Za početak bih se zahvalio gospodinu Šelimberu što mi je omogućio da putem njegovog web bloga "Povratak Pitomače" mogu komentirati društvena-politička zbivanja u Hrvatskoj sa naglaskom na Podravinu odnosno Virovitičko-podravsku županiju.
 | | NOVA KOLUMNA: "OSOBNI POGLED" by Matija Golubić |
Da se predstavim da ljudi mogu znati tko stoji iza ovih redaka. Moje ime ja Matija Golubić, imam 28 godina i cijeli svoj život provodim u Pitomači. Po struci sam Stručni prvostupnik javne uprave, a po zanimanju Viši upravni referent za hrvatske branitelje u Uredu državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji.
Cilj moje kolumne nije da vrijeđam nijednu političku opciju, kao i određene ljude već su to samo moja razmišljanja kao mlade osobe, neopterećene političkom prošlošću, a kojoj se ne sviđa današnja situacija u društvu, iskrivljenje vrijednosti, abnormalno ponašanje uzeto kao normalni obrazac ponašanja, svojatanje društvenih dobara od pojedinaca i upravljanje njima kao privatnom prčijom. Ovom svojom kolumnom javljati ću se jednom tjednom putem ovog našeg bloga i truditi ću se da budem aktualan vezano za događaje u ovom našem mirnom kraju, pa volio bih da mi se javite sa komentarima, što mislite o mojim tekstovima i da li ovo pisanje ima smisla ili ne, pa za uvod toliko.
Prva tema moje kolumne nije određena, već moje viđenje političke, gospodarske, društvene situacije u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina. Dakle, lagano se vraćam u svoje djetinjstvo, kraj osamdesetih godina. Da me ljudi krivo ne shvate, nisam pobornik komunizma, niti neki jugonostalgičar, ali iz mojih sjećanja, a usporedno na ovo naše današnje društvo, ono razdoblje za nas danas bila je "Amerika" i vrlo vjerojatno takav stupanj gospodarskog rasta i kvalitete života nećemo više nikada ostvariti. Roditelji su mi radili u jednoj firmi, koja je svima vama dobro poznata, a zvala se "Gaj", plača im je uredno stizala prvoga u mjesecu, i sa te dvije radničke plače moglo se normalno živjeti, na vrijeme podmirite sve troškove, školovati dvoje djece, a još se uvijek moglo staviti i nešto na stranu, odnosno u "crni fond". Uglavnom bio je to život srednjeg sloja društva, niti previše komforan, a ni skroman. Imalo se za sve životne potrebe, za odlazak na more, za kupnju automobila i sl. U to vrijeme u Pitomači postojale su još neke firme ili društveno-proizvodni kombinati ili kako je već glasio točan naziv, a to su "Borik", "Duhanprodukt", postojao je i "Institut". U svim tim OUR-ima radilo je 90% radno sposobnog stanovništva Općine Pitomača. Što je nabolje ljudi su bili zadovoljni životom, imalo se za život, a što se je krajem jedanaestog mjeseca slavio Dan Republike, ili što su klinci bili pioniri, to je bilo manje bitno.
Što imamo danas? Što možemo ostaviti kao ostavštinu svojoj djeci? Imamo ambroziju iliti partizanku na mjestu nekadašnjeg "Borika", u "Tvin-Gaju" radi šezdesetak ljudi, "Duhanproduktove" hale zjape prazne godinama. Eto to nam je naša demokracija poklonila ili ti po starom to je naša borba dala. Tko je za to kriv, pošteni i vrijedni radnici ovoga kraja? -ne bih rekao, ratna zbivanja?- možda malo, ali zanemarivo. Demokratizacija društva i privatizacija na hrvatski način, e to je to, po mom skromnom sudu, uzrok naše bijede. Baš neki dan gledam gospođu Kosor i njenu svitu, dođe čovjeku da se upita, pa u kojoj državi oni žive? U Hrvatskoj sigurno ne, jer su izgubili orijentaciju i smisao za stvarnost. Koja je realnost današnjeg čovjeka u Hrvatskoj ili još bolje u Pitomači? Koja je perspektiva mladog čovjeka? Završiti školu, fakultet i uredno se prijaviti u evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i dalje živjeti na trošak roditelja, pa ako bude sreće do trideset pete se negdje i uspiju zaposliti, ako prije ne završe na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice u Virovitici od silnog beznađa. | | foto: Matija Golubić |
Što je sa radno aktivnim stanovništvom? Sa svim ljudima koji su ostali bez posla u vihoru privatizacije, koji nisu imali te sreće da se zavuku u braniteljske invalidske mirovine, a u slobodno vrijeme "fušaju" sa svime i svačime i drže ruku na srcu na HDZ-ovim skupovima, što sa takvim ljudima. Odgovor je ništa ili tko ih j…,, odnosno vraćamo se na prvu opciju, sa radnom knjižicom na evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pa ako još imaju sreću da su roditelji, skrbe se i za djecu pa im lijepo bar jednom mjesečno omoguće zajednički izlet na prijavu na "biro". Što je sa umirovljenicima? Ovdje ne mislim na gore navedene umirovljenike, kojima se mirovina kreće od 2000,00 kn pa do 8000,00 kn, već na umirovljenike koji su svoju mirovinu zaradili mukotrpnim radom punih četrdeset pa i više godina, a ako imaju sreće da im ista doseže 2000,00 kn, što sa njima? Možda imaju nezaposlenog sina i unuka, pa mogu lijepo svi oni živjeti od te jedne radničke mirovine.
A što reći za ljude koji nas vode, koji su izabrani na demokratskim izborima kao legitimni predstavnici naroda. Pogledajte samo jednu sjednicu Sabora, pa bude vam muka još danima. Toliko nekulture, neodgojenosti, netolerancije, osobnih vrijeđanja i amoziteta. Oprostite, ali ne mogu se složiti sa pravnom definicijom saborskih zastupnika, da su oni moji predstavnici. Nije da se hvalim, ali ja sam normalan, neću nikoga vrijeđati na osobnoj razini, niti praviti budalu od institucije i naroda koji me hrani, tako da oni moji predstavnici nisu. E, kad je tako na državnoj razini, kako tek stvari stoje na regionalnim i lokalnim skupštinama i vijećima, mogu samo pretpostavljati.
A ljudi koji nas vode to je posebna priča, to ne bih previše komentirao jer svi znamo sve, zna se… Ali žalosno je to što određene osobe iliti persone koje bi u normalnom, demokratskom društvu bili socijalni problemi, slučajevi za stranice crnih kronika, kod nas predstavljaju čvrste temelje društva i nazivamo ih uglednom gospodom.
Toliko od mene za ovaj tjedan, pozdrav do idućeg puta od Matije G.
tekst:Matija Golubić
|
