Ona se zvala gospođa Merjema. Stala je ispred 5. razreda osnovne škole, prvoga dana nove školske godine, i pred svom djecom izrekla jednu veliku laž. Poput mnogih drugih učitelja, nastavnika i profesora, gledala je u svoje učenike i rekla im da ih sve jednako voli. To, jednostavno, nije bilo moguće i svi smo to znali. Pred njom, u prvoj klupi, sjedio je mali Tahir, kojeg su u razredu svi smatrali “ružnim pačetom”. Učiteljica Merjema ga je tokom cijele godine promatrala i ustanovila da je on svakim danom sve lošiji đak i da se sve manje druži s drugom djecom. Odjeća mu je bila prljava i neuredna, a njemu je konstantno nedostajalo kupanje. Znao je biti vrlo neugodan. Postao je problem cijelog razreda. Počeo je dobivati i lošije ocjene. U školi gdje je učiteljica Merjema radila, morala je pratiti i voditi evidenciju o uspjehu i vladanju svih đaka. Kada je konačno došlo vrijeme da pregleda zabilješke o Tahiru iz prethodnih razreda, jako se iznenadila. Tahirov učitelj iz prvog razreda je napisao o njemu sljedeće: “Tahir je divno dijete i uvijek nasmijan. Jako je uredan i ima lijepo vladanje. Ugodan je za okolinu.” Učitelj iz Tahirovog drugog razreda je napisao: “Tahir je odličan učenik. Dobro se slaže sa kolegama u razredu. Katkada je tužan zbog majke koja je teško bolesna. Život u takvoj porodici je sigurno vrlo težak.” Na kraju trećeg razreda učitelj je napisao: “Teško mu je pala majčina smrt. Daje sve od sebe kako bi održao korak sa školom, ali njegovom ocu nije stalo. Ima osjetno slabije ocjene.” Učitelj iz četvrtog razreda je napisao sljedeću zabilješku: “Tahir je utučen i ne pokazuje mnogo interesovanja za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava u razredu.” Učiteljica Merjema je sada shvatila šta se događa sa Tahirom i postidila se što je prošlo toliko vremena, a da nije spoznala svu istinu. Posebno joj je bilo teško kada su joj njeni đaci kupili bajramske poklone, umotane u svijetli papir, osim Tahira. Njegov poklon je bio nespretno upakovan u grubi, sivi papir od papirnate vrećice. Učiteljica Merjema je odabrala da prvo otvori baš njegov poklon. Neka su se djeca stala smijati kada su vidjela bisernu narukvicu u kojoj je nedostajalo nekoliko bisera. Uz narukvicu bio i parfem, više od pola potrošen. Stišala je djecu i kazala Tahiru kako joj se sviđa narukvica i parfem kojeg je mirisala. Toga dana izlazeći iz učionice zapazila je Tahira kako je čeka. Kada mu se primakla Tahir joj je kazao: “Gospođo Merjema, danas ste mirisali kao i moja majka.” Okrenuo se i otišao. Kada su toga dana djeca otišla svojim kućama, ostala je u učionici i plakala pun sat. Od toga dana njen odnos prema djeci i podučavanju se promijenio. Posebnu je pažnju posvetila Tahiru. Što je više s njim razgovarala, on je postajao življi i veseliji. Što ga je više hrabrila to je on brže reagovao i postajao aktivniji. Do kraja godine, postao je jedan od najboljih učenika u razredu. Uprkos onome što je na početku godine kazala učiteljica Merjema da svu djecu jednako voli, Tahir joj je postao ‘ljubimac’. Godinu dana kasnije, našla je Tahirovu ceduljicu ispod vrata svoga kabineta na kojoj je stajalo da je ona najbolja učiteljica koju je Tahir ikada imao. Prošlo je punih šest godina prije nego što je dobila drugu poruku od Tahira. Pisao joj je da je završio srednju školu, kao jedan od tri najbolja učenika, ali da je ona još uvijek najbolja učiteljica koju je on u životu imao. Četiri godine kasnije, dobila je pismo od Tahira. Pisao joj je o poteškoćama koje je imao tokom studija, ali je ipak ostao i vrlo brzo će diplomirati. Tokom studija bio je najbolji student. Na kraju pisma je Tahir ponovo uvjeravao učiteljicu Merjemu da je ona njemu najbolja i najdraža učiteljica koju je ikada imao. Prošle su još četiri godine i stiglo je još jedno pismo. Ovoga puta joj je pisao da je nakon završenog fakulteta odlučio nastaviti dalje. I dalje joj je pisao da je ona najbolja učiteljica koju je ikada u životu sreo. Njegovo ime na kraju pisma je bilo nešto dulje nego prije. Pismo je bilo potpisano: Mr Tahir F. Sulejman. Priča ne staje ovdje. Iste jeseni stiglo je još jedno pismo. Tahir je pisao učiteljici Merjemi da je upoznao djevojku i da se uskoro ženi. Objasnio joj je da mu je otac umro nekoliko godina prije i pita se da li bi ona htjela na njegovom vjenčanju zauzeti mjesto njegove majke. Naravno, učiteljica Merjema je to prihvatila. Zamislite šta je uradila? Stavila je onu bisernu narukvicu, prvi Tahirov poklon. Namirisala se istim parfemom kojim je bila namirisana i Tahirova majka na zadnjem Bajramu kojeg se Tahir sjećao da je proveo sa svojom majkom. Kada su se sreli čvrsto su se zagrlili. Dr Tahir joj je šapnuo na uho: “Hvala vam, gospođo Merjema što ste vjerovali u mene. Mnogo vam hvala što ste učinili da se osjećam važnim i što ste mi pomogli da prihvatim život onakvim kakav on jeste.” Gospođa Merjema, sa suzama u očima, šapnula je na Tahirovo uho: “Tahire, nisi u pravu. Ti si bio osoba koja je mene naučila kako da gledam na život. Ja uistinu nisam znala šta znači podučavati djecu dok nisam srela tebe.” Dragi brate i sestro, molim vas u ime Gospodara vašega da nikada ne zaboravite, gdje god išli i šta god radili, da ćete imati priliku utjecati i mijenjati izgled i ponašanje osoba s kojima se srećete. Možda će vam vaše riječi i vaši postupci izgledati jednostavni i uobičajeni, ali oni mogu da budu povod da se nečiji život promjeni. Zato vas molim da u susretu s ljudima činite pozitivne korake. Naši učitelji, profesori, prijatelji, porodica, roditelji, supružnici i djeca su tu oko nas da nas dignu ako posrnemo, da nas podrže ako nam je podrška potrebna, da nam pomognu ako smo slabi,… Brate i sestro, nastojte u ime svoga Gospodara pomoći nekome da učini prvi korak. Ako Allah da, pa se to desi, a u Njegovoj je moći sve, onda se srce te osobe vezalo za vas i nikada vas neće napustiti. Jer kada se srca vežu radi Allaha onda je to najčvršća veza koja će takve osobe, ako Bog da, odvesti na Sudnjem danu u hlad kada drugog hlada neće biti. Allah će biti uz nas i nama pomagati sve dok smo mi uz našu braću i sestre i dok im pomažemo.
Post je objavljen 27.11.2004. u 17:23 sati.