Sve je ostalo tišina ...

petak, 17.01.2014.

Sanjari iscrpljuju.

no.424

Teško je podijeliti Samoću sa nekime.
Jer njoj je dobro samoj ustvari, ne treba nikoga i dio je moje osobnosti.
Da li je samoća navika ja ne znam. Navike se teško riješiti. Navika je pogubna za sanjara.
Zašto se uporno nazivam tako?

Imala sam problem da mi je glava bila prepuna svega a gubila sam riječi kojima bih to definirala.
Sada mi je i glava prazna.
Nemam što za reći.
Sanjari iscrpljuju i moraju umrijeti prije nego nas ubiju sa svojim prokletim snovima.
Ubila sam sama sebe očigledno.
Postalo je preteško. Niti ne znam što sam sanjala.
Ma, pišem ovo jer sam razočarana.
Kontrola i snovi su teško povezivi. Kontrola mi treba za moje ponašanje. Nemam granice.
Previše osjećam i to pokazujem. Uplašim ljude i oni odlaze.
O tome se zapravo radi.
Samoća, kontrola, osjećaji, strah.
I kad se pojavi netko novi ja se ponašam kao i uvijek. Kao ja kad sam sama samo oduševljena što se mogu podijeliti.
Ne prođe dobro. Nikad.
Onaj tko vrijedi će ostati uz to moje ludilo. Imam samo jednu bezuvjetnu osobu koja je rasla uz mene takvu i jasna sam joj.
Teško je približiti se nekom novom. Naročito sada u ovim godinama kada smo stariji.
Ne brinu me godine to su svjetovne stvari ali svijet funkcionira po brojevima.
Samoća se tad pita kaj briješ sad, tko ti treba? Imaš me. Dosta ti je. Super funkcioniramo.
Čemu sve ovo.
Jer mi je samopouzdanje i dalje na niskim granama.
Sve je meni jasno i znam odgovor.
Trebam prestati razmišljati za ostale i davati si njihove možebitne odgovore. Odlučim unaprijed što netko misli o meni i po tome doživljavam tu osobu.
Loše. Loše. Loše.

Dalje.

Mislim da je nešto odlučiti nemoguće. Što se mene tiče. Zato moram smisliti neku drugu riječ da opišem to što planiram.
Planiram. Još jedna riječ koja mi ne funkcionira.
Dosad sam se držala teorije da je promjena nešto što dolazi preko noći. Ja kao legnem spavati i probudim se promijenjena. To se naravo slaže sa mojim načinom života. Čekanje. Ja da ništa ne moram raditi a stvari će se promijeniti. I tako puno godina. Ne želim reći da sam ih potrošila. Nisam.
Ali.
Nedavno sam imala priliku iskusiti ono što mi je nekako uvijek bila fantazija, nešto onostrano i filmsko. Mlad. Zgodan. Uniforma.
I što napravim. Preplašim se i pobjegnem. Pobjegnem.
I više niti ne žalim za njim nego sam ljuta na sebe.
Osvjestila sam koji sam zatvor sama sebi.
Što je STRAH. Kočnica. Zatvor. Protraćen život.
To bi trebalo prestati. Odmah.

I otuda riječi; odluka, promjena .... planiranje.

Želim da su neke stvari drugačije. Želim osvjestiti svoju snagu . Da je vani. Da ne imaginira stvari a kad sve nestvarno stane pred nju ona pobjegne. Ja pobjegnem.
I nema više čekanja promjene. Lijeganja u krevet sa pomisli da će sve biti drugačije samo od sebe.
Ovaj veliki šamar me probudio. Sve moram sama. Blago onima koji to znaju od početka.
Žive život u punini. Kvalitetno.
Možda niti ne trebaju imaginirati. Stvaraju sami situacije. Žive.

Da. Vjeruem u nebeski raspored i redosljed ali on je promijenjiv jer je takav Onaj koji ga piše. I sve je otvoreno uvijek – a ja sam ta koja treba djelovati. Ne čekati.
Ne čekati. Kako sam ljuta. Jer i dok sam čekala, jednostavno čekala, ništa ne radila, samo imaginirala, patila bila tako prokleto senzibilna ... dogodilo mi se .... a JA?
Okrenula sam leđe. Poklonu. Sebi.

Dramim previše. Tako zvuči ali nije.
Zaista. Trebalo mi je tjedan dana da ga iskrvarim. Prolazi me. I to je dobro.
Ne prolazi me moja mlakost. A to želim promijeniti.
Dok pišem događa se mini obrat.
On se javlja.

.........

Ono što ne valja do korijena samnom je to što pojam o sreći i vlastitoj slobodi još uvijek vežem uz to
kako izgledam. I u stvari to je taj zid preko kojeg moram.
Naravno. Opet sam si dopustila reakciju. Ne razmišljam kroz 'promjenu'.
'One' su mršave. Ja nisam. I tu je kraj.
I tu je ta moja crta da znam što drugi misle uvelike izražena. No imam dvadesetak godina iskustva iza mene. Ne mogu svi biti 'krivi ljudi'. Više je problem u meni što nedam da netko stavi ruku na mene a to protumačim da taj to ne želi. To je problem. Jedini.
I to me muči najviše jer ja ZNAM da to nije važno a uvijek nekako ispadne važno.
Koliko fine hrane ostane ne pojedeno, koliko prevažnih knjiga ostane nepročitano, koliko bezazlenih životinjica bude ubijeno samo zato jer im je ambalaža u kojoj jesu – neprivlačna.
Samo obzervacija. Na koju se sve svede u mojoj glavi koja zna zNA ZNA da to nije važno.
A kako znam – jer OSJEĆAM.
Osjećam bez kontrole.

17.01.2014. u 12:11 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Sve je ostalo tišina ...

petak, 17.01.2014.

Sanjari iscrpljuju.

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.