Psi se vuku ulicama.
I vjetar se zna provlačiti pustim ulicama, u kojima drveća nema.
Ponekad se i nesretnici, ili pijanice, ako je to različito, vuku ulicama. Vuku se i automobili, koji su zbog kvara, negdje stali, pa ih vuku druga vozila, nekamo. Vuku se i sjene onih kojima pogled ljudski smeta. Kojima stid hod sputava, a narav, crna, bezlična usmjerava ih prema mjestima gdje dobro ne dolazi. Vuku se i posjećena stabla, lancima povezana. I njih vuku nekuda. Vuče se ulicama i zlo. Zla oduvijek ima. Ono je prisutno u svemu, kao uljez, kao gost nepozvani. Ali zlu to ne smeta. Ono si pravo uzima, ono za sebe mjesto zauzima i za stolovima i u krevetima, ono ne poznaje stid-ta što će mu? Tuđi životi zlu nisu strani, kamoli sveti, ono si samo zakone kroji. Zlo može biti veliko-mada svako zlo, sebe velikim vidi, a može biti i jadno, malo, neugodno. Velika zla vuku se ulicama kad ratovi pale staništa, kad oganj mržnje ljudske zamijeni svjetlost razuma. A ona mala, jadna, svakodnevna zla bi kao njihovi veliki uzori htjela biti. Za pažnju se bore. Da ih se vidi, da se čuje za njih, da nešto znače-sanjaju u svojim logama. Žude za slikama svojim u očima drugih, razvratnost s vrlinom miješaju i očekuju interes veliki za slike svojih jadnih bedara. Golo zlo, mršavo, koščato, bi zanosna venera htjelo biti, tako se i vidi, pa i predstavlja, tako sebe po ulici povlači. I sanjari o mislima koji pogledi nose. Zlo jadno, u mašti se mjeri s koracima onih čiji putovi vode k smjerovima nepoznatim. Mjeri se zlo u svojoj sigurnosti kukavičkih zasjeda, s onima koji hrabro kroče prostorom koji nisu utabale tuđe stope. I čudi se-kako sigurnost, novac, blaga ljudska, napuštaju ti koraci, zbog sna. Uvijek je zla bilo na ulicama. Kako se nastanilo zlo na tim putovima kojima bi ljudi koračati trebali? Jesu li zla koja na ulici susrećemo već bila tamo, pa ih putovi nisu zaobišli, ili su zla ljudi donijeli? Iz dvorišta pustili, iz srca istjerali pa sad lutaju ulicama, vuku se uz ograde, sumrake čekaju? Zašto uopće zla vole na ulicama biti? Javnost im treba? Valjda zato i postoje ružne i zle nakane koje druge ljude po ulicama vuku? Kakvi porivi se u njima skrivaju? I kako se od toga obraniti? Ima li amajlija, talismana, ili medaljona koji od zla, sklonog vučenju po ulicama, mogu obraniti, zlo u jazbinu otjerati?
Jesu li zbog toga ulice drvoredima, stablima velikim i moćnim sadili? Što to ima drvored kestena, lipa ili platana, pa se sigurnost osjeća, kad na ulici postoje? Zar lišće ima toliku moć? Obično, zeleno, na grančicama? Nekad, davno, postojala su pravila o sadnji drveća, o suživotu stabala, parkova, drvoreda, s zgradama, s ulicama, s trgovima. Možda se ne mogu pravilima nazivati, više bi se to znanje iskustvom moglo opisati. Danas imamo ulice prazne, bez stabala, ili s drvećem koje je samo ukras, zamjenljivo s modom, pa se posadi ono s lišćem crvenim, ili krošnjama uskim, ili listovima atraktivnim, i zamjeni se nakon nekog vremena s drugim, koje je više u skladu s vremenom. A pod takvim drvoredima, zlo se vuće slobodno, neometano. I nije mu dovoljno što kroz prozore gleda, parkirano na parkiralištima pustim, što u tuđe živote zaviruje, ono i nas na te svoje ulice vuče. Povlačiti bi nas htjelo, po ogradama imena pisati, na rasvjetne stupove intimu povješati, prolaznicima o grijesima govoriti, i život javnom stvari učiniti. No vremena su drugačija, drveće svoj mir više ne dijeli s ljudima. Zgrade sad zbog samih sebe stoje, a ceste nisu tu da dovedu prijatelja na prag, nego da roba neka, sigurno i brzo isporučena bude. Ne zna se više tko je mudar, pametan, koga za savjet treba pitati. I ljude koje nitko pitao o ničemu ne bi za svoje vođe mirno možemo izabrati. Gledaju nas s plakata, o njima sve znamo. Oni su pristali svoju intimu kandelabrima i plotovima, izlozima praznim dati.
I po drveću ih vješaju. I čavlima zabijaju. Na ulicama traže podršku.
Na mjestima gdje se djeca od malena uče da oprezna budu, da se ne povlače, da kući stignu, tamo budućnost svoju vidimo i mi i oni koji nam ju nude. Nisu to oni koje bi u domove pustili, s kojima bi vrijeme proveli, kruh podijelili, o svačemu pitali. Ni ne žele to biti. Oni imaju želju nekoga, prema nečem voditi, usput će o smjeru, tko zna koga, pitati, ali svakako žele na ulicama biti. Makar ih vješali, selotejpom lijepili, do slika su svojih svjetlo sproveli, kako bi se u mraku vidjeli.
Pod krošnjama sad se, gdje je pokoja krošnja ostala, kava pije, ili pivom opija. Više drveće svoju pomoć ne nudi, niti bi tko riječi znao prepoznati, pa spalili bi one koji bi to znali, a makar priča bili. Otkad je drvo ukras postalo, više pomoć od onih koji deset ljudskih vjekova dožive- ne tražimo. Zar zaludu postoje? Zar su prije nas uzaludno rasla, da hrana budu? Kome?
Sad sigurno koračamo svojim nesigurnim ulicama, one koji na svoju i našu sramotu sebe po plotovima vješaju, za vođe biramo, i sasvim je normalno da nikog za smisao ne pitamo. Izmislimo riječi koje naše nesnalaženje objašnjavaju. Propaganda. Reklama. Promidžba.
Ima i takvih, koji druge ljude, njihove živote, svetinje male, ikone dragocjene i sličice drage, bez imalo srama žele po ulicama vuči, da ih bliže k sebi, svojem mjesto na svijetu, privuku.
Ima onih koji su sami sebe na ulicu postavili.
Ima onih koji su žrtvama ulice postali.
Ima i onih koji o ulicama sanjaju.
Ima i onih koji djecu uče, neka se ulice klone.
Ipak ima i onih koji misle kako na ulicama drveće treba biti. Kako ljudi ulicama trebaju prolaziti. A djecu s njih na vrijeme maknuti, dok lipe ne porastu, dok kesteni krošnjasti ne postanu, i dok platane mirom ulice ne umiju.
napisao:Miha
Pitomača,svibanj 2009.
|
