U što starimo?
25.08.2005., četvrtak
...
 …znaš, frizerka ti radi od 8-14 i od 17-20. Odi u pristojno vrijeme pa se ošišaj, a ne onda kad se ti sjetiš... Nemoj mene špotat za tvoje stvari, ne troši moje dragocjeno vrijeme. Znam da ga ti imaš napretek, slobodno hodaj po ulici kao što već činiš, ali ne smetaj ljudima u vrijeme ručka, večere, spavanja, učenja… Nemoj mi govoriti da me voliš ako to zbilja ne misliš. Čak i ako misliš zadrži to za sebe jer ne znaš što ja mislim. Napisat ću ti pusa i to je sve od mene. Tu riječ izrabljujem kao i svi drugi ali «volim te» nikad. Nemoj me grliti ako ja ne grlim tebe.. Da, tebi bih rekla nešto, ali pogodi, nemam hrabrosti.. Samo mi ti nemoj reči da glumim neshvačenu, jer da glumim, ti nebi ovo shvatila, ali znam da shvačaš, so.. Nemoj tražit od mene da ti pravim salatu, plače mi se od luka ili kapule, kako god hoćeš. Ne tjeraj me iz moje sobe da bi ti gledao tekmu, mrzim to… Naći ću ja svoju sobu, uskoro, jednog dana… Neću ti ja biti sluškinja, neću ti kuhati ručak, ne kuham ga ni sama sebi, jer ne znam, a još manje tebi…. Zašto da uopće živim s tobom? Ovisim o tebi, znam, ali ne zauvijek, možda jednom profunkcionira pravna država… Rađe ću živjeti sama. Neka ti kuha ona mala, njoj je san snova udat se, imat djecu, imat tebe da joj opališ katkad šamarčinu kad ne pleše onako kako ti sviraš… Meni nije, bolje sama nego s budalom. Znam da me kafenđije ogovaraju, slobodno izvolite. Neću pokleknuti, neću se uklopiti u vaš svijet, neću stavljat pivu u hladnjak… Zašto? Kome? Više ti ništa neću reči o svojoj obitelji, možda ćeš pročitati ovdje, ali nije me briga, samo daj, no ne spominji mi ništa..Ako mi se omakne pa ti ipak kažem, znaj da ću zažalit... Neću biti ljubomorna na tuđu slobodu ni žaliti za propuštenim prstenom na ruci. Meni ne treba... Neću ni tebi bolan praviti pitu, neću ni sebi, a možda ni tebi ne dođem na taj ručak... Neću žaliti što sam ovo napisala, imam svoje razloge, pojedi se… Možda da me ipak odvedeš psihijatru, hoćeš mi ga platiti? A možda jednostavno ne kužiš što ti hoću reći, možda još ne shvaćaš kad sam ozbiljna a kad se zezam… Onda, hoćeš mi ga platiti?, moram mu reći samo jednu stvar…  |
19.08.2005., petak
Malo reklame neće nikome škoditi
 U nedostatku inspiracije odlučih izreklamirati jedan novi, tek otvoreni blog, ovi naši blogeri bi ga vjerojatno nazvali fresh blog. Dakle, draga nacijo, imamo novi blog, kao da imamo Hrvatsku. Radi se o toliko spominjanoj PRISIONERI, da vas podsjetim, to vam je ista osoba koja je napisala slavnu Odu Andreju.. Istina, ne želi da je sad zovete Prisionera, no što je tu je. Ona je sebe prozvala ALKEMICHARKA, tako će i stajati na mojoj listi, no ne zaboravite-za mene je to Prisionera, baš kao što sam ja za nju El Vivora. A sad da podrobnije pojasnim, vjerojatno ono što nećete pročitati kod mene možete pronaći kod nje. Što očekivati od jedne takve osobe?, sve osim pristojnosti, ta će vam ispričati tračeve ovog mjesta, reči sve ono što bih ja zataškala, ma tko to zna. I ja sad nagađam. Uglavnom, dođite i posjetite je, neka blog zaživi uz vašu pomoć, nećete se pokajati. Inače da se razumijemo, ne volim one komentare tipa dođi na blog i ostavi komentar. No ovo je reklama za moju susjedu, mislim da će i taj blog biti dio mene, sad je puno zanimljivije. Još čekam La Usurpadoru i La Gitanu da se oglase i imamo cijelu ekipu. Dakle ljudi, pogledajte novi blog, uđite u svakodnevnicu 4 lude, neozbiljne…Ups, evo mi došao mali nećak da igra igrica, moram prekinut ovu divnu reklamu, a možda i ja zaigram…. Daakle blog je: PRISIONERA |
16.08.2005., utorak
REPORT
Jučer sam se vratila s puta, bilo je baš kratko ali izuzetno slatko. Bila su to četiri dana u kojima sam ispunila neke od mojih želja a druge će počekati još neko vrijeme jer ne stigneš sve od jedanput. Uspjela sam vidjeti rodbinu, naći se s frendicama i još otići na Vlašić, planinu iznad Travnika. Zadnji put sam bila na Vlašiću 1993., bila sam dijete i tad smo izašli iz Travnika preko Vlašića. Tu smo bili nekoliko dana pod vedrim nebom, a 12 godina kasnije sam uzela auto i odvezla se zajedno s mamom, tetkom i strinom na sadašnje turističko mjesto…Pokušale smo pronaći mjesto gdje smo boravile te davne godine, ali zašto se vračati u prošlost kad možeš jednostavno uživati u sadašnjosti. Vlašić danas spada u jednu od najposječenijih planina na području Bosne pa i šire, te zauzima vodeću ulogu u turizmu.   Bile smo na Babanovcu, 25km od Travnika, centru za različite zimske sportove koji raspolaže s 5 skijaških liftova, a nekada je tuda «jurišao» i Ćirohito. Bilo je zaista idilično, Babanovac obiluje brojnim privatnim vikendicama koje se odlično uklapaju u ambijent i nešto takvo vrijedi doći i vidjeti.   A mogu tek zamisliti kako sve to izgleda zimi pod snijegom. Stoga sam si morala skinuti koju slikicu a nadam se da će i moje fotke uspjeti… Imale smo i mali piknik, naravno uz ćevape i sve ostalo. Jednog dana ću morat doći i zimi, moj rođo redovito čeka Novu na Vlašiću,uh mogla bih se i ja utrpati… Nedjelju navečer sam srela jednu curu s kojom sam išla u drugi i treći razred osnovne, sve se nekako posložilo. Ispalo je da pozna jednog blogera s moje liste i uz to smo obje na njegovoj listi. Svijet je zbilja mali, a sve četiri koje smo bile zajedno vanka smo na neki način povezane. Stoga pozdravljam cure iz Davida i nadam se da će se NeValjanka već javiti. A podrazumijeva se da sam sve ove dane gotovo «samo» ovo jela:  A nastavak iz prošlog posta- Brat je gotovo svu plaću potrošio na popravak auta i srećo osvoji dvije tauzenke na kladionici i vrati dug ali bez kamate, nema veze, ali taj zbilja ima sreće. Ovo je već drugi put da izlazi iz teškog kolapsa preko kladionice, zbilja ima sreće.A dok me nije bilo pokušao je vidjeti rezultate preko mog kompa no uvijek mislim na te stvari pa sam net iskopčala a on i frend to nisu skužili, pih. |
11.08.2005., četvrtak
Prozvaše me El vivora, a evo i zašto...
Hm,hm,hm-rekla bih, Prisionera zamisli što ovo znači….Ma nije važno, samo se šalim  <Počela sam sa šalom no zapravo prije ovoga sam počela pisati jedan tužan post, ali ipak bolje da se vratim veselijim stvarima. Sutra idem na put, đir do Travnika i natrag za koji dan. Nije vrijeme za put jer se bliže rokovi ali više nisam mogla izdržati. Malo sam se dvoumila no onda se javila tetka i rekla da me vodi na ćevapčiće  . Nisu to bilo kakvi ćevapčići, to su travnički, jedini uz sarajevske i banjalučke koji su vrijedni spomena… Što sve neću napravit samo da bih kušala travničke. To sam vam ja, osoba koja ne voli puno toga, ali ono što voli umire za tim, jap. Moje «vivore» su čule ovu priču no ne mogu a da je ne spomenem na blogu (i to sam vam ja  ).Dakle, prošli mjesec mi se brat smilovao prije mora i dao mi 500kn, ispalo je da nisam sve ni potrošila (i starci su udijelili štošta) a da bi na kraju brat bankrotirao  (to je normalno za ovo doba, mislim početak mjeseca). I onda se ja kao prava sestrica sjetim da mu posudim koju kintu, ni manje ni više nego 200 kunića, uz određenu kamatu naravno. Dakle dogovor je da vrati 300 i u dva mjeseca El vivora zaradi 600 kn, opljačka doslovce brata koji radi cijeli dan da bi na kraju još posudio iste novce koje je tako milosrdno darovao. Hm, hm, hm, a što se može, bilo bi super kad bi sutra dobio plaču pa mi vratio «moj novac» jer ipak ja idem na put i valja kupiti koji novi Cd da se obnovi kolekcija ilegalnih Cd-a…
Danas mi je imendan pa sam potaknuta s obzirom na «brojne» čestitke, dakle Prisionera hm,hm,hm... |
10.08.2005., srijeda
COYOTE UGLY
 BUT I DO LOVE YOU (LeAnn Rimes) I don't like to be alone in the night And I don't like to hear I'm wrong when I'm right And I don't like to have the rain on my shoe But I do love you, but I do love you I don't like to see the sky painted gray And I don't like when nothing's going my way And I don't like to be the one with the blues But I do love you, but I do love you Love everything about the way you're loving me The way you lay your head Upon my shoulder when you sleep And I love to kiss you in the rain I love everything you do, oh I do I don't like to turn the radio on Just to find I missed my favorite song And I don't like to be the last with the news But I do love you, but I do love you Love everything about the way you're loving me The way you lay your head Upon my shoulder when you sleep And I love to kiss you in the rain I love everything you do, oh I do And I don't like to be alone in the night And I don't like to hear I'm wrong when I'm right And I don't like to have the rain on my shoes But I do love you but I do love you But I do love you but I do love you  |
04.08.2005., četvrtak
ODA ANDREJU
|
Andreju, o Andreju Ti koji bijaše naša zanimacija naša tema razgovora, naša radost naše misli, naš neostvareni razuzdani san sada ostadeš sam. Plačeš li o, Andreju Plačeš li jer ti više nema tko wc papir trošiti, noću te buditi i 8-satne razgovore tebi posvetiti. O, Andreju, voljel te itko kao mi? Budiš li se noću, i vrištiš li jer nitko više ne spava u garaži u kojoj jedeš? A napkinsi tvoji ostaju čitavi O Andreju, brišeš li suze njima? Crtaš li nam odraze lica? Ali Andreju, o Andreju, ne reži žile jer, voljesmo te o, voljesmo te. BY PRISIONERA Odmah da se razumijemo, ograđujem se od ove ode, napisala ju je Prisionera, ona ista Prisionera koja se žalila da previše pričamo o Andreju, ali oda odaje sve, vratile smo se iz Rovinja i uhvati nas teška nostalgija za nečim. Aj ke bergvensa, ja jedino poželih napisati odu svom rođi Rogeru Sanchezu, dragom Dj-u koji gostovaše u Rovinju u Monviu, a ja ga ne vidjeh. Od sad znam kako tip izgleda, pogledajte ga,  faca koju su tražili svi stranci po Rovinju, obično su zaustavljali nas četiri tržeći da im objasnimo put do Monvia dok smo mi "hrlile" doma. Prebolno da bih pisala, valjda vam je jasno da nisam bila na toj "večeri poroka", no rakijica rane liječi, ali nikad ne izliječi… Inače Rovinj je prekrasan, imalo se toga dosta za vidjeti, stara jezgra grada je prekrasna, čula sam priču o Sv. Eufemiji (aha, prvo o rođi Rogeru, a onda o svetici, tako treba). Išle smo svakodnevno na plažu, osim drugog dana kad od opeklina nismo mogle izaći iz «garaže», svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje, a večer-šetnja i tako je prošao naš boravak u Rovinju. U famoznom Monviu smo bile svega jedanput (to neću još dugo prežalit), inače to vam je kompleks diskova s različitom vrstom glezbe, uglavnom za svakoga po nešto, a stranaca prepuno. Osim Monvia moram spomenuti Havana club, Havana vam je tik uz more, prekrasan ambijent, mjuza, sve 5… A onda šećete gradom, srećete strance i onda na pokojeg Balkanca koji psuje ženu jer mora ta ući u svaku trgovinu pokraj koje prođe, bolje da ga ne citiram…  Već je kasno, neda mi se pisati, no moram spomenuti još samo svoje kazneno djelo koje počinih večeras. Majko mila, nisam vozila svega 11 dana da bih izašla na autoput, «prošišala» sam izlazište i napravila ono što viđate na Tv-u kad se pokazuje kakve sve gluposti ljudi rade na autoputu. Ma zapravo ne znam smijem li to napisati, što ak mi tata sazna, a i brat bi bome lako mogao čuti.. A joj, dakle kad sam "prošišala" izlazak sljedeći je bio tek za 32km, a na putu mi je stajao tunel SV. ROK, mjesto gdje se vrlo «lako» možete zaokrenuti ako nema gužve. Bojala sam se policije, kamera, no sa mnom je bila žena s malim djetetom i ohrabrivala me na nešto što znam da ne smijem napraviti, no bila je magla pa me kamere možda nisu ni uhvatile, možda ih i nema pa se ja zaokrenula i vratila drugim trakom, a tip gdje sam izlazila nije skužio s koje sam strane stigla, valjda… Rođak je rekao platit kaznu ako slučajno ispadne da sam uhvaćena na djelu, trebalo bi mi uzeti vozačku, znam. Počinila sam nešto što nisam mogla ni zamisliti, najveći prekršaj do sada, no srećom sve je prošlo bez posljedica, za sada. Tako vam je to kad vas zovu EL VIVORA, a ja nakon svega još na večeri zasladih hranu, u nekom pristojnom restoranu s odličnom klopom… Živjeli vi meni…  |
