srijeda, 30.04.2008.
Lucifere, Lucifere, On želi da se vratiš doma!!!!!!
no.231
predstavlja:
10. 5. '08.
sa početkom u 20 h
KCPEŠČENICA
Ivanićgradska 41a
Zagreb
Pozivamo Vas na premijeru. Nakon nimalo glumački skromne izvedbe ostanite sa nama u društvu uz glazbicu, cugu i dobro raspoloženje.
ponedjeljak, 28.04.2008.
vjetrenjače u mojoj glavi
no.230
Zar je ta temica zaista uvjetovano turobna.
Pa ako je sve cakum - pakum zašto ikakva pitanja uopće, ne?
I nekako to sve samo sebe zatvara.
Ja zatvaram, jer njegov glas u glavi mi govori, gle, razmišljaš previše.
Naravno.
Tko živi u plićaku – živi.
Tko krene u duboke vode - udavi se.
Savršeno jasno.
'' Gle, cinična si. ''
Jesam.
Cinik je sanjar kojeg je zašamarala stvarnost.
Sve ima savršenog smisla.
Život je najbolji učitelj.
I svaki klišej je potvrđen.
Ali razmišljam previše.
U krug. Jedno te isto.
Poput kruga i spirale. Nikad bez kraja , uvijek na početku, na vrtuljku koji se vrti zauvijek.
Sat čije kazaljke brišu minule minute.
Poput tunela kojeg slijedim u jedan sasvim novi tunel.
Poput pokretnih vrata koje se okreću bez prestanka po jednom te istom snu.
A ja ulazim i izlazim.
Zašto vrijeme ide tako brzo?
Zar sam nešto krivo rekla?
Ljubavnici ostavljaju otiske u pijesku.
Slike vise u hodniku.
Uokvireni dijelovi pjesama i fragmenti krugova koje stvaraju vjetrenjače mojeg uma.
I kada će sve bit gotovo shvatit ću da mi je kosa poprimila boju jesenjeg lišća.
Riječi ove pjesme bolno su tu negdje.
ANĐEOSKA KARTICA
Otvoriš malu bijelu kutijicu sa mnoštvom kartica i postaviš si pitanje. Izvučeš karticu i pročitaš.
Pročitam slijedeće:
Uvijek očekujem najbolje od sebe. Sve što postoji u nama i jest najbolje. Zato i znamo da uvijek možemo dati još bolje od onoga što dajemo. Kada nam je to cilj i zadatak, iz dana u dan ćemo sve više rasti i napredovati. Tako će očekivanja koja postavljamo pred sebe biti sve lakša za postizanje.
KNJIGA
Uzmeš bilo koju knjigu sa police i gurneš prst među listove. Otvoriš na toj strani u koju je prst odabrao. Zatvoriš oči, udahneš. Postaviš pitanje, šaraš prstom gore dolje i staneš. Izdahneš, otvoriš oči i pogledaš na kojoj se rečenici prst zaustavio. To je odgovor na tvoje pitanje.
Knjiga dana je '' Kako to reći Liddy '' autorice Anne Finne.
Pitanje: ( )
Odgovor: strana 161, '' Slušaj, Liddy drži kako si ti odveć spremno riskirala da nju i Georgea rastaviš nečim za što si i sama znala da je obična izmišljotina – strašna zabuna. ''
Opaska: Jesus, malo me sfrikao odgovor na moje pitanje trenutno.
MAGIC 8 –BALL
Postaviš pitanje. Protreseš kuglu i ona ti na prozorčić izbaci mali kratki odgovor.
Moja magic 8 –ball kugla je tematski određena pa su odgovori u nekom revijalnom tonu no svejedno dadne se tu iščitati svega i svačega.
Malo prije sam je protresla.
Odgovor je : Nope, not today.
Opaska: Nisam niti mislila.
Poput pokretnih vrata koje se okreću bez prestanka po jednom te istom snu.
A ja ulazim i izlazim.
Shvatila sam izjavu da je put u pakao popločen dobrim namjerma.
Imala sam samo dobre namjere.
Napravila sam si mali pakao u glavi zbog toga jer sam krivo shvaćena.
I nema kugle, kartice ili knjige koja će mi dati odgovor.
Nema, jer odgovor je u nama. U meni. Mi sami smo filter za sve odgovore.
Jer dolaze sa onog mjesta gdje je samo bitna istina.
Istina koja će nas osloboditi.
Gle, razmišljaš previše.
Cinična si.
( Etiketa i klišej )
Kao što je i miss Hrvatske kurva, klišej.
Da, ona koju bi netko određen jebao.
Idem prati kosu. Jer volim da mi je raspuštena. Vani puše vjetar. Nosit će mi kosu preko lica a to volim.
I pustit ću si na mp3ci ovu stvar koja svira u pozadini. Samo što će moja verzija imati riječi.Hodat ću ritmom uvjetovano jako romantično i promišljeno.
Razmišljati ću naravno o glupostima. Promatrati ljude u tramvaju. Izbjegavati vlastiti pogled u odrazu stakla, pogledati koliko je sati na glavnom kolodvoru, virnuti na billboard kod Cinestara, sjetiti se tuluma kod Nađe negdje oko placa .... '' Poput pokretnih vrata koje se okreću bez prestanka po jednom te istom snu. '' Kako sada kužim što je pjesnik htio reći.
A ja ulazim i izlazim.
Doći ću doma. Upaliti svjetlo na sceni. Podignuti mali poklopac na njenom rubu i uštekati plejer. Vjerojatno ću namjestiti scenografiju.
Doći će glumci.
Bavit ću se neko vrijeme čarolijom.
Uživati u njihovoj glumačkoj nekromnosti.
Jednostavno zaustaviti tu vjetrenjaču mojoj glavi na par sati kada sve ima smisla.
A onda ....
Knjiga dana je '' Kako to reći Liddy '' autorice Anne Finne.
Odgovor: '' Ona baš nije imala volje o tome razgovarati znaš. Mislim da je odveć uzrujana. ''
Ma nek sve ide kvragu.
utorak, 22.04.2008.
RAPSODIJA U VIŠE BOJA
no.229
Krenula je lagano niz hodnik. Vrhovi prstiju lupkali su po reljefastom zidu. Zatim po hladnom mramoru. Nakon zadnje stepenice po običnom, u crno obojanom. Priljubila je tijelo uz zid. Mirisalo je na dom.
Daske kada se na njih stane malo zaškripe. Pogled pobjegne sam u zadnje redove. Krade vrijeme sporo koračajući.
Jednu nogu ispred druge. Uzdiže ruke iznad glave. Zadovoljna je. Doma je.
Djeluje po unutarnjem nahođenju. Određene stvari stavlja na određena mjesta. Udiše svježe opranu majicu. Zatvara oči. Pogled. Otvara ih.
Osjeća trnce koji krenu niz vrat. Pa sve niže i niže.
Nestaje izgubljena u hodnicima.
Jedan od gradskih klubova. Jedan od onih ispod kazališnih dasaka. Jedan od onih koji nosi ime muze. Pijana izmaglica. Ona stoji sa svojom pijanom prijateljicom na stepenicama. Neki hit iz tako osamdesetih ljulja ekipu lijevo desno. Miris duhana i rum cole. Dvije djevojčice plešu kraj stola uz prolaz, uz njega. Gotovo dokumentarni fleš njene kose preko njegovog lica. Ljubičasti osjećaj u trbuhu dok se stapa sa tijelima u prostoru.
Ona pije i ona pleše.
Zastor se zatvara. Njegovi krajevi vuku se scenom i spajaju u sredini. Kočija se pretvorila u bundevu.
Ona udiše duboko, punim plućima. Bilo je dobro. Na svim licima osmjesi.
Miris čokoladnog čovjeka iz reklame.
CRVENA FAZA
Ušla je u kupaonu i pogledala se u ogledalo. Izgledala je predivno. Ostavila lajavu babu iza sebe u sobi i posvetila se napokon sebi.
Odlučila je da više ne želi biti Mama.
Podigla je kosu rukama iznad glave i ostala u toj pozi. NIje mogla vjerovati kako dobro izgleda. Skinula je majicu. Gledala dugo u svoje golo tijelo. Zadovoljna. Napokon. Lijevom rukom zagrabila je kremu sa police koja je već stajala otvorena. Razmazala je kremu među dlanovima a zatim stala lagano kružiti preko grudi. Osjećaj je bio oslobađajući. Odjednom u kutu ogledala primjeti pogled. Onaj njegov, spuštene glave. Nasmiješi se koketno na što on priđe i priljubi se uz njena gola leđa. Ona zabaci glavu unazad i opusti je na njegovim ramenima. Spusti ruke lagano niz svoje tijelo. Sasvim se opusti. On je poljubi u vrat lagano i mokro. Ona se ugrize za donju usnu. Strastveno. Uzme njegove dlanove u svoje predajući mu tako ostatke kreme. Duboko uzdahne. Čeznutljivo. On shvati. Podigne svoje ruke i nastavi nježno sa masažom. Njeno tijelo gori. Osjeća se predano i poželjno. Ujedno ga želi. Jako. A zna da ne smije.
PLAVA FAZA ( sa laganim preljevanjem u tirkiz )
Ljuta poput psa razbacuje papire posvuda. Rečenice namijenjene glumcima lete naokolo.
Bilo bi isplativije unajmiti stripera.
SREBRNA FAZA
Leži i osluškuje. Leptir preleti iznad njenog lica. Zar ima leptira ovako visoko? Prebacuje se na trbuh u i virne sa ruba oblaka dolje prema zemlji. Srebrni bokal vina napola je prazan. Srednjim prstom ukloni kapljicu sa ruba usana. Poliže vrh prsta.
Trava dolje zeleni. Djevojke i momci odjeveni u bijelo trčakaraju naokolo. Njihova mladost tjera ih da skaču u potok, da izlaze mokri.
Fino namještena u prozračnost promatra njihova lijepa tijela koja nisu više naznaka ispod mokre tkanine.
Pogled joj privuče najlijepši među njima.
Pogledi svih djevojaka dolje u bijelom su na njemu također. Dodiruju ga. Oblizuju usne. Očito je da ga žele.
Cijeli dan ona je plovila na tom oblaku, njena je duša visoko iznad zemlje. U trenu kada se posljednja djevojka dolje odvojila od njegovih usana ona je popila zadnju kap vina , poljubila polako svoj vlažni dlan, ispustila bokal iz ruku.
Tresnuo je dolje srebrnkasto.
CRNA FAZA
On je super. Samo njemu i još jednom njemu može reći te neke stvari.
Razgovara totalno normalno. Moli Boga na dnevnoj bazi da razgovori budu precizni poput filmskih dijaloga.
Čuči iza ogromne bačve. Vidi samo noge i noge i noge. Njegovo prisuće postaje preteško za podnijeti.
Izlazi van i dalje radi budalu od sebe.
U stvari zamišlja sebe kao Scarlet Johansson.
Ulazi visok crni dečko.
Znaš Milo Ventimigliu?
Dečko koji ulazi u ovome trenu ima ljepše crne oči.
Mama je baš pospremila sve stvari. Skinula je pregaču i oprala ruke. Ispekla je toliko kolača da to nije normalno.
'' Ali ja ne volim kolače i molim te da mi više ne pečeš kolače jer ja nisam idiot koji si ih ne zna ispeći sam. ''
Mama je tužna. Prokleta nezahvalna djeca.
Danas u jutro Mama je spalila pregaču. Nikada više neće peči kolače.
Jer da je Mama Scarlet Johannson ona ionako ne bi pekla nikada ništa. Tako su joj barem objasnili situaciju.
Kada scenarij nije napisan i dijalog ne može biti baš tako precizan onda u pomoć stiže alkohol.
Scenarist si je to tako postavio. Dramaturški baš nije razradio situaciju jer tu je slab.
Slab je na crne oči koje nikako ne skreću u njegovom smjeru.
Mama je sa svojom pregačom sigurna. Bez nje je izgubljena.
Ali svejedno ju je spalila.
Jer zločesto dijete nije u stvari zločesto. Zločesto dijete govori istinu i nakon što je pjesma završila vrati je ponovo na početak i ne želi je ugasiti.
Dijete kaže Mami. Ja sam veliki Mama. Skini glupu pregaču i zabavljaj se. Ne trebaš mi na taj način.
Jedan od gradskih klubova. Piva. Glazba. Bačve više nema.
U nekom nevažnom zagrljaju dok ljubi nekog sasvim nevažnog u gomili pronalazi njegovu ruku i stisne je jako.
ZLATNA FAZA
Otvaraju se vrata crnog automobila.
Jedan doktor i jedan kauboj prihvaća njenu ruku.
Nije ništa bitno. Ni to što on nije doktor niti kauboj u stvari.
Bitno je ono što jest dok nije.
Nebo je tamno plavo.
Zvijezde one gore i one dolje sjaje.
Kuhinja je prazna.
Ona je živa.
srijeda, 16.04.2008.
But I, being poor, have only my dreams;I have spread my dreams under your feet,Tread softly because you tread on my dreams.(W.B. Yeats)
15.4.2008 15:24 / kuhinja / Trešnjevka
Svojevrsna tehnološka izolacija.
Na teveju je repriza Zmajevog srca.
Gledah jučer. Suza suzu goni dok Draco postaje zvijezdice na nebu.
Da, da ... laka sam na suzicama kao Billy the kid na okidaču.
Koristim poredbe, kao jako sam pametna.
Pišem u wordu, prebacujem kroz internetski prozor tamo negdje okoli 18 sati kod Ekice.
Izolacija već danima.
Naljutila sma Jelku.
Naravno. Ja ne kužim neke stvari.
Kada trebaš ljude rič for dem.
Ali to nekako sve završi sa ispovračanim vecejom negdje oko jedan u noći. Đisuz, koja bruka.
Ali volimo te Rebs. Osjećam ja to bez brige.
Opet je sve krivo ispalo.
Istina je da sam se izolirala.
Bolje tako.
Zašto?
Nisam razočarana, ah, ne.
Bila sam prošle godine.
Ove godine sam ljuta.
Ne. Bila sam ljuta.
Odljutila sam se.
Ovih dana u izolaciji.
I zato me nije nigdje bilo i zato se nisam nikome javljala. Da ne proljevam žuč.
Da ne kvarim dobro raspoloženje na probama svojom namrgođenom facom.
Da ne kvarim opet slavlje svojim nezadovoljstvom.
Kao prošle godine.
Kaj je najzanimljivije imam već odavno napisan scenarij za dodjelu.
Ali ne.
Ne hvala.
Ne želim uvlačiti ljude u svoje lude ishitrene postupke.
Dobar dan gospođo.
Evo izgradili smo Teatar.
Gradili smo ga četiri godine.
Stvorili smo mu image.
Pravdali ga i veličali mu ime.
Njegovo ime.
Gaudeamus.
Vi ste došli i unajmili ga.
Napravili ste rent – a - whore gestu.
I dođite, dođite.
Dat' će vam zlatne škare da prerežete crvenu vrpcu.
Bez mene.
Bez mene
Bez mene
Bez mene
Bez mene
Bez mene u tom aranžmanu.
Istina.
Sve imam. Sve mi je osigurano. I največa istina: kaj me Ona zabrinjava. Baš ništa.
Ali varka je ako se misli da ću ( ćemo ) zbog svjetovnog i materijalnog zanemariti naš ( moj ) ponos, naše pravo na IME koje smo izgradili.
Podastrali smo pred vaše noge naše snove gospodo. Zato pazite kako koračate jer su to NAŠI SNOVI što gazite.
Teatar Gaudeamus.
Pa ti briješ.
Neka.
Lupi me etiketom luđakinje.
Fakat mi je svejedno.
Jer neke su mi se stvari rasvjetlile.
Neke su mi stvari jasne.
Šefa volim, obožavam.
Ali ne razumijem.
Ne u ovom.
Zauzeti se za grupu e - mejl.
Mislim da se svojim činom zauzimam.
I ne razumijem zašto se i on nije zahvalio.
I ima to njegovo pametno i lijepo lice objašnjenje.
I ja ću ga shvatiti. I imati će savršenog smisla.
Imam snova i snova.
Po ovima ne dam gaziti.
Jer su stvarni.
Jer su stvarni.
Jer su stvarni.
Jesam li bila dovoljno jasna?
Mislim da jesam.
Nema veće euforičarke od mene.
Nema.
Složim facu iz vana ali vrištim iznutra.
Volim našu grupu.
Šefa, Nixu, Filipa, Vedran, Jelku, Vexona, Ekicu, Tomasicu, Mare, Dinka, Markeca, Teu, Lejlu, Ivu , Svena.
Volim Božićnu zabavu, Pogreb, Španjolca, Naranču, Izlet, Lucifera, Slavu.
Volim Centar, Knap, scenu, našu crveno – crnu boju, natezanja sa Du, mramorne hodnike, buksu, naše svađe, naša grljenja, našu međusobnu ljubav, poštovanje, prijateljastvo, naše izlaske, Jelkine tulume .... volim naš svijet u kojeg vjerujem da je stvaran.
I ona se toga odrekne.
Pa se vrati.
Onako, vratila sam se.
Pa se vrati kao da ništa nije bilo.
I napravi da se ja osjećam prljavo i odvratno.
Nosi naše ime a ja ne mogu biti ponosna zbog toga.
Ona je za mene onaj mali bugar koji si je našio našu zastavu na majicu samo zato da može dizati utege na natjecanjima.
I ja vidim našu zastavu na srednjem jarbolu. I čujem himnu.
Jer on je pobijedio.
A ne znači mi ništa.
NIŠTA.
U ponedjeljak '' SLAVA ''
Slava, slavno ti bilo ;))))
Sudjelovanje u dodjeli nije izborno nego obavezno?
Stari Rim.
Arhitekti, projektanti i sami izvršioci radova bili su Židovi i Krščani.
Jadnici su se mučili i umirali zbog tih danas dah-oduzimajućih građevina.
I koja ime je bila nagrada?
Imali su čast otvoriti igre.
Oh, itekako.
Na otvorenju igara bili su prva točka.
Umorni, gladni, bolesni u semimortus stanju.
Bačeni su u Arenu lavovima.
Hvala Vam gospodo.
Rekli smo postaviti Qvo vadis, ha Veki?
Mislim da ga upravo igramo.
Od slijedeće godine.
My way or a highway.
I meni Krist svašta šapuće ;)
ponedjeljak, 07.04.2008.
Skaz is coming home
no.227
08. 04. '08.
u 20.45h
KcPeščenica
Ivanićgradska 41a
upad: 15kn
nedjelja, 06.04.2008.
Svi ti predivni dečki ....
no.226
I to si TI!
I to si TI!
I to si TI!
Nema šanse da zaspiš večeras.
Bliži se SLAVA!
A ja?
Ja sam tužna.
Jer se osjećam sama.
Sama.
Jer se na sceni osjećam kao medvjed.
U predstavi o plesu glazbi glumi ja se vučem scenom i vičem.
Jer to je sve što mogu.
Glumiti staru očajnu profesricu kojoj je dosta usranog života sa hrpetinom dječurlije koja će proživjeti sve ono što ona nikada nije.
( Wilhelm Reich )
Ako si ti mala ženo, pukim slučajem bez neke naročite unutarnje potrebe postala učiteljicom, nanijela si time veliku štetu.
U obrazovanju, ako ga shvatimo ozbiljno treba se korektno brinuti o dječjoj sexualnosti.
A da bi se brinula o dječjoj sexualnosti moraš sama da doživiš ljubav.
A ti si debela i izgledaš kao bure i nezgrapna si i neatraktivna.
Već je to dovoljno da duboko i gorko mrziš svako dražesno i živo tijelo.
Ne prebacujem ti to što si debela i što izgledaš kao bure ( ... ) ali to što od svog jada, od svog razorenog burolikog tijela, od svoje neatraktivnosti, od svoje nesposobnosti za ljubav činiš - vrlinu, to je tvoj zločin, mala ružna ženo.
I to ti zamjeram.
Zamjeram ti što hoćeš da nametneš svoju ružnoću, svoj burasti izgled, svoju dvoličnost, svoju gorku mržnju koja se krije iza dvoličnog osmijeha.
Nekoć sam i ja plesala. I bilo je divno.
Nekoć sam crtala.
I crtala sam divno.
Duh kao da mi se osušio.
Nekoć, nekoć, nekoć.
Dopustila sam da se pobijedim sa najglupljom stvari na svijetu.
Moja vjera u obitelj mi se obila u glavu.
Ma grozno nešto.
Potrošila sam dio života na nešto što trenutno ne postoji. I možda nikada i neće.
Neki dan sam to izrekla na glas a sestra je replicrala: a, dugo ti je trebalo.
Michael Corleone jebi se!
Koliko je ljudski duh jak.
Jak je.
Vidim po drugima.
I drugi imaju situacije ali žive.
ŽIVE.
Nisu kukavice.
Proživjeti život strahu je napola proživljeni život.
I ta rečenca je iz jednog plesnog filma.
Kaj je najgore, ja genijalno plešem.
Ljeto, Rab.
Cijeli frikin klub je zastao onako filmski dok sam plesala Santanin ' Smooth '.
Sama na podiju, obasjana reflektorima.
Osjećala sam se kao nikada u životu.
Samo malih osam godina unazad.
Kako sam nestala?
Jesus.
Nekada sam se borila. No na kraju sam shvatila da je to iz totalno krivih razloga.
Uvijek iz krivih razloga.
Zato nikada ništa.
Mislim da napokon znam kaj je bilo totalno krivo.
Znam kaj volim, koga volim i tko voli mene.
Ne pušim Montgomeryevu spiku da volim samo ljude koji vole mene.
Dodiri, pogledi, osmijesi i poljupci nedostaju ali
JA volim, volim, volim, volim, volim.
I tu se ruši gornja Wilhelmova teorija o gorčini.
Ruši se big time.
Nikoga ne mrzim.
Nikoga.
Osim ponekad sebe.
Riječ dana je: METAMORFOZA
subota, 05.04.2008.
ode Buš ;)
no.225
Ulica je zatvorena betonskim blokovima, na svoje oči gledah snajperiste na krovu hotela. Onak cool mi je prisuće FBI- ovca posvuda.
Ljudi u crnom.
A?
Ali to samo zato kaj mi je mozak pod utjecajem američke ikonografije posredstvom filmova.
Gle, FBI.
To su ikone.
Iako mi je bilo bed uperiti objektiv prema bilo kojem pa makar i sa svoje sigurne udaljenosti jer podsvjesno si svjestan da te gledaju sa svih strana.
Naime pogledao si prije ' Teoriju zavjere ' sa Gibsonom.
A u raznim filmskim ostvarenjima stalno si u dotičnom avionu i on sam postaje svojevrsna ikona.
Oda gledaš polijetanje na teveju i u trenutku kad se odlijepio sa tla čekaš da se pojavi nad linijom zgrada iza kojih znaš da je tamo aerodrom.
Air force one.
Uzmem aparatek i slikam malu točkicu na nebu.
I znam da ta sva famica koju proživljavam nije zbog Buša ili zbog moje velike privrženosti svemu američkom.
To je zato jer sam ga vidjela u filmovima.
Air force one, nebeska kočija američkog predsjednika - transportni objekt čovjeka koji drži cijeli svijet za jaja, meni je postao:
REKVIZIT
četvrtak, 03.04.2008.
mogu li nekoga zainteresirati za Enciklopediju ?
no.224
Aj - me.
Rekla sam jučer prije predstave, to je to, počinje proces odcijepljenja.
Više nije moja i njihova predstava.
Sada je samo njihova.
VEDRAN V.
Osjećaš li se protreseno i promiješano?
Koketirao si sa publikom ?
Aha.
Ali prvo si sebe zaveo.
I ako se sjetiš rečnice koju si izgovarao na prošlogodšnjoj dodjeli dasaka, ono o glumcu koji mora voljeti samog sebe ...
Eto.
Mislim da se razumijemo.
Stvar u pozadini je za tebe.
Samo i isključivo. Molim te pojačaj si i razbacaj se po sobi.
Iskreno, bilo me strah.
Zbog osjećaja da nemam sigurnost kao što sam imala sa Narančom i Španjolcem.
Da me se krivo ne shvati - ne radi se o nepovjerenju nego o nesigurnosti.
Strah me bilo i gore u kabini.
Strah me bilo kada se ugasilo svjetlo.
Drhtavim prstom sam pokrenula glazbu.
I onda me prestalo biti strah.
ZORAN
NIKOLINA
ESTERA
IVANA
MARIJA
JELENA
DINKO
TEA
DORIS
MARKEC
I onda me prestalo biti strah.
Mislim da se razumijemo.
Okrugli stol.
Zokijev pokušaj stišavanja moje nervoze.
Nemoj ruku ovako, nemoj ruku onako.
I dalje tvrdim da u žiriju treba sjediti glumac/glumica.
( I ne idem više u Destino jer očigledno nije ' destino '. No nema veze, ionako imam druge planove )
No G-ovci su popili koju, zapjevali koju i zaplesali.
Nije mi se išlo doma.
Nisam htjela da večer završi.
Htjela sam zagrliti Vexa i ostati tako satima.
Znam, znam, odcijepljeni su .. ali htjela sam ih imati još malo, malo, malo.
A sada gospođo Sherwood.
Poravnajte i letite ravno.
Ekipa se raspametila, vrijeme je da i vas ponese.