subota, 29.11.2008.
Imaju njegovo tijelo ali ne i dušu.
no.305
A kaj imam i pitat, bedasta ja. Neka je, tako, kako je.
Baš sam kretenski hirovita ponekad. Ali ostavila sam si taj hir. Da si dopustim da me tako ponese tu i tamo.
Neka. Platim neurozom i gotova sam.
Idem dalje.
Imam još kojih mjesec dana suradnje sa Sašom. To moram iskoristit do maksimuma. Mičem sva sranja oko mene. Ništa drugo nije mi bitno dok Ništ ne izađe. Otvaram se totalno probama, koncentrirano i predano. Ne zanima me tko, šta, ovo ono ...bla,blabla ..samo jedno je sigurno.
UVIJEK ĆU BIT NA NJEGOVOJ STRANI.
Uvijek.
Jer ljudi uvijek imaju problema sa tuđim uspjehom. Nevjerojatno.
Ja sam prozvana naivnom. Da živim u oblacima.
Ovo je idealna i normalna situacija:
On - treba mi.
Oni - Dobro, jesmo.
Ali samo u mojem naivnom svijetu.
Realnost je ovakva:
On - Treba mi .....
Oni - ( Ništa kojih mjesec dana) ...
On - Jeste? ...
Oni - Nismo ...
On - ( on se naljuti )
Oni kupe nešto.
On kaže dobro je .... ali treba doradit.
Oni čuju samo onaj dio - dobro je.
On kaže - jel dorađeno?
Oni kažu - Pa kaj sad zajebava, rekao je da je dobro.
( ali to ne kažu njemu )
On se ljuti jer to nije napravljeno mjesec i pol unazad od kada je to tražio.
Po njima on izvoljeva i NE ZNA ŠTO HOĆE.
I toga nema.
Prljavo rublje.
Jer ovo ustvari jest iznošenje prljavog rublja.
Ja se tamo osjećam kao doma. Ono što osjećam u srcu je moj dom.
Ja sam tamo doma.
Birokrati i institucionalizirani ljudi me ne diraju niti pet posto.
Ne više.
Više nikad.
Sve se može i da napravit bez predstava i preseravanja.
Ali njihovi su životi mali i suhi i iako rade u kulturnoj ustanovi i bave se KAZALIŠTEM,
lica su im zelena, izdemonizirana i bez trunke istinskog osjećaja. Reakcije su im izvježbane, spremne, odvratne.
Ne. Nisam ja onaj koji baca kamen, ma daleko od toga. Ali onda šutim. Fakat šutim.
Jer JA, JA, JA, JA, JA i samo jedno jedno veliko odvratno napuhano JA lebdi onim hodnicima.
To kazalište je isilovana žena. Imaju mu tijelo ali dušu nikako.
Dušu imaju tek neki ljudi.
E.
M.
R.
Dušu ima Gaudeamus.
Dušu ima On.
Ultimativni suprug, otac, muškarac i redatelj.
I misija mi je toj ženi vratit tijelo.
U kazalištu.
Za umjetnost neka se brinu umjetnici a za financije menađeri.
I stvar riješena.
Ali ja sam naivna i živim u oblacima.
Neka sam.
Neka sam največi kretenizam koji hoda kuglom zemaljskom no ta ljubav koju osjećam kada uđem na scenu je neizreciva.
Tek je u zraku, udisljiva. Gusto prisutna.
Nema cijene.
I hvala ti plavokosa moja M, što si me onako u kužinici stisla ali suzu više neću pustit na taj račun.
NIKAD.
Je me vrijeđa da me se zove nadrkanom, i to pred glumcima sa kojima radim i ne želim to prihvatit kao činjenicu koja se događa svima.
I da, nakon predanosti tome, i što radim otpočetka, nova cura meni govori što da radim i što ću JA morat i kad ću bit u predstavi.
Jer JA, JA, JA, JA, JA, JA, JA, JA faking znam što moram radit.
I jedino slušam Sašu i jedino slušam M.
I nikog više ne slušam.
Novu curu ne slušam.
Jer jedno je dogovor, a drugo je naredba.
Iako je dobra i slatka i super se slažemo iako je nedavno došla, i sve, sve, sve radi cakum pakum.
M je ispicjentica, mi pomažemo.
I to je deal.
I meni nije teško oprat veš, stavit ga sušit, pospremit garderobu, izvuć sve na scenu,
spremit natrag, trčat po nešto što je glumcu nadohvat ruke ali eto, kuhat kavu, spremat za njima robu koju neki ostave na podu.
To mi nije teško.
Ali to je ono što ću napravit i zaboravit i ne pridodavat pažnju tome.
Jer od toga mi nije toplo iznutra. To me ne grije. To me ne diže.
To ću se sve požurit napravit tako da budem dolje kad počnu sa onim na sceni.
Jer diže me proces stvaranja predstave, dižu me pojedini glumci i najviše od svega i svih, Saša.
To mi je u ovom treutku važno u kazalištu.
Jer trudim se bit fina i pristojna a ljudi mi saseru vlastite frustracije u facu.
E neće mi nitko gadit moj boravak u kazalištu - nitko.
Od Herr Direktora pa na dalje.
I od sada šutim.
Neću više biti 'nadrkana'.
Stavit ću dva čekića na svoje mjesto. Neću paliti faking laptop u dvorani i zeznut curi na blagajni mrežu.
Neću više pričati o crvenom klaviriću.
Šutit ću kad krenu po Njemu. A i nije on ustvari moj rat da ga vodim. Ja to iz privrženosti. Ali neću više.
Oprat ću šalice nakon što popijem kavu.
Javit sve termine kada proba završi. Složit ću robu na vješalice, razvrstat stvari u kutije. Zaključat i predat ključ.
I otić doma samo sa onim po što sam i došla.
Jer volim.
VOLIM toliko DA BOLI.
četvrtak, 27.11.2008.
SMS?
no.304
Primljene, spremljene, sa blagim smajlom pročitam spremljene. Te su posebne i drage. Pogledam u poslane.
Totalni shutdown vanjskog svijeta u nano sekundi.
Između svega - njegovo ime.
Panika.
Kada?
Provjera datuma.
Tahikardija.
Shit, shit, shit.
One večeri.
Tri ujutro.
Jao neeeeeeeeeeeee.
Stojim u šugavoj dvojci zaleđena.
Jer znam što sam mu napisala.
Onda me uhvatilo 'svejedno' raspoloženje.
To što sam napisala nije uopće grozno.
Grozno nikako.
Samo, znam sebe kad je koja previše u meni.
Ali votka i on onakav su preopasan mix.
A on one večeri?
Trebao bi nositi natpis '' ZABRANJENO '' preko cijelog sebe.
Onda opet: zašto, zašto, zašto sada? Glupačo glupa.
Na rollercoasteru sam.
Malo je ok, a zatim mi je bad za zavuć' se u rupu.
Onda mi je opet ok. Pa opet bed.
Jesus.
Ali u subotu ću ga vidjeti.
I biti cool.
I pitati ga za taj sms.
I sve će bit okidoki.
I nije da on ne zna ...
Kvragu, to je samo sms.
srijeda, 26.11.2008.
... filing preintenzivan za čekanje jutra ...
no.303
Doma me doveo dvostruko nagrađeni redatelj.
Putem se raspitivao o mojoj dramskoj, kako radimo, što radimo.
Rekao je doć pogledat mi predstavu.
( grozno mi je srce lupalo u tom trenu )
Ponudio pomoć ako nešto zatreba.
Raspitivao se što čitam.
Na izlazu iz automobila na moj 'laku noć' njemu dobila sam:
'' Laku noć, moja asistentice .''
Stihovi Šimićeve pjesme jurnuli su mi glavom.
Cijelu noć, i sutra i stalno plovit ću visoko na tom oblaku, baš me briga.
Neobično je zavoljeti nekog na neromantičan način. Zavoljeti kao osobu, zavoljeti dušu, duh ... ono što ta osoba je.
Iako me dobio zauvijek one sekunde kada sam sjela u knap prije dvije godine pogledati Lojtru, zadivljuje me iz dana u dan sve više.
I jučer sam ga nakon dodjele uz čestitke zagrlila jako, jako, jako i u tom trenu flešnuo mi je glavom onaj dan u bazenu kada je Z prvi puta raširio ruke i zagrlio me. Imala sam filing da sam napokon rekla HVALA.
Dok sam na probi, volim promatrati Redatelja kako daje glumcima upute, kako ih fino vodi, usmjeruje, objašnjava i motivira. Uživam u sposobnosti da kroz totalno netipične smjernice stvori situaciju, natjera emociju da ispliva .. i kako, ponekad, sam se popne na scenu i odigra ono što je zamislio.
Ja od njega učim. Učim puno.
Neke su stvari mi sjele na mjesto. Nešto što je teško, ustvari je lako i obrnuto.
Najbitniji je odnos.
Ostalo sve se složi samo.
Zato se radujem mojoj novoj predstavi, jer malo snažnija stupam na posao.
Malo je kasno. Idem spavati.
Khm, khm.
Asistentica ide spavati.
Tudulu.
utorak, 25.11.2008.
Nebeska vaga poravnana. Sve je u ravnoteži.
no.302
Eto.
“Kauboji“ Saše Anočića u režiji Saše Anočića i izvedbi Teatra Exit iz Zagreba;
Saša Anočić za režiju predstave “Kauboji” Saše Anočića u izvedbi Teatra Exit iz Zagreba;
.. nimalo više skromno.
Ja radim sa tim čovjekom :)
nedjelja, 23.11.2008.
.... i nagradu dobiva .....
no.301
Nagrada hrvatskog glumišta za 2008. godinu.
Stričeki i tete pokušat će osvjetlati svoj obraz nakon prošlogodišnjeg fijaska.
Žiri za DRAMU :
Helena Buljan - predsjednica
Članovi - Jasna Bilušić, Boris B. Hrovat, Joško Juvančić, Andrija Tunjić
I nadam se da će im odluke biti na čast.
Nominacije meni zanimljive:
Za najbolju predstavu u cjelini - DRAMA
Nominirani:
1. “Kauboji“ Saše Anočića u režiji Saše Anočića i izvedbi Teatra Exit iz Zagreba;
2. “Metastaze“ Ive Balenovića / Borisa Svrtana u režiji Borisa Svrtana i izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba;
3. “Riva i druxi (Stižu drugovi)” Milana Rakovca / Laryja Zappije u režiji Laryja Zappije i izvedbi Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci i Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula.
Hm,hm, ne znam. Tko je zaslužio?
Za najbolje redateljsko ostvarenje - DRAMA
Nominirani:
1. Saša Anočić za režiju predstave “Kauboji” Saše Anočića u izvedbi Teatra Exit iz Zagreba;
2. Boris Svrtan za režiju predstave “Metastaze“ Ive Balenovića / Borisa Svrtana u izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba;
3. Lary Zappia za režiju predstave “Riva i druxi (Stižu drugovi)” Milana Rakovca / Laryja Zappije u izvedbi Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci i Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula.
Mislim, daleko od svega. Ali mislim da se zna za koga sam ja u ovoj priči.
Sporedna muška uloga
Nominirani:
1. Ozren Grabarić za ulogu Vratila u predstavi “San Ivanjske noći“ Williama Shakespearea u režiji Aleksandra Popovskog i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba;
2. Mijo Jurišić za ulogu Vlasa u predstavi “Na ljetovanju” Maksima Gorkog u režiji Janusza Kice i izvedbi Dramskog ansambla 54. splitskog ljeta;
3. Ronald Žlabur za ulogu Štefa u predstavi “Ljubavni jadi histrionski iliti Cardenio” Stephena Greenblatta i Charlesa Meea u režiji Želimira Mesarića i izvedbi Glumačke družine Histrion iz Zagreba.
Ozren Grabarić, o yeah.
Gdje god sam ga pogledala oduševio me.
Ponajviše u ovom Snu, i jedan mi je od najboljih Vratila uz Mešina u Komediji.
Tako da mu želim ovu nagradu.
Sporedna ženska uloga
Nominirane:
1. Nataša Janjić za ulogu Helene u predstavi “San Ivanjske noći“ Williama Shakespearea u režiji Aleksandra Popovskog i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba;
2. Iva Mihalić za ulogu Klare u predstavi “Ljubavni jadi histrionski iliti Cardenio” Stephena Greenblatta i Charlesa Meea u režiji Želimira Mesarića i izvedbi Glumačke družine Histrion iz Zagreba;
3. Ivana Soldo za ulogu Mione u predstavi “Grižula” Marina Držića u režiji Zlatka Svibena i izvedbi Dramskog ansambla Osječkog ljeta kulture.
Lijepa Nataša Janjić
Helena sama po sebi je jedan od mojih najdražih ženskih likova.
Odmah jedan plus, velik' ko kuća.
Za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mladež
Nominirani:
1. “Oliver Twist” Charlesa Dickensa u režiji Renéa Medvešeka i izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba;
2. “Romeo (i Giulietta)“ Williama Shakespearea / Laryja Zappije u režiji Laryja Zappije i izvedbi Gradskog kazališta lutaka Rijeka;
3. “Zločestobija“ Marijane Nola u režiji Nine Kleflin i izvedbi Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba.
Trebam li što reći ?
Ženska uloga
Nominirane:
1. Tena Jeić-Gajski za ulogu Marie Cléver u predstavi “Koko u Parizu” Ivana Kušana u režiji Ivice Boban i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih;
2. Aleksandra Naumov za ulogu Betsy u predstavi “Oliver Twist” Charlesa Dickensa u režiji Renéa Medvešeka i izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba;
3. Sanja Zalović za ulogu Kosjenke u predstavi “Regoč” Ivane Brlić-Mažuranić u režiji Roberta Waltla i izvedbi Kazališta lutaka Zadar.
Saška je privatno jedna genijalna cura ali neka nagradu dobije za svoju genijalnost na sceni.
Tena Jeić ? Ha,ha,ha,ha,ha,ha.
Za najbolja umjetnička ostvarenja - OPERETA / MJUZIKL
Muška uloga
Nominirani:
1. Saša Anočić za ulogu Lumičra u predstavi “Ljepotica i zvijer“ Alana Menkena / Howarda Ashmana / Tima Ricea / Linde Woolverton u režiji Dore Ruždjak-Podolski i izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba;
2. Živko Anočić za ulogu Zvijeri u predstavi “Ljepotica i zvijer“ Alana Menkena / Howarda Ashmana / Tima Ricea / Linde Woolverton u režiji Dore Ruždjak-Podolski i izvedbi Gradskog kazališta Trešnja iz Zagreba;
3. Radovan Ruždjak za ulogu Gastona u predstavi “Ljepotica i zvijer“ Alana Menkena / Howarda Ashmana / Tima Ricea / Linde Woolverton u režiji Dore Ruždjak-Podolski i izvedbi Gradskog kazališta
Iako su sva trojica nekako za nagradu ( a najjača je stvar što će je zaista netko od njih trojice i dobiti ... ) glumački, naravno,
rasturio Saša i ja bih eto njemu je dala iako imam osjećaj da će je Radovan dobiti.
Eto tako nekako stoje stvari iako je naravno još pregršt nominacija i svega na tanjuru.
Ono što mi nije jasno; kako to da Rakan i Živko nisu nominirani za Kauboje kao glumci?
Naročito Rakan.
Ali dobro.
Očekujem od stričeka i teta iz žirija da one tri nagrade gore daju u prave ruke.
Sve drugo je sramota.
Ja imam neke kombinacije da se pojavim u haenkaju, držim fige da mi uspije.
Onda dalje iz prve ruke.
Nadam se samo boljoj i kvalitetnijoj dodjeli.
Ha,ha,ha,ha.
Sutra je dan kada glumci primaju opipljivu nagradu.
Pljesak i odanost publike teško se stavi na policu.
Zato neka im.
Uživajmo svi skupa.
nedjelja, 16.11.2008.
Tražim još uvijek svoj Cicely. Izgubljena a još k tome izgubljena u svemiru. Novi Sony Ericsson - C902 ... njam.
no.300
Hm, možda nakon dvadeset godina nonstop buljenja u ekran jednostavno samo dođe. Jednostavno imam filing kao da sam sve već pogledala. I ono što gledam su reprize. Ali to voljim. Jako voljim.
Ne znam koja pametna školovana ( u vrlo boldanim navodnicima ) preplačena budaletina na novoj teve je stavila 'Život na sjeveru' kao zadnju seriju u dnevnom nizu što je otprilike negdje oko jedan sat. Kad je krenulo bilo je sasvim u redu. Oko 23 sata, i nakon toga spavanac. Ne, oni su ga gurnuli na kraj termina i ubacili 'Sex i grad' po ne znam koji put, a tih Carrienih izbljuvotina mi je više pun kufer.
Stvar spasi 'Seinfeld' ali onda mi se već toliko spava da jednostavno ugasim teve i zamračenje. Moram si kupit devedeove, nema mi druge. Život sam gledala prvi puta dok sam još išla u neku od škola, ovo mi je drugi puta. Između ništa. Obožavam filozofiju te serije. Cicely nije mjesto nego stanje uma. Zamisli zajednicu takvih ljudi. To je prototip Utopije u nekoj drugoj verziji. Hrpetina raznolikosti koja funkcionira bezprijekorno, savršeno i smisleno.
Joel Fleischman smo mi. Mali živčani, ambiciozni, nestrpljivi, samodopadni, samodostatni ljudi koji dolaze u Cicely i počinju se mijenjati. Zato volim Život na sjeveru. Jer je apstraktni dokaz da ima šanse. Za sve pa i za mene. Tražim još uvijek svoj Cicely. Neko vrijeme sam mislila da sam ga našla ali nisam. Ili sam postala Joel koji je odolio i nastavio po starom.
Naravno da sam bila zatreskana u Chrisa. Rocker pjesnik i jako zgodan, kako ne bih. Uspio je dati liku profesorski, štrebersku a opet bemsku i sexy notu. Još mi je Chris drag. Pokušavam zamisliti pravog Chrisa u našem svijetu. I nekako mi ne uspijeva. U Cicelyu, on je ono duhovno koje se čvrsto povezalo zemaljskim. On je dio naše duše koja traži i uspjeva pronaći.
Sada me pobrao Joel.
Ne Rob Morrow, nego baš Joel Fleischman. Prelijepi Joel Fleischman. Njegov otpor umjesto puštanja, plivanje protiv struje umjesto puštanja ... njegova čvrsta odluka da se ne prepusti tome mjestu a ono ga vuče, grli, liječi, voli, želi i treba baš kao što on treba Cicely, samo nikako da si prizna.
A sve je savršeno jednostavno. Samo se trebamo prepustiti.
A meni, baš kao i njemu ne ide.
Gledam opet Crvenog patuljka. Dokaz da su dostatni dobri glumci, pametan scenarij i inteligentni redatelj da se napravi savršeno i kvalitetno. Jer vizualno serija je čisti trash. Namjerni trash i zato je genijalna. Nacrtani svemirski brodovi, gumena čudovišta ... preočito umjetni pejzaži. ( Nešto slično našim dramskim serijama.) Baš takva razbila je onu konstantu sa kaučem u sredini i kuhinjicom desno. Njih četvorica. Čovjek, android, felis sapiens i hologram.
Zaustavit ću se na Hologramu jer ga jednom riječju obožavam. Ne Chris Berria, nego Arnolda Rimmera. Hologramsko biće. Skroz na skroz.
Zato jer nije gotov, kompletan niti definiran .. jer ima milion šansi. Koje li pjesničke slike biti izgubljen a još k tome izgubljen u svemiru. I još k tome ne biti stvarna soba nego projekcija. Strašno. Jer sam u nekim svojim filmovima ovih dana čitam svašta iz toga.
Volim njegove pokušaje i nepomirenost situacijom iako je sve do kraja čista neminovnost.
( znam vrlo bolno da kroz njega žalim sebe no ... )
Rimmer je moj dečko i nedam ga nikome.
I Rimmer i Joel ... dva krajnja karaktera a u sličnim situacijama.
A samo da se puste.
A samo da se pustim, jel?
Nevezano ali u glavi prisutno stoga mora van da se napravi mjesta za druge stvari je gospodin 007.
Ne Daniel Craig, nego James Bond u njegovoj inerpretaciji.
Meni je prejako što je razbio tvz. vitezovu konstantu. Meni ne fale Q i razne trivijalnosti za kojima cmizdre bond fanovi. Ljudi u kutijama.
Po mojem mišljenju filmu jedino fali cjelokupnog mira. I smeta me prenagli sex sa onom tetom u mantilu. Ne smeta me sex, nego što u njega ulete onako 'samo da ga bude'. Ali to je taj 'mir' o kojem pričam.
Za mene jedini Bond je Pierce, ali igra je takva da je svaki glumac u datom trenutku Bond pa što od njega naprave, se računa.
A Craig je meni Bond. Savršeno logičan. Ili sam zabrijala ili fakat ne kužim kako 'bunitelji' ne kuže. Ovom Bondu ne trebaju gadgeti jer je on sam jedan ljudski gadget. Frajer prevće motore golim rukama, trga kvake bez pol frke... svu moć njegovih pomagala ufurali su u njega samog i to mi je super. Kme, kme, film je jedna velika reklama. Da psujem rekla bih, 'bem vas sitničave. Ne znam u kojem filmu ih nema, ali eto volimo se pravit art nastrojeni na krivim mjestima.
Bond ne pije coca - colu u filmu, on pije martini i ali ga ne spominje.
Bond slika sa svojim Sony Ericsson - C902 ...
Eto vam reklame ...
... koji ima mogučnost slikanja devet slika u jednoj sekundi i detekciju lica u pokretu.
Alfa Romeo, Aston martin, coca-cola, omega ... koga briga.
Aha, dakle idem u muzej i odlučim u naprijed da će mi slika biti lijepa samo ako ima plavu, crvenu, žutu i tirkiz boju. Svaki puta, svaka slika u svakom muzeju.
Ako netko tvrdi da je Novi bond poništio stare Bondove onda taj netko nije fan. Jer time je proglasio ovih dvadeset prethodnika jednakima i identičnima a oni to nisu. Ali to je samo moje mišljenje.
Craig je mrak. Sviđa mi se njegov glas i način na koji govori. Atipična faca ustvari mu jako pristaje, ne mogu zamisliti niti jedno drugo lice na njegovo tijelo.
Ah, da. Njegovo tijelo.
Patentirala bih ga u onoj bijeloj košulji koja je bolno šivana po svakom njegovom milimetru, koja mu stoji odlično. Sav je nekako sexy skladan i privlačan.
Odnos sa M je gotovo posvađalaško ljubavnički, na trenutke majčinsko zaštitnički. Dobar je filing kad na kraju shvatiš kome zapravo možeš vjerovati. Predobar.
Najjači trenutak odvija se na operi 'Tosca' u Austriji na Bregenz Festivalu. Čekirala sam, i opera u tom izdanju zaista postoji. U samom filmu nastupaju pravi glumci i operni pjevači. Scenografija je sjajna. Divovsko oko koje se otvara i zatvara, kroz njega izlaze i ulaze glumci .. odmah pokraj je platforma dizalica na kojoj su glavni protagonisti i sve to zgleda očaravajuće.
Bond sa vrha tog oka ( simbolično ) promatra publiku. Njih je na tisuće. Sa svojim Sony Ericsson - C902 uspije nekako detektirati face onih koje je tražio i poslati M, .. no počne jurnjava koja kulminira .... i tada nastane tišina. Glavni glumac i glumica su agoniji smrti, brzi rezovi sa scene na hodnike opere ... pucaju po Bondu, on puca po njima, lomi se staklo, glavni glumac umire u krvi .. sve se to odvija munjevitom brzinom a bez tona. Ja sam se naježila koliko je Kumovski izgledalo .... zaista velika scena.
Super mi je što se on ne libi pobrati batine, pola filma je krvav, izrezan i potrgan. Mali negativac je savršeno ljigav baš kao i njegov prijateljčić sa cezar frizurom. Užasna je pomisao da bi ta priča sa vodom mogla zaista biti istinita i skroz sam sklona povjerovati tome kada bolje promislim.
Samo bad je što zaista ne postoji neki Bond da riješi stvar.
Kaj se mene tiče striček Craig je obavio stvar savršeno. Nadam se da idu sa njim dalje.
Negdje do trenutka kada će Orlando Bloom biti spreman preuzeti ..he,he,he.
Ali kao što rekoh na početku ne gledam baš više previše.
srijeda, 05.11.2008.
Za one koji nisu - a jesu.
no.299
utorak, 04.11.2008.
Kupljena
no.298
Sjedim u Testonskom uredu i razumijem Martinovu nevjericu. Metal, pleksiglas, plazma i niz kataloščića koji nude sve i svašta.
Koji oduzimaju duh a propagiraju isti.
Sjedim. Čekamo potvrdu uplate. Westernjunion usluga. Prvi puta u svom životu sjedim u pošti i čekam.
Gledam ljude. Lagani trnci kreću mi niz vrat posvuda po tijelu.
Frendica pokraj mene riješava stvar sa svojim mobilnim operaterom. Pogled mi pada na žutu crtu. Ljude kako izdrilani stoje iza nje. Nigdje ikoga da ih na to upozori. Čovjeka sa značkom, nadzorne kamere .. ikoga.
A oni uđu i mirno stanu iza nje.
Za šalterom u dubini stoji malen muškarac u bijeloj košulji. U ruci mu je štambilj. Relativnom brzinom on udara po nekakvim papirima. Jedan za drugim, jedan za drugim,. Bez prestanka.
Izoliram taj zvuk. Gledam u žutu crtu na podu. Gledam ljude kako gledaju jedni drugima u potiljke.
Pobere me val oduševljenja, straha, želje, posvećenosti, žara, mogućnosti, ljubavi, nestalnosti, genijalnosti, ljudskosti ... u samo jednom imenu od četiri slova.
Kupljena.
( madonn_substitute_for_love )
nedjelja, 02.11.2008.
Ukrug ukrug ukrug to ide, i kad prestane? nitko ne zna.
no.297
Well it looks like the road to heaven
But it feels like the road to hell
When I knew which side my bread was buttered
I took the knife as well
Posing for another picture
Everybody's got to sell
But when you shake your ass
They notice fast
And some mistakes were built to last
...
ja definitivno moram
otići odavdje
u grad ispod mora
s ribama
da mu ne šaljem pisma
a ni poruke tajne
jer više nema smisla
dragi, gotova sam ...
Jer od laži stvarati istinu je nemoguće.
( george_michael_freedom)