan Vam Uskrs i neka sitne radosti, kao iskrice, ispune vaše živote

Mladen

Tekst za 'Vidike'; glasilo slijepih i slabovidnih osoba Zagreba
- 23:09 - Komentari (20) - Isprintaj - #
03.02.2017., petak
Čudo ... ili možda i nije ...

Uporno činim isto. A što ću kada drugačije ne mogu.
A tko li sam da bi mogao? Išta? Išta, kada sam mislima u svijetu svojih misli, te uvjerenja po njima.
Kada sam molio za spoznaju sebe i ovoga što mi se životom događa, dobio sam u trenu kao odgovor zorno jasnu spoznaju vremena. Nekim mirom sam osjetio da će mi trebati vremena da prihvatim odgovor. Za valjan odgovor treba biti spreman. Vremenom sam gradio svijet svoj; svijet sazdan mislima i viđenjima. Za osvijestiti taj proces potrebno je vrijeme koje kao spone povezuje postojanje. Zar moći je sve to obuhvatiti trenom? Trenom čovjeka. A molio sam; i spoznaju takovu dobio sam.
I prošlo je od tada petmaestak godina.
Pa dobro; izgleda mi dobro da sam toga svijestan.
Počela je misao preslagivati suprotnosti. One su joj materijal. Ako suprotnost ne nalazi, ona će je izmisliti. Sav, njoj dostupan, svijet čine suprotnosti. Ima to smisla, jer razlike se uočavaju i nosioci su procesa, kretanja, oromjena ... života. Svijet po mislima uvijek ima ono drugo; ono prema čemu nešto postoji, pa makar to bilo ništa. Tada to ništa postaje predmet pitanja. Zanimljivo je da u osnovi postoji dvojnost. Pa i mnoštvo je vrsta dvojnosti. E, tu nešto ima; nešto mišlju dokučivo. Analiziranje. Misao sama razdvaja, da bi mogla sa time raditi. U startu je dvojnost viđenja; ja kao gledatelj i objekt koji gledam. To je kao ja i komad torte, koji ću smazati. Misao tu dođe kao probava. Nije slučajno pred problemom kazati da ga ne možemo probaviti.
I opet dvojnost. Jedno je što to radimo u svijetu svome, a drugo što to stvarno radimo. To je pitanje svijesti.
Stvaran svijet je drugačiji nego što ga vidimo. Viđenje je činjeno dvojnošću, a stvarno je to što je.
Gledam i čudim se postojanju. Koliko li apsurda u tome; u osnovi postojanja! Gledam, a ne vidim, da gledam. To je moje gledanje; moj odnos prema Istini. Taj odnos proglašavam istinom u ime Istine u Njenoj punini. Zavaravam li ja to sebe, nesvijesno? Pa i to je život Istinom dat. Je li i to dvojnost?
Mislima su mnoge 'igre' moguće. Ona spaja razne utiske iz raznih vremena, mada Istina je uvjek sada. Te misaone konstrukcije se i rasplinjuju. Čovjeku je često bolno suočenje sa Istinom kod indentifikacije sa misaonim konstrukcijama.
Pa čuda onda ne postoje. Jest osjećaj čuđenja pred nepoznatim. Nepoznato ne znači i nepostojeće.
Istinom se postoji; Istinom se živi. A što je onda misao?
Vezana na osjetila i procese života ona ih slijedi. Stvara viđenja, zaključke, imaginira ... Takova našoj svijesti predstavlja stvarnost, pa i nas same. Na taj je način stvaratelj naše slike svijeta. Naziva i služi se nazivima.
Pa, je li to čudo? Ili možda i nije?
Ha, ha, razmišljate, zar ne. Ljudi smo.
Mir i blagoslov Vama. Neka Vam spoznaja Istine donese radost. Život je Istina. Voljeti život je voljeti Istinu; svakim trenom, jer ona je u svakom djeliću postojanja svakoga trena.
Voli Vas Mladen ... :)
- 13:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.01.2017., nedjelja
Zar je važno tko si?

Misao slijedi misao. Ide niska pogleda, niska mojih viđenja Istine. Prešao sam u te odnose što misao mi čine. Misao, ta tvorba odnosa, vodi me viđenjima, pa i viđenjima sebe. Sebe? A tko li sam?
Nastojim napustiti slike, slike u mislima, i ući u ono što Istinom jest tamo; tamo gdje gledam. Nastojim biti osjećajima. Prepoznajem radost; prepoznajem tugu; nalazim i iskru početaka njenih.
Nosi me povjetarac vremena.
Osjećam misao i želju da razlažu i slažu; da se igraju djelovima i predodžbom cjeline. Zamolih ih da se umire, kako bi zajedno dokučili nova viđenja. Misao to na taj način razumije. Ne, ne varam je, već samo nudim. I opet pitanje; 'Tko li sam da tako nudim?'
A misao, mirno proslijedi: 'Pa ti si taj koji me moli i nudi.'
Zahvaljujem na njenoj pomoći i razumijevanju. Idemo dalje zajedno; moja misao i ja.
Sve što postoji ima uzroke i posljedice. Sve je povezano kao nekim vremenskim i prostornim nitima. Kada se pitam tko, ili još bolje, što sam, ne mogu ne uvažavajući te veze, te niti. Često sam dosizao viđenje kako me čini sve što nisam. Pa što onda jesam.
Izgleda da mi misao akcelerira. Sklapa tvorbe neprovjerenih misli, koje tek plahi osjećaji prate. 'Spuštam loptu na zemlju'. Sažimam se i mirom čistim. U miru nalazim čvrstu točku.
Mogu li postojati bez misli; bez da mislim? Pa bio bi tada bez osjeta sebe.
A može li misao moja bez mene? Ona je kao neki slijed informacija i procesa koji se nekim valovima šire i potiču nove slične procese, tko zna gdje bi, čini mi se, bilo moguće. Pa i moju misao potiču procesi izvan ovoga moga fizičkoga tijela. Široko je to polje mogućnosti. Kako u tome prepoznati istinskoga sebe, kad je i to misao razmišljanjem mojim.? Zar je to potrebno?
No dobro. Izgleda kao da sam ja imaginacija svoje, ili tko zna čije, misli. Da, tko zna čije, jer poticaj može biti od bilo kuda, a i razlog meni nepoznat. Možda ga ne bi mogao ni shvatiti. Ipak, uzimam to kao mogućnost, ali bez nekog robovanja tome. Zanimljeva je to pretpostavka u smislu osobne slobode djelovanja.
Ljudski bi bilo potražiti izvorišta svoga djelovanja, pa makar to i samo nazivao svojim djelovanjem. Ako tražim samo mišlju, upadam u zamku samo jedne kvalitete, a time smanjujem širinu traženja. To je već predodređivanje, a to nije pravo traženje.
Osjećam da jesam, ma što taj osjećaj bio. Osjećaj je puno brži od misli i zahvaća puno dimenzija. Misao joj može dati prigovor racionalnosti. To je kao slijepom o bojama. Ulazim tako u područja čuda i čarolija. Racionalnim pristupom to tako izgleda. Misao sve nastoji imenovati. Tako i svoju nemoć proglašava nekim apsurdima poput: beskonačnost, čudo, čarolija ... Osjećaji u tome nalaze kvalitetu. Oni šire slobodu. Naravno, tu je zamka odbacivanja racionalnosti, a time bi se smanjile slobode. Ne postoji sukob osjećaja i misli. Taj sukob je samo u onih prikraćenih sloboda, koji nastoje eliminirati sebi suprotno. Prihvaćanjem i razumjevanjem, suprotnosti nestaju. Svi smo jedan isti svijet.
Eto, i tako ja tražim sebe. Zar da imenujem nalaz svoj? Svo vrijeme i sav prostor i dimenzije u ovom su trenu i točci sažeti u meni, vama, svakome i svemu. U tim sažecima i Vi ste u svakom i svačem. Vi možete mijenjati svijet; svijet kojim ste i sami takovima dati. Mislima možete otkloniti, ili za početak ublažiti, barijeree u sebi, jer mislima su i građene. One su jako sredstvo na osobnom planu. Tako oslobođeni imate moć osjećaja. Sa njima se mogu poticati procesi, pa i bez riječi. Djeluju i vrlo daleko.
Vidjevši bol i patnju možete djelovati. U onima bolom i patnjom shrvanima, siromašnima i Vaša je slika, i Vi. Svi smo isti svijet.
Pomognimo i onima koji ne vide to, a utopljeni su u osjećajima osobne moći. Oni ne vide. Ne vide ili ne žele vidjeti sebe u suzama drugih. Svi smo djeca Istog Tvoritelja.
Da i ja jesam. Sve Vas volim. Vi ste moj svijet. Čudom sam svjedok postojanja Istinom. Hvala ... :)
- 16:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #
02.01.2017., ponedjeljak
Pitanje...

... mišlju stvoreno i sačinjeno.
Ustalasane energije svemir čine.
U odnosima njihovim prostor i vrijeme.
Energije čega i čime... pitanje.
Ni početka, ni kraja.
I nastade priča pričama darovana.
I nastade vrijeme.
I prostor nastade.
I postadosmo jedni drugima.
Postadosmo Istina.
Ovdje Istino, vječna i beskrajna, tobom jesam.
Hvala radošću Tebi.
Moj pridonos radosti spoznaje Tebe ... Istino...
Hvala .... :)

- 21:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.04.2016., utorak
Pitaš me ...

- Daj mi reci kak se taj Go igra?
- Čuj, od malih nog sam se čudil kaj sve to je i di sam to.
- To si već pripovedal, nek, kak se igra Go?
- Pri meni sve to ide na isto. Navek mi je sve kak zagonetka. Hoću videti o čemu se tu dela. Kaj da je to ono isto ....
- Stani. Pitam te za Go! Niš ne razmem kak se igra.



- Ma daj, kak ne shvaćaš. To ti je kak slaganje slikih.
- Ja vidim samo crno i belo kamenje. Di ti tu vidiš slike?
- Pa tu su.
- Zafrkavaš?
- Zamisli da slažeš puzzle u veliku sliku.
- Mogu, al ovo, živa zmešarija. Kak ti u tomu vidiš slike, osim ove hrpe kamenja?
- Da, vidim ih. Slike se delaju v glavi, pa i one 'obične'. Zato ih svako vidi na svoj način.
- Ja vidim hrpu kamenja, a ti nekaj drugo, hočeš reči?
- Zapraf da, al kamenje je ipak tu.
- Aha, nekaj nam je ipak zajedničko. Kamenje! Samo svaki ga gleda na svoj način. Pa kak ih ti gledaš?
- Viš oni nekak imaju svoje mesto na ploči. Metnuti su na sjecišta crta, kojih je 19x19. Tam ih se dene i ostaneju. Nema ponikanja. Gledim kaj se z njima napraviti more.
- Pa ti to nekaj z njima delaš?
- Da! Baš to v njima gledim; kaj mogu napraviti.
- Pa na ploči su samo kamenčeki, a ti glediš ono kaj mišliš. Jel tak?
- Baš me veseli da kužiš. Viš, kak navek gledamo ono v sebi, a mislimo da je to ono vani. U Gou se to dobro vidi, pa si čovek to igrom osvjesti.
- Onda je to dobra igra. Tak se po malo menjamo. Učimo kaj je u nama, a kaj vani u realnosti. To možemo i sami prokužiti, al nas nikaj na to ne navodi. Namečemo se drugima nekakvim 'svojim istinama'. Kaj ne?
- Samo te slušam. Učim. Svi od svih učimo. Naravno, ak hoćemo i ak smo spremni učiti.
- A ja hoću učiti igrati Go. Kak?
- A ja već prek pedeset let igram Go i još navek ga učim igrati. Bil bum konkretan. Ti pošaljem pravila igre. E-mail ti je tu u stupcu desno. Sve kaj ti ni jasno, pitaj. Možeš doći i na neko od okupljališta gde se Go igra, a nožeš ih najti na blogu o gou http://gogame.blog.hr , pa i na karti koja je tu na linku.
- Smo se napripovedali. Pošalji mi pravila igre, pa se najdemo sa kamenčićima na Go-ploči.
- Bok i svako ti dobro.
- Bok i tebi isto i šalji pravila.
- Bum, kak i svakom ko hoće naučiti igrati Go.
- 13:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>