Prevarenaiostavljena.

Hladnoća Sjevera.

Misliš kako sve je dobro.
Brojiš dane, samo da prode vrijeme do planiranog susreta.
Ali, onda se život pobrine da stvari krenu drugačije, izmaknu ti iz ruku.
Dozivis jednu veliku tugu i ona te slomije. Neki je razumiju, neki ne. Nije te briga za te druge, ali nažalost, on je među njima.
I to je drugi udarac u nekoliko dana.
Samo se pitas ujutro kako ustati i krenuti u novi dan kad ne vidis razloga za zivot?
Znaš li koliko je mala granica ljubavi, ushita i tuge?
Kako je lako jedan prekrasan osjećaj zamijeniti s onim drugim koji te gura prema dnu?
I onda, izgovoriš to. Zatrazis objasnjenje. Pokusavas dati cijelu sebe, svoju tugu, nadu, čežnju.
i dobijes nesto čemu se najmanje nadaš.
Bijes s druge strane, jer nije očekivano. Nije shvatio da mi je trebalo samo Oprosti.
Odbacuje mene, Ljubav, Život. Osmijeh.
A znam, boji se svoje Tuge.
Pisao je o njoj.
Ne moze dozvoliti da njega, visokog, rječitog, predivnog muškarca slomije jedna s Juga.
Ponos.
Odlazak s hrpom grubih riječi. Pokusavam uzvratiti, odgovoriti, ali vrijeme curi, isključuje me. Ne želi čuti ni riječi ni glas, nista.
Pišem da je hladan, pokusavam onako ženski uzvratiti, a kopam sebe sve dublje, pa zar nisam svjesna da on zna da su njegove ruke najtoplije i jedino mjesto na kojem želim biti.

Bas, da li su na Sjeveru svi takvi, da li se boje priznati?
Ili sam ja, temperamentna Dalmatinka bas na takvog naletjela, zavoljela i...volim.
Jer, ljubav je strast i dodir, ali i suprotnosti, različita mišljenja, ali o njima uvijek treba razgovarati.
Ne bježati.
N, s Juga.

Tebi Lj.

Dugo se opirem papiru i riječima koje bi htjela napisati.
Znam da do Tebe neće doći, ali ponekad, ispisivanje misli bi bar na trenutak olakšalo pritisak samoće i tuge.
Ti to, Lj, znaš...
Imam dovoljno godina, svjesna sam puno toga, život je znao pokazati prema meni i loše strane.
Možda mi je zato trebalo tako malo vremena da povjerujem da si drugačiji.
Da voliš kao ja...
Možda su moji snovi ponekad Ti djelovali djetinjasti, neostvarivi, ali varaš se, itekako sam bila svjesna prepreka.
Vjerovala sam da imamo snage da ih zaobiđemo.
Ti ne...
Nije bila godina, mnoge smo nabrojali.
Zato ne razumijem, a brinem, svaka misao je prema tebi, molitva.Samoća i strah koji probudi usred noći.
Tebe ne....
Čuvaj se moj R.
Ti si uvijek pored mene.
N.

Oglas.

Prodaje se duša.
Moja.
Totalna rasprodaja.
Malo od nje ostalo.
Ponovno sam dopustila sebi da dam povjerenje,
nadu, ljubav istom čovjeku.
Opet su me opile riječi izgovorene, napisane.
I duša to više ne može podnijeti, tu bol.
Zato je prodajem. Ne trebam je!
Ne trebam ovu Ljubav!
Ne trebam tog visokog, predivnog Čovjeka koji je
šapnuo da me voli..
i otišao, odbacio. On se uvrijedio?!? On je tužan??
Odgurno bez riječi.
Moj vrisak do njegove visine nije stigao.
Zato, ako nekome treba...a kome bi trebalo nešto tako bezvrijedno....
N.

Sreća.

Ono...
kad ti Sreću čini smijeh s druge strane telefona
šapat i neka nježna riječ koju nitko drugi ne bi razumio
tvoj ubrzani korak nakon izlaska iz taxija prema broju 11..
zagrljaj i igra dodira...isprepletene ruke...
svaka riječ koju dobiješ uz jutarnju kavu ili dok zatvaras oči na kraju dana.
Ono...
kad čekaš i znaš, On te voli.

Mozda. Ipak..

Toliko napisanog pa izbrisanog.
Osjetim samo kako u meni nadiru tuga i bijes zajedno, a ne znam kako da to izbacim iz sebe. Počne me gušiti taj osjećaj, kao u zatvorenom, mračnom prostoru sve se sudara i lomi.
Glas mi ostane u grlu, jer ako ga pustim čut ćes moju tugu.
Svjesna svega. Obaveza i lanaca odgovornosti oko nas. Proživljavam i sada sve tvoje borbe. Opet...
Ali, nisam umorna.
Samo trebam vrijeme, dan, da vidim tvoje oči.
Da te slušam, da ti pričam. Uvijek si govorio da voliš moje riječi.
Nedostaje mi naše davanje. Sloboda koju smo jedno u drugom nalazili.
Razumijevanje i strast.
Ljubav.
Bijeg.
Reci da pobjegnem od ove ledene bure i pričekaj me.
Znam da ovo ne čitaš, ali bar na trenutak bude lakše i zamislim da si s druge strane i da na kraju ovih redaka se ruši onaj hladni, veliki Zid.
Samo se nadam. Do jutra...
jer onda opet u mislima prekrižim jos jedan dan.
N.

Krađa.

Nisam ni prva ni posljednja koja je u životu prošla gorko iskustvo krađe. Obično je povezana s laži.
Ušuljaju se neke čudne osobe u naše živote, a ja sam jedna od onih koji jos uvijek vjeruju ljudima. Nestanu i odnesu sa sobom novac, vrijednosti, neke možda samo nama drage stvarčice i učine to bez imalo grižnje savjesti.
Lopovi.
Ja u tuđem ne vidim sreću, ali lopov ima samo jedan cilj. Ukrasti.
ALi, ima i onih drugih "krađa".
Kada ti odnesu nemilosrdno Život. Istrgnu ti ga iz ruku i nestanu. Trudiš se, gledaš okolo jesu li ti ostavili bar djelić nečega što bi ti moglo pomoći da ga opet vratiš, ali...nema ništa.
Boriš se na svakom koraku, posrneš ali ustaješ brzo da nitko ne primjeti da si izgubljen.
Zažmiriš u nekom kutku i iz onih Slika u Sjećanju pokušavaš izgraditi neki novi mali život. Biti opet Žena koja hoda u visokim potpeticama s osmijehom na licu. Ne ide ti, ukradeno ti je i to...
Pa samo šapneš...možda, jednog dana, Osmijeh ti se ipak vrati.
N.

Nista.

Pozelim napisati sve ono sto u meni sada trazi odgovore.
I zaustavim se.
Jer dobit ću ...ništa.
Samo će boljeti više.
Onaj kojemu je namjenjeno šuti, zaboravlja na sve podjeljeno.
Na osmijeh i podjeljene suze.
Na zagrljaj i iskrenost.
Sve je ostalo tamo, prekriveno nabujalom Savom.
Postala sam onakva kakva nisam.
Tuzna i usamljena, jer ničija blizina nije Tvoja.
Nema veze. Vazno je da si dobro. Koliko...to je već neko drugo pitanje.
Neke stvari treba izgovoriti i priznati.
Srušiti Zid.
ALi, za to treba imati hrabrosti.
I najviše od svega, Ljubavi.
Budi dobro....moj R.
.

Moj Osmijehu,

znaš da i kad je bilo najteže, tvoj Osmijeh
je dao snagu.
Zato i danas mislim na njega i na sve
ono što smo jedno drugom svih ovih godina.
Kako onda odustati?
Ja sam tamo, pišem sve što osjećam
i čekam...
To mogu i tako se borim.
Dok jednom ne dođeš.
N.

Niti sve moje napisane riječi niti misli kojima te grlim,
ne uspijevaju preskočiti taj veliki Zid.
Kad se spusti tuga u tijelo, probude se sumnje i niz pitanja koja samo krenu...
Pa ipak, Ljubav bude jača.
Čekam te tamo gdje smo sami.
Tvoja N.

Strah.

Sve je Tama. Nema ničeg.
Nikoga.
Iza svakog stabla u ovoj mračnoj šumi vire i čekaju Naše uspomene.
Onaj dodir...
Poljubac.
Osmijeh.
One suze.
Ne mogu pobjeći.
Pronaći put do Tebe, Lj.
Samo čujem Tišinu.
I bojim se, strah me samoće..
Jer ne znam bez Tebe.
N.