Zadnje zrake tog žarkog sunca tomule su iza velike planine. Dovukli su se i ti sivi oblaci koji su sasvim ugušili sunce. Vjetar je podivljao i počeo razbojnički puhati i lomiti grane krhkih stabiljka. Čak se više nije mogao čuti ni vodopad koliko je zavijao. Ansoqi je zamišljeno prešao pogledom krajolik. Popravio je svoju pelerinu i zatim hitro dotrćao do Asari. "Dođi, moramo do crvenog brijega!" prozborio je grubo. Uhvatio ju je za podlaktice i ustao. "Što se zapravo događa na crvenom brijegu?" usudila se upitati Asari. Nakon one svađe sumljala je da može zapoćeti nekakav normalni razgovor sa njime. "Jedna posebna ceremonija. Trabamo prisustovati." odgovorio je kratko. Sjeo se iza nje i zajašio svojeg divljeg konja. Bili su toliko brzi da se Asari više nije ni trudila pratiti zeleni krajaolik pokraj kojeg su prolazili. Jedino što ju je sada mučio je neželjan brak iz kojeg nema izlaza. Prije ulaza u selo skrenuli su jednim tankim puteljkom koji je obložen velikim i hrapavim kamenim plohama. Vrejeme je iz sekunde u sekundu postajalo sve gore. Uz golemi vjetar ;koji se obrušio na sve što nije išlo u njegovu smjeru ; počela je padati i kiša. Teške kapljice smoćile su ih do kosti. Ansoqui se nadvio nad Asari kako nebi skroz pokisnula. Htjela ga je odgurnuti od sebe ali u ovom trenutku mu je zbilja bila djelom zahvalna. Crveni brežuljak bio je najneobičniji u cijelom krajoliku. Još prije mnogo stoljeća nevina i čista bića živjela su na tom brežuljku okruženi crnom šumom iz koje su vrebale pohlepne oči.Goleme zvjeri rastrgale su njihove čiste duše i jedino što je ostalo od njih bile su litre krvi od koji je brežuljak sasvim pocrvenio. Nježna crvena trava vijorila se lepršavo na tom silnom vjetru dok je Ansoquijev konj energićno tzrčao do male bakrene kule čiji su prozorčići jedva vidjeli. Ušli su unutra onako pokisnuli i zatečeno promatrali veličanstvane slike tih nevinih i čistih bića koje su ispunjivale cijele zidove. Na podu su bile icrtane krvoločne zvjeri koje su ukrug bile poslagane do same sredine kule. Tamo je stajao stakleni stalak uobliku ruka koje uzdižu nešto prema nebu. Koichi se iznenadno pojavila ispred njih. Iza nje kao sjena stajao je Sin glave uzdignute i smirujućeg pogleda. Njegova se crvena kosa u repu spuštala skroz do poda. Uz njega stajala je Nikita pomalo posramljeno. Oči su joj treperile po sobi samo da izbjegne Sinov pogled. Gazadrijel je također ušao u kulu skroz mokar.
"Gdje je Adri?" upitala je ledeno Koichi i lagano se okrenula prema Sinu. "Stiže." automatski je odgovorio.
"Počeli ste kasniti. I to previše." komentirala je razočarano. Svoju je ljubičastu kosu prebacila preko ramena i pozvala ih sve bliže. Stali su oko onog staklenog stalka.
"Znate li svi zašto smo ovdje?" nastavila je tim ledenim, grubim glasom i prešla svakoga od njih tim velikim zavodničkim očima. "Ja neznam." odlučno je odgovorila Asari. Pomalo ju je bilo sram priznati ali vidjela je i na Nikitinom licu da nema pojama zašto je ovdje.
"Vjerujem da znaš da mi bezgriješni budemo zazvani od silne energije koja nas je stvorila." započela je tiho Koichi. Rukom je prešla po stalku i nastavila: "Kako bi smo obnovili savez sa tom energijom dobivamo tračak silne moći u obliku plamena. VBijelog plamena koji bdije nad svakim od nas. Ti prelaziš ubrzo u drugu obitelj što ti odobrava prisustovanje ovoj ceremoniji. Prihvatiti ćeš dar koji nam se daruje i time započeti sretno svoji novi i budući život."
Asari se skamenila. Te riječi probadale su njeno srce kao otrovne strijele. Ansoqi se lagano osmjehnuo i poklonio joj svoj omamljivo zloban pogled.
Post je objavljen 10.03.2010. u 17:09 sati.