srijeda, 26.11.2008.
... filing preintenzivan za čekanje jutra ...
no.303
Doma me doveo dvostruko nagrađeni redatelj.
Putem se raspitivao o mojoj dramskoj, kako radimo, što radimo.
Rekao je doć pogledat mi predstavu.
( grozno mi je srce lupalo u tom trenu )
Ponudio pomoć ako nešto zatreba.
Raspitivao se što čitam.
Na izlazu iz automobila na moj 'laku noć' njemu dobila sam:
'' Laku noć, moja asistentice .''
Stihovi Šimićeve pjesme jurnuli su mi glavom.
Cijelu noć, i sutra i stalno plovit ću visoko na tom oblaku, baš me briga.
Neobično je zavoljeti nekog na neromantičan način. Zavoljeti kao osobu, zavoljeti dušu, duh ... ono što ta osoba je.
Iako me dobio zauvijek one sekunde kada sam sjela u knap prije dvije godine pogledati Lojtru, zadivljuje me iz dana u dan sve više.
I jučer sam ga nakon dodjele uz čestitke zagrlila jako, jako, jako i u tom trenu flešnuo mi je glavom onaj dan u bazenu kada je Z prvi puta raširio ruke i zagrlio me. Imala sam filing da sam napokon rekla HVALA.
Dok sam na probi, volim promatrati Redatelja kako daje glumcima upute, kako ih fino vodi, usmjeruje, objašnjava i motivira. Uživam u sposobnosti da kroz totalno netipične smjernice stvori situaciju, natjera emociju da ispliva .. i kako, ponekad, sam se popne na scenu i odigra ono što je zamislio.
Ja od njega učim. Učim puno.
Neke su stvari mi sjele na mjesto. Nešto što je teško, ustvari je lako i obrnuto.
Najbitniji je odnos.
Ostalo sve se složi samo.
Zato se radujem mojoj novoj predstavi, jer malo snažnija stupam na posao.
Malo je kasno. Idem spavati.
Khm, khm.
Asistentica ide spavati.
Tudulu.