Sve je ostalo tišina ...

subota, 26.04.2014.

Dan _ Subota

no.427

Eto , to je tpčno to o čemu pričam.
Nikakvog reda ili držanja reda.
A bila sam svaki od ovih dana za kompjuterom dovoljno dugo da ostavim slovo.
Bez ikakvih propovijedi molim.

Poravnaj i kreni dalje.


Nema nikoga doma. Samo mama ja i životinje.
Previše životinja ali ja ih volim. Sve do jedne.
Suđe nisam oprala, veš nisam objesila, nisam složila sobu.
Nisam ništa.

Na večer idem u Zkm gledati plesače.
Vidjet ću se sa Tristanovom budućom majkom.
Volim je i malo se je bojim.
Nisam je dugo vidjela doslovno mjesecima a nemam dojam.
Bojim se da radim ljudima isto ono za što druge neke optužujem.
Kriva je nesigurnost. Blago meni na samosvijesti, ha? Ne zaista ... osvjestila sam nedavno tu činjenicu.
Koliko sam ljudi odgurnula od sebe baš zbog toga što nisam uopće pojmila sebe kao nekoga tko bi mogao
nekome nedostajati. Blah.
Preskoč.

Brzo meni krenu žalopojke.

Idem u Pariz na ljeto.
Jedva čekam.

Sestra odlazi u Englesku raditi i živjeti.
Neizreciv osjećaj gubitka.
No to tako mora biti.
Vratit će se jednom. ( jer to tako mora biti )
Barem je u pokretu.

Ja stojim.
Sjedim.

Strašno.