Već jako dugo nisam o kućicama za ptice…i ne smijem, neće mi objaviti tekst, ako stalno s tim kućicama tupim. O drveću mogu, o ljudima bi bilo poželjno, o događajima aktualnim bi trebao. Blog netko i čitati treba. Kućice, bolje ne spominjati…
Osobe koje su inspirirale tekstove također je bolje ne spominjati, neke treba zaboraviti, a druge nije trebalo ni upoznati. U šetnjama ulicama pojavi se nekad lik koji postane dio pejzaža, a kao da ga prije nije bilo.Tako sam sreo nju. Bila je već ranjena, pa ju nisam ja ranjavati trebao. Bila je već nesretna, pa je sa mnom mogla. Bila je i dovoljno osamljena, pa joj nisam smetao. Bila je i zaljubljena, pa me nije trebala. Bila je već dovoljno stara, da bih joj dosadio. Bila je u nekog drugog, po cijele dane zagledana, a da bi mene gledala.
Bila je i dovoljno brbljava, pa nisam ja trebao govoriti. Bila je i pametna, pa joj gluposti nisam pričao. Bila je i mudra, pa me ništa nije pitala. A meni je bilo dosadno pa sam ju slušao.
U tim susretima kratkim, nekad javnim, nekad, kad bi ljudi pogledavati stali, tajnim, krišom, saznao sam razne ljubavne i one manje ljubavne priče, kakve se već po ulicama malog mjesta kriju ili javno prepričavaju. Ispričati je znala točno, koliko djece u školu kasni, znala je i kada susjedi po kruh idu, znala je začuđujuće podatke o stanarima okolnih zgrada, njihovim navikama, pse nije voljela i mačaka se bojala..
I kad ne bi bila baš toliko jako zagledana u onog drugog, saznati se od nje moglo koliko vremena treba da se čovjek postane, i kako je samo tren dovoljan da se sve izgubi.
Znala je objasniti kako prelazak ulice prekretnica života može biti, a i da put daleki zna ljude u prošlost vratiti. Primjere svojih tvrdnji mogla je nizati sve dok nas oboje ne bi ljudi već s čuđenjem gledali. Znala je o meni više nego što bi smjela. Nije se smijala mojim šalama, ali se zabavljala kad bi me na neugodne situacije podsjećala. Ponekad bih ju izbjegavao, drugim putovima ju zaobilazio i svaki puta kad bih ponovo došao, ona se pravila kako to izbjegavanje nije primijetila i doskora mi sve to prigovarala. A onda se ničeg ne bi sjećala i nastavila u onog drugog gledati, zaljubljeno, kao da vječnost pred sobom vidi. Pokušao sam tu ljubav razumjeti, nisam mogao. A ona se sva nagnula kako bi njega vidjela, i kao da ni sunce ne bi izašlo kad joj on u pogledu ne bi bio.
Čudna je ljubav, i ona i ja smo to znali, ali da jedna jela, može cijeli svoj život, u orah, s druge strane raskršća ,biti zaljubljena – to zaista nisam znao. A njoj nije smetalo što su čavlom na nju limenu tablu zabili. Nije joj smetalo što je ukoso izrasla, kako bi njega vidjeti mogla. Nije prežalila što on više lišća nema, no nije ga prestala voljeti. Jela ga je zaista voljela, niti je što od njega tražila, niti bi o njemu govorila, kad bih je pitao- samo bi uzdahnula. I kad bi jako naporan bio, znala je reći kako je lako voljeti. Rekla bi kako je toliko nesretnih prekida vidjela i kako ljubav može nestati i kako za to samo jedan razlog postoji. A ja bih nabrajao razloge kojih bi se sjetio, i boju kose bi spomenuo, i smisao za humor navodio, i osmjeh i izgled, i ponašanje i muziku i knjige bi nabrajao, a ona se samo smijala, ali razlog zašto nekog prestaneš voljeti nije odavala.
Konačno kad više izbjeći odgovor nije mogla, rekla mi je ono što sam i sam znao, odgovor pravi možda nije za svakog. Nikakve tajne tu nema - govorila bi jela zaljubljena.- Dok god postoji djelić nečeg što u nekom voliš, ljubav ne nestaje, a kad se ti djelići izgube, ili nestanu, tad i ljubav ode drugim putem, pa pred sobom stranca imaš, a ne ljubljenu osobu.
Slaba ti je teorija - govorio sam joj, a ona se smijala, i baš ni malo o tome nije brinula, u svoju ljubav preko ceste je zaljubljeno gledala, a ja u prošlim ljubavima više djeliće koje sam volio, nisam vidio.
I možda bi dobro bilo kad bih malo ukoso stajao.
I od tada o ljubavi više ne govorimo, ona onakva mudra i ranjena i osamljena i tako zaljubljena, o pametnim stvarima mnogo je toga znala, i samo bi me o kućicama za ptice često pitala.
napisao:Miha
Pitomača,svibanj 2009.
|
