Vizije
Nema kućica za ptice.
Na okljaštrenim stablima u samom centru, na mjestu izgubljenih domova, još kućica za ptice nema.
Neće ih ni biti.
Nema ni smisla da ih postave, ili njihovo postavljanje iniciraju ,oni koji su pticama domove oduzeli, natovarili na kola i otišli, zadovoljni.
Niti će oni koji s djecom rade, jer to je posao postao, to više nije zvanje, to nije status, to je posao od kojeg, a ne za kojeg se živi- neće ni oni o kućicama djecu poučiti. Neće u djeci probuditi osjećaje, brigu, odgovornost- nego ih poučiti da za to postoje sudovi, pravnici, neka se policiji obrate- savjetovati će djeci.
Pa znamo svi kako ptice u tim kućicama gotovo nikad ni ne borave. One prepoznaju mjesta gdje trebaju biti. Njih se ne primamljuje raskošnim stanom, nisu ptice potkupljive. Teško je njima gospodariti. U stajama znaju gnijezda sviti, pod strehama, u grmlju neuglednom, na rašljama krhkim, u jorgovanima…čudna mjesta ptice izabiru. I gledaju nas moćne, kako stabla srušiti možemo, kako za uzvrat ništa ne dajemo i u zgradu, oko koje smo domove njihove porušili, svoje molitve, želje i nade usmjeravamo.
Gledaju kako mi svoje mlade o poštenju, ljubavi, o pravdi učimo i kako pokraj njihovih srušenih domova prolazimo.
Neka na druga mjesta krilati stvorovi odu. Neka svoja gnijezda svijaju dalje od naših.
Uostalom mi imamo svoje krilate stvorove. U zgradi visokoj, koja na jelu liči.
U njoj krilate stvorove držimo. Od lipe napravljene, naravno.
Posjeći treba stablo, sušiti ga dugo, da životni sok iz njega ode, jer tek kad je mrtvo potpuno s njim nešto uraditi možemo. Sa životom ne znamo baratati, motorne pile i mozak ne stvaraju život. Tek od mrtvog nečeg, stvoriti nešto za vječnost kanimo, u takvoj raboti sebe vidimo, tu naša mašta dostiže vrhunce. Od života, ne znaju ruke, koje su alat postale, napraviti ništa.
Osušiš drvo, lipovina je za do dobra, lagana je i meka, podatna i bijela, pa onda ju daš onima koji umiju i eto ti začas-krilatog stvora. Samo ga obojiti treba i u zgradu koja na jelku liči možeš ga staviti. Niti mu gnijezdo treba, niti ujutro bući.
Nedaleko od ruševina, sade novo drveće.
Za ukras. Ukrasni drvoredi postoje.
Nisu to stabla od kojih se očekuje da žive, da dom pruže, da sjemenke daju, da cvatu, listaju, krošnju stvaraju. Ona su tu da lijepo izgledaju. I onda ih se lagano može srušiti, kad svoju osnovnu funkciju ne obavljaju. Zamjeni ih se novim. Ljepšim. I starijim-kao most neki.
Jesu li pogledali drvorede stare, oni koji kao ukras stabla vide? Drvorede kestena, lipa, platana?
Valjda misle, ti novi umovi, kako oni koji su tada sadnju vodili o drveću nisu ništa znali.
Pa su platane dugovječne sadili. Ulice zbog njih razmaknuli i parkove velike za gradiće male projektirali.
Nedostajalo je zelenila i šuma onim urbanistima iz prošlih stoljeća. Zaželjeli bi se tada, putnici, hladovine i malo zelenila nakon što bi kočijama kroz beton, asfalt, nebodere i industrijske četvrti, proputovali. Pa kad bi se konji mijenjali putnici bi bar tih nekoliko trenutaka na zelenilu oči odmarali, divili se stablima visokim, tako rijetkim u tim vremenima, i onda nastavljali put kroz beton, građevine i urbanizirane regije.
Danas su vizije drugačije.
Toliko drveća imamo, pa se ulice kreiraju uske, da ne stane stablo, da se bar na trenutak odmaknu ljudi od zelenila koje proždire urbanistička nastojanja..
U parkove, koji se nemilice šire, velikim naporima uspiju se ugurati bar montažne, limene kutije, koje nas ipak na civilizaciju podsjećaju, prije nego drveće proguta i te međaše kulture i zaustavi civilizacijski tok.
Od najezda ptica jedino nas pregnuća najbrižnijih spašavaju.
Koliko je samo naraštaja moralo u strahu proživjeti svoj vijek dok se spasonosna motorna pila nije stavila na branik naše opstojnosti.
Za tren možda, ali ipak je nadu probudila, o budućem svijetu, kad konačno više neće biti drveća i ptica u našim selištima. Kad će nove sretne generacije s gnušanjem odbijati svaku pomisao o glupim i nadasve opasnim kućicama, u kojima bi ilegalno, za mračnih noći, ptice kovale urote i u dosluhu s drvećem snatrile o zelenim trgovima, drveću visokom, o krošnjama…
O stablima-učiti će budući prosvjetni radnici djecu -koja su u svojoj oholosti čak i krošnje imala.
I velika htjela biti.
I kad im neće djeca vjerovati, da stablo može veće od čovjeka narasti, pokazivat će im dokumente stare, o borbi koja je sa stablima oko crkava vođena.O borbi neizvjesnoj, po parkovima, po središtima naselja, gdje su se strašne zelene snage utaborile, a koje su konačno savladane snagom uma ljudskog, snagom motorne pile i zanesenjaka, vizonara koji su beton, red, rad, i ostale humane ideje snivali.
napisao: Miha, Pitomača, svibanj 2009.
|
