|
|
| < | ožujak, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moji sastavci i priče koje pišem svi će biti obljavjeni na ovome blogu.
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Lea
Ovo je inaće moji blog na kojem će te naći svašta :3
ImE:Lea
GoD: 15
VoLiM: novac,
muziku, knjige, pisanje, mange i anime 
NeVoLiM: ljude bez osobnosti, grašak 
SlUšAm:pa pretežno metal
NaJdRaŽi aNiMe: Naruto 
ASARI
GAZADRIEL
KOICHI
GAVIK
KORI
GUABAREL
NIKITA
SIN
ARDI
ANSOQI
GARGATEL
GABRIEL
ZACHARIEL
LUCH
OCH
ASARIEL
Misli su joj bile izgubljene i jednio čega je trenutačno bila svjesna da ju nitko neželi razumjeti. Trnci su joj prolazili tjelom dok su hladne kapljice vode padale sa njene duge kose. Nikita je uhvatila njen očajan pogled i u nevjerici je promatrala.
U tom istom trenutku sve je postalo mračno. kao da se gusti oblak spustio među njih.
"Uhvatite se za ruke." smireno je nadodala Koichi. Asari je prepostavila da ju je tako čvrsto za ruku mogao primiti samo Gazadrijel, a već sa njene lijeve strane osjetila je hladan dodir Ansoquijeve ruke. Nekoliko minuta stajali su u tišini, oko onog staklenog stalka dok se mali traćak svjetlosti nije sputio sa vrha kule. Proširio se prostorom i sve ih ostavio iznenađene. Svjetlost je bila toliko jaka da je Asari morala zaklopiti oči. Već u idućoj sekundi obasjao ju je osjećaj topline i veselja.
"Asari, prinesi plamen stalku!" odazvao se Koichin glas, na što se Asari lecnula i naglo otvorila oči. Ispred nje lebdjeo je malen bijeli, plamićak. Prstima je lagano prošla po njemu, i zaneseno ga nastavila promatrati. Osjećala se tako močno i slobodno da ga je htijela stisnuti u šaku i uzeti sa sobom. Možda bi to i učinila da ispred sebe nije ugledala ozbiljno lice Koichi. lagano ga je uhavtila rukama i spustila na stalak.
Nastavila je omamljeno zuriti u njega. Nadvila se nad stalak i poput nekog lešinara promatrala plamićak.
"Asari, ceremonija je gotova." oprezno je započeo Gazadrijel. Potapšao ju je po leđima i polako udaljio od plamena.
Asari se nije obazirala na njegovo zabrinuto lice. Odbrojavala je metre koliko je udaljena od plamena. Zjenice su joj se stisnule a oči širom otvorile. Gotovo je čovijek nebi prepoznao sa ovakvom grimasom. Usta je razvukla u taj jedan sarkastičan osmijeh i počela se glasno ceriti.
"Koichi! Što joj je?!" ljuto je upitao Gazadrijel. Čvrsto ju je držao dok se ona trgala od smijeha.
"Vodite ju van odavde!" zapovjedila je uplašeno Koichi. Brzo je poklopila plamen sa metalnim poklopcem iz kojeg je svejtlost plamena mogla izaći kroz mali otvor na vrhu. Ansoqui ju je potegnuo sa sobom i izvukao iz kule.
Nove kapljice kiše uspijele su ju smiriti. Izbezumljeno je promatrala crvenu travu koja se skupa sa vjetrom njihala prema selu.
"jesi li dobro?" upitao je Ansoqui, i sumljivo ju pogledao. "Nisam se nikada bolje osjećala." odgovorila je automatski i nabacila osmijeh. Taj se osmijeh nije skidao sa njenoga lica. Nikita ju je otpratila do kuće jer su Ansoqui, Gazadrijel i Koichi trebali još nešto raspraviti. Na onim velikim, hrastovim vratima čekala ju je znatiželjno Kori. Sama pojava Nikite malo ju je obeshrabrila.
"Asari napokon si se vratila!" uskliknula je vedro. "kako je bilo? Što se dogodilo? Zašto izgledaš tako izbezumljeno? Gdje si bila tako dugo?" navaljivala je sa pitanjima dok ju Nikita nije uhvatila za uho.
"Začepi, vidiš da joj nije dobro!" prosiktala je i naglo ju pustila. Uvela je Asari u kuću i odvela ju u njenu sobu.
"Ako ti što treba, viči. ja sam pred vratima." nadodala je tiho i izašla iz sobe.
Dodir sa ovim plamenom probudio je nešto posebo u njoj. Probudio je nadu u njoj, za novi početak. Probudio je snagu koja je uvijek bila tu samo je trebala poticaj da se oslobodi. I konačno joj se pruža prilika da svoj živo promijeni.
Uzela je komad starog pergamenta i nabrzinu naškrabala nešto. Zatim je ga je zgužvala i bacila Kori sa prozora.
"Asari pa ti nisi normalna!" zaurlala je Kori koja je sa sa prozor izgledala poput vrtnog patuljka.
"Budi tiho! Molimte učini sve što sam ti napisala! Ali budi oprezna i pazi da te nitko nevidi." tiho joj je uzvratila Asari. zatim se vratila u sobu i počela prekopavati ormar.
U palači na samom izlazu iz sela vodila se rasprava.
Koichi je sjedila u crnoj elegantnoj haljini za svojim radnim stolom a iznad nje stajao je poput sjene Sin.
Gazadrijel je se prešetavao po sobi i dobacivao svako malo komentare dok je Ansoqui zamišljeno bio naslonjen na vrata.
"Što se točno dogodilo tamo?!" navaljivao je gazadrijel, rukama je grubo uhvatio stol.
"Neznam točno ni ja, ali vjerujem da je nakakva veza uspostavljena." odgovorila je Koichi, prilično ju je živciralo što Gazadrijel navaljuje sa tim pitanjima.
"Može li se uopće uspostaviti veza se energijom?!" upiato je Ansoqui i smireno prekrižio ruke.
"Rekla sam da neznam! Ništa se slično nije dogodilo stoljećima!" ovoga puta je Koichi podigla svoj glas i rukom udarila po stolu. "Ako smije primjetiti Asari je oduvijek imala sposobnost uspostaviti vezu sa nečim što nepoznaje." započeo je Sin i lagano se primaknuo Koichi. "To mi sada puno nepomaže Sin! I osim toga gdje je Ardi?! Taj se balavac trebao pojaviti i na ceremoniji!" zarežala je Koichi i naglo se ustala.
"Oprostite, gospodarice neće se više ponoviti." ponizno je uzvratio Sin.
"To stalno govoriš, ali činjenica je da si postao blag! Nakarju će mi ta budala dići cijeli ustanak a to mi netreba!"
nezadovoljno je mrmljala Koichi. Sin se kleknuo i dugu kosu prebacio preko leđa.
"Istinski mi je žao. Kaznite me za moje propuste!" na te riječi Koichi je izvadila zlatnu šibu iz stola i haldno dobacila:
"Kazni se sam, meni te je već puna kapa. Dovedi Adria ovdje duguje Gazadrijelu ispriku!" zatim se sjela za stol i zabrinuto udahnula.
"Kako god vi kažete, gospodarice." Sina već u idućoj sekundi nije bilo. nestao je na Ansoquijevo veliko iznenađenje.
Zadnje zrake tog žarkog sunca tomule su iza velike planine. Dovukli su se i ti sivi oblaci koji su sasvim ugušili sunce. Vjetar je podivljao i počeo razbojnički puhati i lomiti grane krhkih stabiljka. Čak se više nije mogao čuti ni vodopad koliko je zavijao. Ansoqi je zamišljeno prešao pogledom krajolik. Popravio je svoju pelerinu i zatim hitro dotrćao do Asari. "Dođi, moramo do crvenog brijega!" prozborio je grubo. Uhvatio ju je za podlaktice i ustao. "Što se zapravo događa na crvenom brijegu?" usudila se upitati Asari. Nakon one svađe sumljala je da može zapoćeti nekakav normalni razgovor sa njime. "Jedna posebna ceremonija. Trabamo prisustovati." odgovorio je kratko. Sjeo se iza nje i zajašio svojeg divljeg konja. Bili su toliko brzi da se Asari više nije ni trudila pratiti zeleni krajaolik pokraj kojeg su prolazili. Jedino što ju je sada mučio je neželjan brak iz kojeg nema izlaza. Prije ulaza u selo skrenuli su jednim tankim puteljkom koji je obložen velikim i hrapavim kamenim plohama. Vrejeme je iz sekunde u sekundu postajalo sve gore. Uz golemi vjetar ;koji se obrušio na sve što nije išlo u njegovu smjeru ; počela je padati i kiša. Teške kapljice smoćile su ih do kosti. Ansoqui se nadvio nad Asari kako nebi skroz pokisnula. Htjela ga je odgurnuti od sebe ali u ovom trenutku mu je zbilja bila djelom zahvalna. Crveni brežuljak bio je najneobičniji u cijelom krajoliku. Još prije mnogo stoljeća nevina i čista bića živjela su na tom brežuljku okruženi crnom šumom iz koje su vrebale pohlepne oči.Goleme zvjeri rastrgale su njihove čiste duše i jedino što je ostalo od njih bile su litre krvi od koji je brežuljak sasvim pocrvenio. Nježna crvena trava vijorila se lepršavo na tom silnom vjetru dok je Ansoquijev konj energićno tzrčao do male bakrene kule čiji su prozorčići jedva vidjeli. Ušli su unutra onako pokisnuli i zatečeno promatrali veličanstvane slike tih nevinih i čistih bića koje su ispunjivale cijele zidove. Na podu su bile icrtane krvoločne zvjeri koje su ukrug bile poslagane do same sredine kule. Tamo je stajao stakleni stalak uobliku ruka koje uzdižu nešto prema nebu. Koichi se iznenadno pojavila ispred njih. Iza nje kao sjena stajao je Sin glave uzdignute i smirujućeg pogleda. Njegova se crvena kosa u repu spuštala skroz do poda. Uz njega stajala je Nikita pomalo posramljeno. Oči su joj treperile po sobi samo da izbjegne Sinov pogled. Gazadrijel je također ušao u kulu skroz mokar.
"Gdje je Adri?" upitala je ledeno Koichi i lagano se okrenula prema Sinu. "Stiže." automatski je odgovorio.
"Počeli ste kasniti. I to previše." komentirala je razočarano. Svoju je ljubičastu kosu prebacila preko ramena i pozvala ih sve bliže. Stali su oko onog staklenog stalka.
"Znate li svi zašto smo ovdje?" nastavila je tim ledenim, grubim glasom i prešla svakoga od njih tim velikim zavodničkim očima. "Ja neznam." odlučno je odgovorila Asari. Pomalo ju je bilo sram priznati ali vidjela je i na Nikitinom licu da nema pojama zašto je ovdje.
"Vjerujem da znaš da mi bezgriješni budemo zazvani od silne energije koja nas je stvorila." započela je tiho Koichi. Rukom je prešla po stalku i nastavila: "Kako bi smo obnovili savez sa tom energijom dobivamo tračak silne moći u obliku plamena. VBijelog plamena koji bdije nad svakim od nas. Ti prelaziš ubrzo u drugu obitelj što ti odobrava prisustovanje ovoj ceremoniji. Prihvatiti ćeš dar koji nam se daruje i time započeti sretno svoji novi i budući život."
Asari se skamenila. Te riječi probadale su njeno srce kao otrovne strijele. Ansoqi se lagano osmjehnuo i poklonio joj svoj omamljivo zloban pogled.
