subota, 26.04.2014.
Dan _ Subota
no.427
Eto , to je tpčno to o čemu pričam.
Nikakvog reda ili držanja reda.
A bila sam svaki od ovih dana za kompjuterom dovoljno dugo da ostavim slovo.
Bez ikakvih propovijedi molim.
Poravnaj i kreni dalje.
Nema nikoga doma. Samo mama ja i životinje.
Previše životinja ali ja ih volim. Sve do jedne.
Suđe nisam oprala, veš nisam objesila, nisam složila sobu.
Nisam ništa.
Na večer idem u Zkm gledati plesače.
Vidjet ću se sa Tristanovom budućom majkom.
Volim je i malo se je bojim.
Nisam je dugo vidjela doslovno mjesecima a nemam dojam.
Bojim se da radim ljudima isto ono za što druge neke optužujem.
Kriva je nesigurnost. Blago meni na samosvijesti, ha? Ne zaista ... osvjestila sam nedavno tu činjenicu.
Koliko sam ljudi odgurnula od sebe baš zbog toga što nisam uopće pojmila sebe kao nekoga tko bi mogao
nekome nedostajati. Blah.
Preskoč.
Brzo meni krenu žalopojke.
Idem u Pariz na ljeto.
Jedva čekam.
Sestra odlazi u Englesku raditi i živjeti.
Neizreciv osjećaj gubitka.
No to tako mora biti.
Vratit će se jednom. ( jer to tako mora biti )
Barem je u pokretu.
Ja stojim.
Sjedim.
Strašno.
26.04.2014. u 16:09 •
0
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 21.04.2014.
Dan 2 - Ponedjeljak
no.426
Cijeli dan sam na kompjuteru i nemam ništa za reći.
Sama sam doma. Razmišljam o glupostima.
Gledala sam 'Sound of music' koji me odmah vrati u razne priče.
Volim Christophera Plummera u tom filmu. Figura oca, ljubavnika, prijatelja i zaštitnika. Nemam ih baš puno takvih.
Don Draper i možda Tony Soprano. Ne možda, definitivno. Ostali su u nijansama.
Mrzim strah a stalno se nečega bojim.
Odvratan osjećaj. Zatvor, bol, tjeskoba i vječna tama. Slaba sam i to me boli.
Želim biti snažna. Barem to. Da ne plaćem za svaku sitnicu, da ne gubim dah i da me ne hvata tjeskoba.
Vjerujem. A bojim se. Vjerujem li? Da.
Prestani se onda bojati Rebecca.
Pokušat ću.
21.04.2014. u 19:04 •
0
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 20.04.2014.
Dan 1 - Početak
no.425
Rasuta sam i rastrojena i ne znam za ikakav red. A reda mora biti jel .. stoga na današnji Uskršnji dan koristim riječ 'odluka' za moj plan. Vrlo jednostavan. Pisati blog svaki dan pa makar rečenicu. Dovesti u red barem jedan mikronski dio života. Jer sam posvuda a tko je svugdje taj je nigdje a to ne želim.
Danas je Uskrs.
Jela sam doručak i pogledala 3,4 filma za redom. Malo sam plakala, malo bila sretna, bila sretna dok sam plakala i raznorazne kombinacije. Onda mi je bilo dosta ležanja pa sam oprala suđe a zatim sjela za kompjuter.
Imam toliko ideja i zamisli sve do trena dok ne sjednem pred ekran. Onda presušim. Krivim sebe na fejsbuku. I to ćemo srediti.
Razmišljam o promjeni. Osjetila sam je ali ništa JA nisam promjenila. Klasično.
Lažem. Udebljala sam se još više no i to ćemo riješiti uskoro. Polako. Ali hoćemo. Znam da nikada neću skinuti kile onako kako bih željela ali do te granice do koje mogu vrijedi se potruditi.
Želim u Parizu nositi haljinu.
Mogu i sada nositi haljinu samo ne želim. Želim je nositi u Parizu. Za sada dosta.
Moram odbaciti svoje najdraže oružje. Cinizam i sarkazam. Teško. Moram.
Kupam se u crnom moru svojih misli već dulje vrijeme i dosta mi je. Dijelom znam zašto. Najvažnije je ono da bježim od sebe tj ponašam se kao što mislim da MORAM jer imam toliko i toliko godina. A ne moram i kad se ne ponašam tako …. Odmah mi je lakše … pa ću se vratiti u svoj svijet. Po zadnji puta. Ako se iznevjerim neka me, ne zaslužujem išta drugo.
Znam što želim.
Znam što ne želim.
20.04.2014. u 21:06 •
0
Komentara •
Print •
#