|
Zvonko je volio Pitomaču i drveće, volio i pisao o toj ljubavi. Prije nekoliko dana nastala je priča kako su u stvari drvoredi ulični nastali , priča koja je upućena njegovoj supruzi i svima nama. Zvonko, zbogom!
tvoj Željko
Posljednja Mihina priča ispričana je neočekivano jučer, kada nas je zauvijek napustio.
Pokop dragog nam Zvonka Grudića biti će u subotu, 30.svibnja 2009. godine u 15 sati na groblju u Pitomači.
----------------------------------------------------------------------------------
Stablo nisu posadili
Kako su u stvari drvoredi ulični nastali?
Kad se dijete rodilo, sadilo se drvo. Stablo. Ne voćka, ili grm. Nije se jabuka, za kćeri rumene, u dvorištu sadila, niti orah, snažni, za sinove. Jabuke, kruške, orah, ili trešnja su zbog drugih razloga svoje mjesto nalazili. Za djecu su se jablani, pred kućom, ili breze u vrtu, iz šume, odnekud donijeli. Da podsjećaju, da traju, da se vide.
Mogli su i za nju stablo posaditi! Ovako, ono je samo izraslo negdje, gdje sigurno od ljudi, za nju svoju sjenku pruža? Zna li itko gdje raste? Gdje korijenje vodom opija? Kakvo lišće suncu okreće?
Miriše li kao lipa, ili široko, kao hrast, k sebi u hlad i sjenu zamamnu privlači?
Nisu stabla prestala nicati, zato što se odustalo, za djecu, drvo pred kućom posaditi. Niću stabla i bez okućnica i usprkos pustim ulicama. Na klisurama, u šumama dubokim rastu, imena nam u svojim godovima nose i čekaju. Čekaju kad ćemo i mi pismeni biti, pa naučiti pročitati, imena u godovima zapisana.
Zamišljam ponekad kako bi njeno stablo izgledati moglo.
Kad ga nisu posadili!
Siguran sam kako krošnju široku ima.
Kako se pod krošnjom skrivaju vile, male i zelene, s krilima šarenim, kao leptiri. I listove ima sjajne, to stablo nepoznato. I s vjetrom razgovara. S onim južnim, toplim, kojeg volim, a drugima smeta, kažu kako na raspoloženje loše utiče.
Volio bih znati gdje njeno stablo raste. Upoznati ga. O dubinama gdje mu korijenje zemlju dodiruje, pitati.
A opet, bi li htjelo sa mnom razgovarati? Stabla neka svoja pravila imaju, i samo s nekima pričaju. Pričaju stabla kad misle da reći nešto treba, a i onda su to riječi koje ponovljene samo rijetki razumiju. Jer govor stabla to je i vjetar, i šum lišća, i njihanje grančica, i ptičja gnijezda, i hrapavost kore, i miris, i rosa na lišću. Drvo govori cijelim stablom svojim. Pa ponoviti što je reklo teško je, ali ja ne bih drugima ni pričao.
Možda bi stablo šutjelo?
Ali pitati bih mogao.
Pitanja bar imam. Odgovore bih svakakvim načinima, sigurno, dobio, samo kad bi za njeno stablo, za mjesto gdje raste, nekako saznao. Lakše bi mi bilo.
Samo kako znati, kako prepoznati, u kojoj šumi tražiti, u kojem smjeru k njenom stablu krenuti?
Kad pred kućom drvo posadili nisu!
U sjeni tog stabla saznati bih mogao kako do nje doći. Kakve riječi voli čuti, kojim mirisima ne može odoljeti. Što na stolu voli vidjeti i kakvo cvijeće u vaze stavlja. Njena jela najdraža od stabla bih ispitati mogao. Na prevaru bih, varkom nekom i o snovima njenim ponešto saznati mogao.
Samo da su stablo pred kućom posadili!
Koliko lakše bi o njoj sve saznati mogao! Koliko bliže bih joj mogao prići, koliko pametnijih riječi reći i koliko uzaludnih pokušaja izbjeći! Mogao bih lako, ta stabla se sigurno nekako prevariti mogu, čuti sve o kolačima, o čokoladi, o voću koje njeno oko traži, o svemu bi saznati mogao i onda do nje, pun znanja, doći. Pa bih joj o vilama pričao, o čokoladi najdražoj, s lješnjacima-sve bih znao i strašno se važan pravio. Iznenadio bih ju bilježnicom šarenom, i kistovima novim, i bojama, koje joj uvijek na paleti nedostaju, i ne bih ju budio, jer od stabla bih sve o njenim snovima saznao.
Ovako, sve mi je ona sama rekla.
A ja o njoj ništa nisam znao. I pitam se koliko bi bolje bilo da sam priliku imao, saznati i znati, nego ovako: u nju se zaljubljivati, i stalno nešto novo otkrivati.
napisao:Miha aka Zvonko Grudić
Pitomača, svibanj 2009.
|
