Misliš kako sve je dobro.
Brojiš dane, samo da prode vrijeme do planiranog susreta.
Ali, onda se život pobrine da stvari krenu drugačije, izmaknu ti iz ruku.
Dozivis jednu veliku tugu i ona te slomije. Neki je razumiju, neki ne. Nije te briga za te druge, ali nažalost, on je među njima.
I to je drugi udarac u nekoliko dana.
Samo se pitas ujutro kako ustati i krenuti u novi dan kad ne vidis razloga za zivot?
Znaš li koliko je mala granica ljubavi, ushita i tuge?
Kako je lako jedan prekrasan osjećaj zamijeniti s onim drugim koji te gura prema dnu?
I onda, izgovoriš to. Zatrazis objasnjenje. Pokusavas dati cijelu sebe, svoju tugu, nadu, čežnju.
i dobijes nesto čemu se najmanje nadaš.
Bijes s druge strane, jer nije očekivano. Nije shvatio da mi je trebalo samo Oprosti.
Odbacuje mene, Ljubav, Život. Osmijeh.
A znam, boji se svoje Tuge.
Pisao je o njoj.
Ne moze dozvoliti da njega, visokog, rječitog, predivnog muškarca slomije jedna s Juga.
Ponos.
Odlazak s hrpom grubih riječi. Pokusavam uzvratiti, odgovoriti, ali vrijeme curi, isključuje me. Ne želi čuti ni riječi ni glas, nista.
Pišem da je hladan, pokusavam onako ženski uzvratiti, a kopam sebe sve dublje, pa zar nisam svjesna da on zna da su njegove ruke najtoplije i jedino mjesto na kojem želim biti.
Bas, da li su na Sjeveru svi takvi, da li se boje priznati?
Ili sam ja, temperamentna Dalmatinka bas na takvog naletjela, zavoljela i...volim.
Jer, ljubav je strast i dodir, ali i suprotnosti, različita mišljenja, ali o njima uvijek treba razgovarati.
Ne bježati.
N, s Juga.
Post je objavljen 30.09.2021. u 08:15 sati.