Neće nam drveće zamjeriti
Pitomača,travanj 2009.
napisao:Miha
Jedna platana u centru dičila se svojim gnijezdima. Voli drveće gnijezda u svojim granama.
Još od malena sanjare mladice koliko i kakve će ptiće u njihovim krošnjama othranjivati užurbani pernati roditelji. A platana, široke krošnje, dočekala je vrijeme da se pred okolnim drvećem pohvali svojim gnijezdima, ne samo brojnim, već i generacijskim. Velike nakupine grančica, kao kugle lagano su se njihale na uzbuđenom stablu. Proljeće se primicalo, i mada platana i ne spada u neko užurbano drvo, ova je jedva čekala da prolista. Istina nakon što bi olistala više se gnijezda ne bi vidjela, ali ono uzbuđenje koje je dolazilo s lišćem bilo je još veće. Jer s lišćem su dolazili ptići. Već sad su jaja u gnijezda položena, već se griju trbušnim perima, no kad se prvi cvrkut, koji više na pijukanje zvuči, začuje iz gnijezda, platana se uvijek raznježi toliko da joj grane na nedaleku žalosnu vrbu sliče.
Sva se omekša, lišće joj se ovlaži, pa sitne kapi s nje padaju i dosta truda treba uložiti kako bi se zamislilo da to rosa kaplje povazdan s drveta. Kad je u jutro, s nabubrenim pupovima, platana vidjela napravu čudnu kako joj se primiče, nije se iznenadila jako. Već je viđala slične sprave, kad su boju mijenjali na zgradi pokraj nje.
Samo se nasmijala. Kako i ne bi, pamtila je platana vrijeme kad je u zgradu pokraj sebe gledala, a njena krošnja se upinjala tek do gornjih prozora doći. Bila je još mlada, i željna rasta, krošnje, visine, do oblaka su je misli vodile, i o gnijezdima brojnim, kojima bi sigurnost davala, snatrila je. Sad je viša od zgrade, koju eto ponovo moraju obojiti, a ona će se, mada visoka i bujna, sama obasuti zelenilom, a i stablo, koru bijelu ,ona će obnoviti.
Nije platana nakon pile i grana odrubljenih od žalosti obamrla. Nije se, onako osakaćena kapima, koje su rosom smatrali, rasplakala. Ona je prema nebu svoje ostatke grana uprla i za gnijezdima, za gnijezdima žalila.
Grane su joj odrezali, samo kostur, kao spomenik, kao podsjetnik nekih strašnih vremena je ostao. A vremena niti su strašna, niti im podsjetnik neki treba.
Vjerojatno je prevelika bila, za male ljude koji cestom hode.
Vjerojatno su zaključili kako nakon tolikih godina ne zna brigu o svojim granama voditi, pa bi joj se koja mogla slomiti.
I na cestu pasti.
Mogla bi grana i automobile ugroziti. Savinuti lim bi mogla presaviti.
Ovako je bezopasna za one koji nikad, ni do njenih prvih grana neće narasti.
Njena gnijezda su odnijeli .Još topla su ih natovarili i brižno sve grančice pokupili.
Ona, u nebo, kao da se je cijela zarinula . Ni pogledati prema dolje ne može.
Odsječeni bartljci strše prema hladnom plavetnilu i tamne sjenke ptica ,brzo, pokraj onog što je bilo dom, promiču. Ne usude se ptice na kostur sletjeti. S krova zgrade, koju drugi bojati trebaju, sad gledaju kako je njihov dom ruševina postao. Gnijezda ne traže. I njih je užas savladao, i prekasno je za nova jaja, sad samo uz platanu ostaju.
Tko zna koliko bi ptice mogle plakati kad bi plakati znale. Jesu li se one, zajedno s onima koji su šarena jaja još pred neki dan nosili, jesu li se i one veselile? Jesu li svoje potomstvo u gnijezdima već naslućivale?
Sad im osim besciljnog leta ništa i nije ostalo. Sad mogu zajedno s onima koji letjeti ne znaju, koji ni do prvih grana ne mogu narasti, sad s njima mogu i ptice i platana nove crne sjenke pružati po cestama sigurnim od drveća, od grana i od ptica.
S malim ljudima ispod zvijezda, mogu mračne planove kovati, i tražiti one koji su preveliki postali.
Može li platana sada, na ljudsku mjeru svedena, kao i druga ljudska zla u tuđe živote ulaziti? Hoće li se, poučena rukom ljudskom, sad povinuti, umjesto vjetru , ljudskim navikama, pa će slati u tuđe domove one koji dobro ne donose? Hoće li ptice sada, za poruke koje zlo u sebi nose, grla svoja upotrijebiti?
Hoće li odustati od leta i vući se ulicama sa zadahom mržnje, bez stida? Hoće li kora platane potamniti, pa se takva crna proljećem nazvati i biti slična onoj mračnoj sjeni koja ponosna na svoju zlobu gmiže kroz sumrak, u tminu, u crnilo-kao da od djela i slika svojih besramnih može pobjeći?
Neće.
Neće platana zlo postati. Nju je ljubav u ove krajeve donijela. Pet ih je bilo, još su dvije žive. Pokraj izvora dalekog posadio ih je čovjek koji nije pile i sjekire sanjao.
Prije 400 godina, u Trsteno je kapetan, kad su kapetani još ljudi bili, donio sadnice stabala koje ga je očaralo. One dvije, koje još pamte svog kapetana, visoke su pedesetak metara, njihovog potomka su okljaštrili, jer je prevelik bio…
No neće platane zamjeriti, a ptice će zaboraviti, ta dosta smo zlo sami sebi, ne trebaju nam ni ptice, ni drveće ništa uraditi.
KRAJ
|
