Mozda. Ipak..
Toliko napisanog pa izbrisanog.
Osjetim samo kako u meni nadiru tuga i bijes zajedno, a ne znam kako da to izbacim iz sebe. Počne me gušiti taj osjećaj, kao u zatvorenom, mračnom prostoru sve se sudara i lomi.
Glas mi ostane u grlu, jer ako ga pustim čut ćes moju tugu.
Svjesna svega. Obaveza i lanaca odgovornosti oko nas. Proživljavam i sada sve tvoje borbe. Opet...
Ali, nisam umorna.
Samo trebam vrijeme, dan, da vidim tvoje oči.
Da te slušam, da ti pričam. Uvijek si govorio da voliš moje riječi.
Nedostaje mi naše davanje. Sloboda koju smo jedno u drugom nalazili.
Razumijevanje i strast.
Ljubav.
Bijeg.
Reci da pobjegnem od ove ledene bure i pričekaj me.
Znam da ovo ne čitaš, ali bar na trenutak bude lakše i zamislim da si s druge strane i da na kraju ovih redaka se ruši onaj hladni, veliki Zid.
Samo se nadam. Do jutra...
jer onda opet u mislima prekrižim jos jedan dan.
N.
|
