Pregled posta

Svi ti predivni dečki ....

no.226

Onako je poput struje. I sva ta lica gledaju u tebe i ti ih vodiš, stvaraš pozitivnu atmosferu i onda BAM! Pogodiš ih sa pravom stvari i oni polude, eksplodiraju i ta snaga, osjećaš kako ide naprijed i nazad cijelo vrijeme. I to si TI!

I to si TI!
I to si TI!
I to si TI!

Nema šanse da zaspiš večeras.
Bliži se SLAVA!



A ja?
Ja sam tužna.
Jer se osjećam sama.

Sama.

Jer se na sceni osjećam kao medvjed.
U predstavi o plesu glazbi glumi ja se vučem scenom i vičem.
Jer to je sve što mogu.
Glumiti staru očajnu profesricu kojoj je dosta usranog života sa hrpetinom dječurlije koja će proživjeti sve ono što ona nikada nije.

( Wilhelm Reich )
Ako si ti mala ženo, pukim slučajem bez neke naročite unutarnje potrebe postala učiteljicom, nanijela si time veliku štetu.
U obrazovanju, ako ga shvatimo ozbiljno treba se korektno brinuti o dječjoj sexualnosti.
A da bi se brinula o dječjoj sexualnosti moraš sama da doživiš ljubav.
A ti si debela i izgledaš kao bure i nezgrapna si i neatraktivna.
Već je to dovoljno da duboko i gorko mrziš svako dražesno i živo tijelo.
Ne prebacujem ti to što si debela i što izgledaš kao bure ( ... ) ali to što od svog jada, od svog razorenog burolikog tijela, od svoje neatraktivnosti, od svoje nesposobnosti za ljubav činiš - vrlinu, to je tvoj zločin, mala ružna ženo.
I to ti zamjeram.
Zamjeram ti što hoćeš da nametneš svoju ružnoću, svoj burasti izgled, svoju dvoličnost, svoju gorku mržnju koja se krije iza dvoličnog osmijeha.

Nekoć sam i ja plesala. I bilo je divno.
Nekoć sam crtala.
I crtala sam divno.

Duh kao da mi se osušio.

Nekoć, nekoć, nekoć.
Dopustila sam da se pobijedim sa najglupljom stvari na svijetu.
Moja vjera u obitelj mi se obila u glavu.
Ma grozno nešto.

Potrošila sam dio života na nešto što trenutno ne postoji. I možda nikada i neće.
Neki dan sam to izrekla na glas a sestra je replicrala: a, dugo ti je trebalo.

Michael Corleone jebi se!

Koliko je ljudski duh jak.
Jak je.
Vidim po drugima.
I drugi imaju situacije ali žive.
ŽIVE.

Nisu kukavice.

Proživjeti život strahu je napola proživljeni život.
I ta rečenca je iz jednog plesnog filma.

Kaj je najgore, ja genijalno plešem.
Ljeto, Rab.
Cijeli frikin klub je zastao onako filmski dok sam plesala Santanin ' Smooth '.
Sama na podiju, obasjana reflektorima.
Osjećala sam se kao nikada u životu.
Samo malih osam godina unazad.
Kako sam nestala?

Jesus.

Nekada sam se borila. No na kraju sam shvatila da je to iz totalno krivih razloga.
Uvijek iz krivih razloga.
Zato nikada ništa.

Mislim da napokon znam kaj je bilo totalno krivo.
Znam kaj volim, koga volim i tko voli mene.
Ne pušim Montgomeryevu spiku da volim samo ljude koji vole mene.
Dodiri, pogledi, osmijesi i poljupci nedostaju ali
JA volim, volim, volim, volim, volim.
I tu se ruši gornja Wilhelmova teorija o gorčini.
Ruši se big time.

Nikoga ne mrzim.
Nikoga.

Osim ponekad sebe.

Riječ dana je: METAMORFOZA


Post je objavljen 06.04.2008. u 15:40 sati.