Svjedočimo tome da između Virovitice i Varaždina nema sačuvanih plemićkih dvorova - osim Barnagora koji je naporom vlasnika temeljito obnovljen i prilagođen za život - da je sve vrijedno nestalo što nebrigom lokalnog stanovništva, a što tadašnjom socijalističkom politikom koja je išla za tim da, primjerice, reprezentativan dvor u Suhopolju bude peradarnik ili seljačka radna zadruga, ili pak da je prelijepa kultura ruža ili cvijet hrvatskoga plemstva u arboretumu Opeka, danas samo tragična ruševina. Stoga će ovaj dvor biti nova žarišna točka za umjetnike sjeverozapadne Hrvatske i izvan regije.
Na pitomome bilogorskome pobrđu u blizini Čepelovca, na izdvojenom podbriježju, pogleda i pristupa zakriljenog bujnim raslinjem, na šest jutara zemljišta ‘u komadu’ prostire se ladanjsko imanje, danas u vlasništvu obitelji Jelušić-Kranželić, Božice, naše poznate književnice, i supruga joj Đure, kojim dominira gotovo stoljeće i pol staro zdanje - dvor Barnagor. Božica i Đuro imanje su kupili 1987. od Jovanke Trezić, supruge unuka utemeljitelja posjeda.
Već iz poštovanja prema starini, a nekmoli i onoga što je tamo sačuvano, korisno je i edukativno prisjetiti se daška povijesti, vremena nastanka dvora Barnagor, s početka druge polovine 19. stoljeća. Ovo zdanje svrstano je, prema nekim značajkama, sadržajno i funkcijski u skupinu dvorova. [Dvor je stambeno-gospodarska zgrada, za razliku od dvorca koji je palača s perivojem, što ne umanjuje značaj pa i ljepotu dvora, ili izgledom i namjenom slične kurije].
RIJEDAK GRAĐEVINSKI DRAGULJ U SRCU PODRAVINE
- Povijest dvora izravno se povezuje s povlasticom što ju je seljački sin Petar Trezić dobio u znamenitoj bitci kod Solferina 1859. (nakon koje je ustrojena međunarodna organizacija Crvenoga križa). Trezić se, na austrijskoj strani, našao usred te bitke kao Hauptmann i sa svojom lovačkom četom osvojio jedno francusko mitraljesko gnijezdo. Iako je Austrija tu bitku izgubila, u korist Lombardijskoga saveza, Trezić je honoriran nižim plemićkim nazivom Ritter (vitez) za pojedinačni ratni podvig, jer je njime spasio mnoge živote. Zato i njegov obiteljski grb sadrži brijeg i iznad njega osmerokraku zvijezdu. Pripadnost riterskom plemstvu, pored onoga ‘von’ - prenosiva na sve njegove potomke - donijela mu je ipak skromne povlastice, među ostalim i mogućnost vojne službe - kazuje nam friško umirovljena Božica i nastavlja:
- Kako sam shvatila iz memoara njegove unuke Mary, on je nakon navedene bojne radio na izobrazbi časnika za obavještajce! Novo zaslužena plemića Petra von Trezića neposredno nakon bitke primio i sam car Franjo Josip, kojom prigodom je Trezić dobio posjed oko današnjeg dvora, s 20-ak jutara zemlje i inicijalna sredstva za gradnju ladanjskoga imanja. Kao aktivni časnik još je neko vrijeme radio uokolo, i tek se nakon svoga demobiliziranja vratio u Čepelovac. U međuvremenu, svome je bratu slao novac za gradnju dvora, koji je, prema njegovim zamislima, morao biti malo reprezentativniji.
A kako je to stvarno izvedeno, prenosimo riječ struke:
- „Dvorac je građen između 1862. i 1867. godine kao prizemni stambeno-gospodarski kompleks L-osnove s unutarnjim dvorištem, visokog dvosljemenog krovišta i izdvojene obrambene kule s arhitektonskim elementima koji pripadaju razdoblju herojskog romantizma. (...) Vremenom i načinom gradnje pripada razdoblju historicizma, s repertoarom arhitektonske plastike koja kombinira elemente neorenesanse i neoklasicizma. Utjecaj lombardijske neorenesansne arhitektonske plastike očituje se u nizu slijepih arkada na mjestu završnog krovnog vijenca kule, stiliziranim ugaonim tornjićima i dimnjacima, dok plitki razdjelni vijenac, natprozornici i doprozornici svojim čistim linijama pripadaju jednostavnom repertoaru srednjoeuropske kasnobarokne umjetnosti, odnosno neoklasicizma” - stoji u tekstu Draženke Jalšić-Ernečić, u prikladnome katalogu o ovome zdanju.
Dok šećemo imanjem, Božica dodatno objašnjava:
- Dvor je građen od čvrste opeke s katnim nadvišenjem, ima jedan mali dekorativni fortifikacijski dio što se sastoji od kule i tzv. lombardijskog vijenca. Cijela građevina izvedena je tlocrtno u obliku latiničnog slova L s izdvojenim stambenim i gospodarskim dijelom. Naime, i Trezići su se, kao i svi ostali ladanjski plemići, bavili poljodjelstvom jer su od nečega morali i živjeti.
Zgrada se u zemljišnim knjigama vodi kao dvor Barnagor, a naziv mu potječe od mađarske riječi barna, što znači smeđ, budući da se ispod brijega nalazi potok Barna, smeđi potok. Može se pretpostaviti da mu boja potječe od ove bilogorske zemlje što ju potok otapa i zato mu je voda vječito smeđa. Dakle, Barnagor je dvor nad smeđim potokom.
Tijekom stoljeća sudbina dvora bila je - vijugava. Prodajom je smanjeno zemljište, krčen je vinograd, zapušten voćnjak... Za novoga vlasnika to znači upuštanje u avanturu spašavanja ostatka građanske kulture iz druge polovine 19. stoljeća, s mnogo entuzijazma, i novca, dakako.
Za dvadesetu obljetnicu novoga vlasništva ovoga dvora, završena je njegova potpuna rekonstrukcija, što uključuje: svaka prostorija u dvoru je prohodna i nečemu služi, pri čemu treba posebno istaknuti temeljito obnovljen kamin kao jedan od rijetkih originalnih dijelova dvora, riješena je vanjska fasada, što je bilo vrlo komplicirano izvesti, i financijski i tehnički (štukature). U tome nam je umnogome pomogla tvrtka Lasselsberger sa svojom ekspertizom, vrijednim i kvalitetnim radnicima te vrlo kvalitetnim žbukama. Radove samo platili sami, jer nije nam pomogla niti lokalna zajednica niti Republika kojoj je blokiran pristup europskim fondovima, budući da Hrvatska nije podnijela ‘čiste’ račune za dosadašnju financijsku pomoć za sanaciju starina. A svojim smo novcem kupili i neke nedostajuće predmete pokućstva, mahom u antikvarijatima čak i u Mađarskoj i Austriji. Bogat fundus slika u dvoru stvoren je mojim 35-godišnjim radom u praćenju likovnoga života i Podravine i Hrvatske, u rasponu od reprezentativnih imena pa do svega što vrijedi u hrvatskoj naivi.
Okoliš, nažalost još nije rekonstruiran: i parkovna površina (a nije riječ o arboretumu nego o pojedinačnim rjeđim vrstama drveća) i promenada koja je nekoć pomno čišćena (ručno čupanje korova!) su dosta zapuštene.
O tome još ovo: u vrijeme gradnje dvora okolne seljačke kuće bile su pokrivene slamnatim krovovima. Na to zorno upućuju fotografije krajolika slikane sa zidina ovoga Barnagora pa je dvor u ono vrijeme bio labud među guskama, tada veliki dvor, i kao dvorac ušao je u pojam ovoga dijela Podravine. Ali danas, uza svu ovu nakaznu gradnju kleti po bregovima, stravičan neukus što je slijedom ubrzane civilizacije prodro k nama, dvorac možda više ne imponira svojom kvadraturom, koliko dokazom da je prije toliko godina netko uspio dalekovidno stvoriti neko ekološko gnijezdo; tiho, gdje ujutro čujete ptice, gdje vam vjeverica dođe jesti iz ruke... koje se savršeno ukapa u krajolik a da ga pritom ne narušava.
DIO DVORA PREUREĐEN U ATELIER
- Druga linija našega djelovanja - nastavlja Božica - bila je stvoriti mjesto gdje bismo djeca i mi mogli provoditi dio svoga vremena. Nismo ozbiljno pomišljali na komercijalizaciju, iako su nas mnogi na to nagovarali. Ipak, mislim da smo, u nekom segmentu, dužni otvoriti dvor javnosti pa bih u dogovoru s turističkom zajednicom, recimo, od tridesetak autobusa koji godišnje posjete Đurđevac, brižljivo odabrala posjetitelje - djecu ili one koji bi ovdje htjeli nešto naučiti o kulturi, slikarstvu i svemu onome ovdje ponuđenom. To znači da nisam za nekakav komercijalni turizam, jer su uostalom i skučene mogućnosti ukupne ponude (jela, pića, prodaje suvenira, knjiga, slika...).
Gospodarski dio imanja preuredili smo u atelier kojega je uređenje uspjelo sinergijskim naporom našega investiranja i uz pomoć prijatelja. Primjerice, kompletnu 200 godina staru drvenu građu dao je Kruno Heidler, kojemu je i posvećen jedan salon; ovdje su ljudi radili s iznimnim entuzijazmom, a domaći majstor Tomislav Balen osmislio je stolariju i ručno je radio pokućstvo; svaki je detalj rađen tako da se obnovi duh vremena ovoga zdanja, a djelomice je (stara cigla) očuvan ambijentalni ugođaj. Zidove i ostala prikladna mjesta krase slike i skulpture, a posebnu pozornost zaslužuje svojevrsna suvenirnica.
Vrlo je zanimljivo da će novosagrađeni atelje naziva ARS Barnagor (po kratici atelier, radionica i suvenirnica / studio) funkcionirati i kao otvorena keramička radionica, u kojoj bi Ivana, moja kći, razvila svoju keramičarsku praksu. Pored niza posijanih kota uz dravski pojas, idealnih za kolonije i ekološki turizam, ARS Barnagor bio bi jedna mala oaza u bilogorskom lancu (Pisanica - obiteljsko imanje Košutić i dobro osmišljena šumska trasa, Otrovanec - Zlatni klas). Dapače, između Otrovanca i Barnagora mogla bi se utrti konjička staza. Time bi se mogla povezati Bilogora, ali na kvalitetan način, izbjegavanjem razmažene bjelosvjetske publike koja bi ostavljala smeće i koja bi se nakon pola sata bivanja u ovome prekrasnom okolišu počela dosađivati. Mi ne želimo to nego umjetnicima dati priliku da više puta godišnje dođu ovamo, gdje bismo uspostavili instituciju građanskog salona u kojemu bi se jednom mjesečno čitala poezija, sviralo, slikalo, izlagalo.
Zanimljiva je i druga koncepcija ateljea ARS Barnagor, radnog naziva, ili pod motom: jedan umjetnik - jedan dan. Ovo je pionirski projekt na kulturnoj karti Podravine, a osmišljen je tako da umjetnik može jedan dan biti u gostima: jede s nama, radi u ateljeu gdje može - prizivajući muze - i prileći ili prošetati prekrasnim okoljem te napraviti sliku ili skulpturu što ostaje ovdje u fundusu Barnagora. Ovdje je već bio Milan Pavlović, a u planu su Željko Mucko i Ivan Andrašić. Takav dan omogućili bismo jednom mjesečno, deset puta godišnje. Koncem godine, sa stankom od dva mjeseca, snimio bi se i podijelio zajednički katalog na CD-u kao dio dokumentacije i uspomene svakome umjetniku.
Ukratko, dakle, Barnagor bi živio cjelogodišnjim ritmom: jednom mjesečno putem salona, projekta jedan umjetnik - jedan dan, keramičke radionice i eventualno ugošćivanja ciljanih skupina posjetitelja. Nekih velikih komercijalnih poteza ovdje sigurno neće biti, budući da je imanje osmišljeno i za našu vlastitu umjetničku praksu, Ivaninu i moju. Naravno, konkretni prilog barnagorskoj posebnosti bit će i Park skulptura, u kome se već nalaze djela Ljubice Matulec, Đure Zvonara i Ivana Košutića.
Pisanje u knjiškome miru
- Osobno, voljela bih u miru, sada rasterećena poslovnih obveza, u tišini jedne od radnih soba koristiti biblioteku s više od 4.000 knjiga, s najstarijim egzemplarom iz 1808. godine. Ona je sređena po područjima, ovamo sam povukla i dio moje kućne biblioteke, a najveći dio knjiga je zatečen. To je fundus knjiga na više jezika, koji je obitelj Trezić cijelo vrijeme skupljala, jer oni su bili poligloti, govorili su šest svjetskih jezika. Kuriozitet knjižnice jest da je većina knjiga tiskana goticom, što se danas više niti u njemačkim školama ne uči. Time se vrlo mali broj ljudi može služiti; srećom pripadam generaciji koja goticu još uvijek poznaje. Usto, bivši stanovnici ove kuće, obitelj Trezić bili su, svi redom, iznimno načitani; svi su pokušavali pisati, čak i braća koja su polazila vojne škole, a jedna od kćeri započela je pisati i roman, o čemu svjedoči sačuvani rukopis - kaže Božica Jelušić
PROŠEĆIMO DVOROM
Iz povezanih salona u prizemlju, gdje se u kabinetu nalazi veći dio biblioteke te jedna odaja u kojoj dominira sačuvani originalni kamin i u kutu dva starija ormara, što svjedoče o bogatoj donedavnoj ruralnoj interijernoj kulturi (a koje je Božica sama tijekom više godina restaurirala) te velika, s kuhinjom povezana gostinska, mogli bismo reći dvorana (s privremenim smještajem dijela memorabilija obitelji Trezić), jedan prolaz vodi prema stubama, s gazištem od originalne, vremešne ali čvrste, hrastovine, kojima se stiže na kat.
U katnome predvorju smještena je mala biblioteka, sređena tek prije dvije godine. Među ostalim tu su uvezena i godišta nekih ondašnjih časopisa, revijalnog tipa poput Gartenlaube i Zur guten Stunde, odnosno tjednika. Danas zvuči gotovo nevjerojatno da su neki tjednici ovamo, u Đurđevac zapravo, svakotjedno stizali čak iz Beča! Ondašnje čitanje kao građanska navika u ove je obitelji bilo toliko razvijeno da su oni, kad su ostarjeli, po novine u Đurđevac slali mještane i radnike s imanja.
Ulazimo u nekadašnju spavaonicu, sada lovačku sobu koja se tako zove, veli Božica, zato što su svi motivi (namještaj, slike, drveni kipići) vezani uz lov i prirodu. Stol i stolice potječu iz Mađarske, izvrsno su restaurirani, a istom holandskom stilu pripada i komoda s grubim, rustikalnim rezom motiva, što neodoljivo podsjeća na podravsku naivu.
Kao dio inventara, ovdje je, star koliko i kuća, koncertni glasovir Czapka&Sohn, Wien, iz 1880. koji je na bečkoj stalnoj izložbi tehnike dobio veliku srebrnu medalju za kvalitetu (njegov parnjak, crni i skuplji, što se nalazi u Europskome domu u Zagrebu, dobio je zlatnu medalju). Restauracija ovoga glazbala koštala bi koliko i dva nova klavira, što je zasad teško financirati, ali ovdje može stajati kao jedan muzejski eksponat.
Ukupna atmosfera dvora odiše ladanjskim mirom, tišinom i kreativnom atmosferom, što će privući ljude od ukusa i sve one koji cijene građansko naslijeđe i kulturu minulih vremena, nadaju se naši domaćini.
tekst:D. B.
Glas Podravine i Prigorja, 08. kolovoza 2008.
|
