Selam

Rodjena sam 1977. godine u pobožnoj katolickoj obitelji u Tuzli. U djetinjstvu sam pohadjala redovnu katolicku vjeronauku i proucavala Bibliju i mnoge stvari u Starom Zavjetu, tj. 5 knjiga Mojsijevih. Naravno kao Kršcani i Katolici morali smo nauciti 10 zapovijedi i prva od tih zapovijedi je da je Gospod Bog jedan i da mu se klanja (licem na tlo pada i služi). Druga stvar ili zapovijed je: "Ne gradi sebi lika rezana onog sto je na nebu ni na zemlji nit mu se klanjaj nit mu sluzi", itd., itd...

Covjek kad se nalazi u crkvi i pogleda oko sebe, šta vidi? Vidi ikone likova Isusova i Marijina i križeve i njima se molitve obavljaju. Zapitala sam se gdje je tu logika? Druga stvar koja je spomenuta je ta o padanju licem na zemlju, a mi smo obavljali molitvu stojeci; opet pitanje zašto ne padamo licem na tlo prilikom molitve?

Zatim doktrina trojstva koja uopce nema logike, zatim predskazanje u knjizi proroka Izaije koja govori o viziji u kojoj vidi dva jahaca, jahaca na magarcu, a iza njega jahaca na DEVI!!! Ta vizija se odnosila na Isusa Krista, tj. na Isaa a.s. jer je on u Jerusalemu ili Qudsu ujahao na magarcu, medutim iza njega se pojavljuje jahac na devi i pitanje je tko je taj poslanik iza Krista? Ja kao Kršcanka sam tada ucila da je Isus ili Isaa a.s. pecat poslanika, da iza njega nema poslanika, medjutim prorocanstvo kaže da ima -jahac na devi.

Razmišljala sam o tome i postavila pitanje sveceniku na šta mi je bilo odgovoreno -sveta tajna. Nakon toga, naravno citajuci Bibliju detaljno, uvidjela sam proturijecnosti u Novom Zavjetu (Matej, Marko, Luka, Ivan) i kad bi se nabrajalo mozda bi se knjiga o tome mogla napisati. Željela sam se ispravno moliti Bogu, a u svojoj religiji to nisam našla, jer sam vidjela da nešto nije u redu. Covjek ako malo razmisli, postavlja sebi mnoga pitanja na koja tu ne nalazi odgovora...

A Allah uputi onoga koga On hoce. Allahu akbar!

Bio je mjesec Ramazan, i otišla sam kod prijateljice koja je bila muslimanka. Sjedili smo u dnevnom boravku i na polici sam ugledala knjigu na cijim koricama je bila slika dva covjeka (jahaca na devi) u Sahari, a iznad njih je velikom slovima pisalo: MUHAMMED A.S. Pogled mi se zadržao na toj knjizi, u glavi mi je bila misao: JAHAC NA DEVI!

Zamolila sam prijateljicu da mi pozajmi knjigu, a ona je bila jako iznenadena. Tad sam se zvala Nataša. Rekla mi je: "Nataša, to je knjiga o Islamu, ne znam jesi li sigurna da želiš da je citaš?" Odgovorila sam: "Da, molim te da mi je pozajmiš." Uzela sam knjigu i krenula k doma i tu noc sam je procitala. Knjiga je govorila o životu našeg casnog Poslanika s.a.w.s. SubhanAllah!

Odgovori na moja pitanja! Našla sam odgovor na pitanje ko je iza jahaca na magarcu (Isaa a.s.) jahac na devi: Muhammed s.a.w.s. Zatim, molitva Allahu dž.š. padanjem licem na tlo (sedžda), zabrana ikona i slika... Da, da, da, to je to što tražim, to je prava vjera.

Nakon toga je pocelo moje proucavanje Islama. Ucila sam namaz, posjecivala mesdžid, srce mi se svakim danom sve više otvaralo ka Islamu. Napustila sam crkvu i roditeljima navela neki izmišljeni razlog. Ucila sam Islam tajno. Bilo mi je oko 17 godina i plašila sam se njihove reakcije. Pomagao mi je jedan imam i ucio me islamskim šartovima. 1995. sam zvanicno primila Islam i stavila hidžab.

Nakon toga roditelji su me naprosto izbacili iz kuce zato što sam stavila hidžab i napustila vjeru svojih predaka. Sjetila sam se iskušenja kroz koja je prosao naš Poslanik s.a.w.s, koji je bio odbacen od najbližih zato sto je svjedocio o Islamu. Da, muslimani su imali jaka iskušenja i bili odbaceni od najbližih.

A hidžab je farz, ja volim Allaha i kako da izlazim bez hidžaba i da ne udovoljim Allahovim propisima? Nisam mogla podnijeti da zanemarim taj farz i stavila sam hidžab i bila izbacena iz doma. A Allah ne ostavlja njemu predane robove!

Nakon toga sam prešla u Sarajevo. Pomogla mi je jedna muslimanska obitelj, bila sam kod njih k doma. Nakon toga Allah mi je dao da nadem posao i mognem da iznajmim sobu. Ucila sam o Islamu sve više i naravno imala sam i dalje teška iskušenja nakon kojih mi se iman sve vise povecavao.

Pokušala sam stupiti u kontakt sa roditeljima jer mi Allah dž. š. propisuje da poštujem roditelje iako nisu muslimani. A Islam je i to da musliman svojim ponašanjem pokaže ljudima Islam. Rekla sam sebi: ako im se ne javim reci ce da me tako moja vjera uci, a ako im se javim i pokušam možda, možda da pocnu razmišljati o Islamu. Uglavnom, bilo je problema, ali sam uspjela stupit sa njima u kontakt.

Danas se alhamdulillah nalazim u Jordanu. Allah mi je dao blagodat koju sam uvijek željela, a to je ta da naucim jezik Kur'ana kako bi više naucila o Islamu. Hvala Allahu koji ne zaboravlja niti ostavlja svoje robove, a nas džihad je u tome da se borimo za Islam pa makar morali ostavit svoje zemlje i roditelje na tom putu.

Allah mi je alhamdulillah dao i familiju koja me pomaže i kod kojih sam trenutno i koji me školuju, da ih Allah nagradi nagradom koju najviše žele. Molim Allaha dž. š. da uputi sve one koji su zalutali i da ocvrsti iman onih koji su se vratili Islamu i da ojaca i sacuva sve muslimane u svijetu i uputi one koji su zalutali. Promijenila sam ime Nataša u Sadžida (Ona koja na sedždu pada) i tim imenom sam oznacila svoju pripadnost Islamu. Sadžida Mohammad Yahya

Ovih dana sam bio mnogo navezan na svoje prijatelje - ahbabe. Kako i ne bih kada su me moji dušmani bili školili sa sviju strana i da ne bi ahbaba, ode moja koža na pazar.
Ma šta da vam pričam u velikoj holuji i nevremenu, drvo se na drvo naslanja a insan na insana. Među svim insanima, najbolji su insani svoji ahbabi. Ahbabi su dragi moji oni ljudi koji ti u svako doba dana jel' noci, priteknu u pomoc, dali savjetom, novcem ili kakvom drugom pomoći, oni su uglavnom tu, da nam se nađu blizu i na dohvat naših ruku.

Neko će pomisliti da su ahbabi "kućni prijatelji", ja se ne bih složio s tom tezom. Jer, u bliskoj prošlosti u kućne prijatelje su bili ubrajani svi oni , doktori, šumari, policajci, pravnici, vatrogasci, učitelji, nastavnici, profesori, advokati, carinici i ostala bulumenta, sve te nabrojane kategorije tih zvaničnika su u nečije kuće mogli ući pozvani i nepozvani. Oni su bili ljudi za ono "ne daj Bože, zatrebati može ".
Sva ta nabrojana "bratija" je koristila sve blagodati svojih domaćina, čak se nije znalo da oprostite na izrazu ni koje kome šta, u tom lancu "kućnih prijatelja". Dešavale su se tragikomične situacije da "kućni prijatelj" zavede ženu svome domacinu i obrnuto.

Hele nejse, sto se tice naše teme, u islamu je najveci ahbab, dakle naš najveći prijatelj je Uzvišeni Allah, poslije je naša majka, pa nasšdobri babo i tako redom. Danas je malo pravih ahbaba - prijatelja.

Priča se da je jedan naš čovjek imao sina jedinca koji je bio u "najluđim" godinama i hvalio se svome babi, kako on eto ima sijaset prijatelja i često se pravdao svome ocu da bas zbog obaveza prema tim prijateljima, kasno dolazi kući.
Babo ko' babo, sina je savjetovao, koliko je mogao da se čuva loseg drustva jer prijatelj je sve dotle sa tobom, dok imas para (dok je para ima i drugara, nesta para nesta i drugara) ali sin je bio uporan u svojim tvrdnjama da je babu pregazilo vrijeme i da on ne pozna moderne tokove trendove i ne zna šta je to prijateljstvo i sve u tom stilu.

_Pa, dobro babo, koliko ti imaš prijatelja ?- upitace jednom sin. _Ma nemam puno, ustvari nemam niti jednog čitavog prijatelja, samo polovicu,- reci ce babo!
Čudio se sin svome ocu i nikako mu nije bilo jasno kako to da babo nema niti jednog cijelog prijatelja.
I tako je došlo vrijeme da babo iskuša svoga jedinca i da mu dokaže neke svoje tvrdnje, da su istina.

Kada se jedne noći sin vratio od svojih prijatelja iza pola noći, babo ga sačeka u dugim bijelim gaćama pred kućom, i tihim glasom mu kaže: "Sine , ne znam šta mi je bilo, noćas sam u samoodbrani ubio čovjeka, hajde svojim prijateljima i neka požure dok je noći da ukopamo ovoga mrtvaca."
Ode sin od vrata do vrata svojih prijatelja da im kaže sve što ih je njegov babo zamolio. Kad ono, jedan se razbolio, drugi je umoran, trećega boli glava, četvrti ne smije, peti neće, šesti ima hitan posao, sedmom neda otac, osmom... i tako se sin vratio sam pred svoga oca nemoćno krseći i stežući svoje ruke.
Kaže babo, eto sine vidio si svoje mnogobrojne prijatelje, hajde tu i tu i pozovi moga pola prijatelja, i kazi sve što sam ti ispričao. Ode sin tako na određenu adresu, kad tamo, izađe stariji čovjek u bijelim dugim gaćama, sve sasluša što mu je momak ispričao i kaže: " Hajde mome ahbabu, poselami ga i reci eto mene odmah, samo da se obučem".
Sin se vratio , ispričao babi sve što je čuo, kad, ne bi malo, eto ti i onoga "pola prijatelja". _Šta je ahbabu , gdje onaj mrtvi da ga ukopamo! Odu oni u ono gluho doba iza kuće, kad imas šta i vidjeti, domaćin je zaklao ovna, ogulio ga , naložio vatru i zove svoga ahbaba da ga peku na ražnju.


Malo ko danas ima ahbaba, ako ga neko kojim slučajem ima , neka ga dobro čuva i neka vrlo pazi na njegov hater, da ga ne daj Bože ne izgubi.

Ona se zvala gospođa Merjema. Stala je ispred 5. razreda osnovne škole, prvoga dana nove školske godine, i pred svom djecom izrekla jednu veliku laž. Poput mnogih drugih učitelja, nastavnika i profesora, gledala je u svoje učenike i rekla im da ih sve jednako voli. To, jednostavno, nije bilo moguće i svi smo to znali. Pred njom, u prvoj klupi, sjedio je mali Tahir, kojeg su u razredu svi smatrali “ružnim pačetom”. Učiteljica Merjema ga je tokom cijele godine promatrala i ustanovila da je on svakim danom sve lošiji đak i da se sve manje druži s drugom djecom. Odjeća mu je bila prljava i neuredna, a njemu je konstantno nedostajalo kupanje. Znao je biti vrlo neugodan. Postao je problem cijelog razreda. Počeo je dobivati i lošije ocjene. U školi gdje je učiteljica Merjema radila, morala je pratiti i voditi evidenciju o uspjehu i vladanju svih đaka. Kada je konačno došlo vrijeme da pregleda zabilješke o Tahiru iz prethodnih razreda, jako se iznenadila. Tahirov učitelj iz prvog razreda je napisao o njemu sljedeće: “Tahir je divno dijete i uvijek nasmijan. Jako je uredan i ima lijepo vladanje. Ugodan je za okolinu.” Učitelj iz Tahirovog drugog razreda je napisao: “Tahir je odličan učenik. Dobro se slaže sa kolegama u razredu. Katkada je tužan zbog majke koja je teško bolesna. Život u takvoj porodici je sigurno vrlo težak.” Na kraju trećeg razreda učitelj je napisao: “Teško mu je pala majčina smrt. Daje sve od sebe kako bi održao korak sa školom, ali njegovom ocu nije stalo. Ima osjetno slabije ocjene.” Učitelj iz četvrtog razreda je napisao sljedeću zabilješku: “Tahir je utučen i ne pokazuje mnogo interesovanja za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava u razredu.” Učiteljica Merjema je sada shvatila šta se događa sa Tahirom i postidila se što je prošlo toliko vremena, a da nije spoznala svu istinu. Posebno joj je bilo teško kada su joj njeni đaci kupili bajramske poklone, umotane u svijetli papir, osim Tahira. Njegov poklon je bio nespretno upakovan u grubi, sivi papir od papirnate vrećice. Učiteljica Merjema je odabrala da prvo otvori baš njegov poklon. Neka su se djeca stala smijati kada su vidjela bisernu narukvicu u kojoj je nedostajalo nekoliko bisera. Uz narukvicu bio i parfem, više od pola potrošen. Stišala je djecu i kazala Tahiru kako joj se sviđa narukvica i parfem kojeg je mirisala. Toga dana izlazeći iz učionice zapazila je Tahira kako je čeka. Kada mu se primakla Tahir joj je kazao: “Gospođo Merjema, danas ste mirisali kao i moja majka.” Okrenuo se i otišao. Kada su toga dana djeca otišla svojim kućama, ostala je u učionici i plakala pun sat. Od toga dana njen odnos prema djeci i podučavanju se promijenio. Posebnu je pažnju posvetila Tahiru. Što je više s njim razgovarala, on je postajao življi i veseliji. Što ga je više hrabrila to je on brže reagovao i postajao aktivniji. Do kraja godine, postao je jedan od najboljih učenika u razredu. Uprkos onome što je na početku godine kazala učiteljica Merjema da svu djecu jednako voli, Tahir joj je postao ‘ljubimac’. Godinu dana kasnije, našla je Tahirovu ceduljicu ispod vrata svoga kabineta na kojoj je stajalo da je ona najbolja učiteljica koju je Tahir ikada imao. Prošlo je punih šest godina prije nego što je dobila drugu poruku od Tahira. Pisao joj je da je završio srednju školu, kao jedan od tri najbolja učenika, ali da je ona još uvijek najbolja učiteljica koju je on u životu imao. Četiri godine kasnije, dobila je pismo od Tahira. Pisao joj je o poteškoćama koje je imao tokom studija, ali je ipak ostao i vrlo brzo će diplomirati. Tokom studija bio je najbolji student. Na kraju pisma je Tahir ponovo uvjeravao učiteljicu Merjemu da je ona njemu najbolja i najdraža učiteljica koju je ikada imao. Prošle su još četiri godine i stiglo je još jedno pismo. Ovoga puta joj je pisao da je nakon završenog fakulteta odlučio nastaviti dalje. I dalje joj je pisao da je ona najbolja učiteljica koju je ikada u životu sreo. Njegovo ime na kraju pisma je bilo nešto dulje nego prije. Pismo je bilo potpisano: Mr Tahir F. Sulejman. Priča ne staje ovdje. Iste jeseni stiglo je još jedno pismo. Tahir je pisao učiteljici Merjemi da je upoznao djevojku i da se uskoro ženi. Objasnio joj je da mu je otac umro nekoliko godina prije i pita se da li bi ona htjela na njegovom vjenčanju zauzeti mjesto njegove majke. Naravno, učiteljica Merjema je to prihvatila. Zamislite šta je uradila? Stavila je onu bisernu narukvicu, prvi Tahirov poklon. Namirisala se istim parfemom kojim je bila namirisana i Tahirova majka na zadnjem Bajramu kojeg se Tahir sjećao da je proveo sa svojom majkom. Kada su se sreli čvrsto su se zagrlili. Dr Tahir joj je šapnuo na uho: “Hvala vam, gospođo Merjema što ste vjerovali u mene. Mnogo vam hvala što ste učinili da se osjećam važnim i što ste mi pomogli da prihvatim život onakvim kakav on jeste.” Gospođa Merjema, sa suzama u očima, šapnula je na Tahirovo uho: “Tahire, nisi u pravu. Ti si bio osoba koja je mene naučila kako da gledam na život. Ja uistinu nisam znala šta znači podučavati djecu dok nisam srela tebe.” Dragi brate i sestro, molim vas u ime Gospodara vašega da nikada ne zaboravite, gdje god išli i šta god radili, da ćete imati priliku utjecati i mijenjati izgled i ponašanje osoba s kojima se srećete. Možda će vam vaše riječi i vaši postupci izgledati jednostavni i uobičajeni, ali oni mogu da budu povod da se nečiji život promjeni. Zato vas molim da u susretu s ljudima činite pozitivne korake. Naši učitelji, profesori, prijatelji, porodica, roditelji, supružnici i djeca su tu oko nas da nas dignu ako posrnemo, da nas podrže ako nam je podrška potrebna, da nam pomognu ako smo slabi,… Brate i sestro, nastojte u ime svoga Gospodara pomoći nekome da učini prvi korak. Ako Allah da, pa se to desi, a u Njegovoj je moći sve, onda se srce te osobe vezalo za vas i nikada vas neće napustiti. Jer kada se srca vežu radi Allaha onda je to najčvršća veza koja će takve osobe, ako Bog da, odvesti na Sudnjem danu u hlad kada drugog hlada neće biti. Allah će biti uz nas i nama pomagati sve dok smo mi uz našu braću i sestre i dok im pomažemo.

Prije mnogo godina je živio kralj koji je imao ogromnu kraljevinu. Iako je imao veliko bogatstvo, nije imao smirenost u srcu. Zbog toga je odlucio da bude dobar musliman. Cuo je da postoji veoma pobožan covjek koji živi u prašumi i da mnogi ljudi odlaze kod njega po savjet. I kralj je odlucio da ga posjeti, kako bi ga pobožnjak posavjetovao. Kada je stigao kod pobožnog covjeka, upitao ga je: «Kako mogu postati pobožan kao ti?» Pobožni covjek mu je odgovorio..
da se sjeti smrti 40 puta u toku 40 dana. Kralj je pomislio da je to veoma lahko, pa mu je zahvalio i vratio se u svoj dvorac. U toku tih 40 dana, 40 puta se sjetio smrti, ali se nikakva promjena nije desila u njegovom životu. Bio je isti kao prije.
Kralj se naljutio i pozvao pobožnog covjeka pred sud. Rekao mu je da je lažac i da bi trebao biti ubijen prije nego što zavara i ostale ljude. Odlucili su da ce mu odsjeci glavu sljedeceg dana. Ali, pobožni covjek je imao molbu. Pitao je da li bi mogao biti kralj na samo jedan dan. Obecao je da, nakon što postane kralj, nece ubiti bivšeg kralja niti mu naštetiti na bilo koji nacin. Sadašnji kralj je prihvatio ideju i ucinio pobožnog covjeka kraljem na jedan dan. Cim je pobožnjak postao kralj otišao je na pijacu i vidio covjeka koji je prodavao kikiriki. Rekao je vojnicima da uhvate tog covjeka i da ga dovedu u njegov dvorac. Tako je prodavac kikirikija izveden pred sud. Pobožnjak mu je rekao da ce ga sutra ubiti. Prodavac kikirikija se prestrašio i ispustio sav svoj kikiriki. Poceo je plakati i pitati šta je ucinio. Ali, pobožni covjek mu je rekao da ce sutra biti ubijen i zakljucao ga u zatvor taj dan.
Sada, pošto je prodavac kikirikija znao da ce umrijeti, zaboravio je na sve ostalo i poceo tražiti oprost od Allaha. Poceo je klanjati i uciti zikr. Pobožni covjek je tada naredio da se najljepša prostitutka u gradu dovede i stavi u zatvor sa prodavacem kikirikija. Kada su je doveli u zatvor, upitala je prodavaca da pocini preljubu sa njom. Onda je pobožnjak doveo bivšeg kralja i rekao mu da gleda. Prodavac kikirikija je poceo vikati na ženu govoreci joj da ode jer ce on umrijeti sutra i njegova loša djela ce mu sigurno uzrokovati probleme kod Allaha.
Onda je pobožnjak upitao bivšeg kralja da li shvata šta se dogadja. Pobožni covjek je objasnio da kada stvarno znaš da ceš umrijeti, tada ceš se sigurno kloniti svih loših djela i posvetiti se robovanju Allahu. Tako je sjecanje na smrt samo jednom, ali kako treba, dovoljno da promijeni život ljudskog bica. Naravno, prodavac kikirikija je poslije toga bio osloboden.