|
Grad Orahovica udaljen je od Pitomače malo više od 80 kilometara i nalazi se na drugom kraju Virovitičko-podravske županije.Legendu o imenu Ružica Grada priča nam autor u knjigi "San u močvari" Marinko Ivanišević ,koja govori o obrani đurđevčana od najezde turaka,poznatoj Legendi o picokima,a opisuje i put turaka iz Ružice Grada prema Đurđevcu.
Kišna zavjesa zastire odraz bjeličaste gradine u jezerskom zrcalu,na dlanu orahovačke ravni,utisnute između zaobljena vrhovlja Papuk gorja.
Nekoć davno isklesaše čudesnu građevinu kraj stijenja,na travnatu proplanku uzbibanom ljubičasto modrim valovima šumske sirištare.
Valjali kamen na kamenu,zidali ciglu kraj cigle,dizali zdanje do zdanja,onda podignuto opasali pustim zidinama,i sve to posred drevnog vilinskog okupljališta!
Tu su kraljevi godinama smišljali burg,velikaši ga vjekovima pretvaraše u dvorac,a onda okrutnom sudbinom,prije nešto vremena,ovo postade Požeški sandžak. "San o močvari",Marinko Ivanišević
Povijest:
Ružica grad se nalazi na sjeveroistočnim padinama Papuka, na 418 m nadmorske visine, iznad sela Duzluka, a nekoliko kilometara od gradića Orahovice. Predstavlja najveći sačuvani fortifikacijski kompleks na području Slavonije, a među najvećima je u Hrvatskoj.
Grad Ružica nalazi se na strateškom položaju s kojeg se može kontrolirati veliki dio slavonske Podravine, a neposredno uz Grad prolazi komunikacija iz Podravine u Požešku kotlinu (cesta Kutjevo-Orahovica). Zbog toga je imala veliku važnost s turbulentnim zbivanjima kasnog srednjeg vijeka (12-15 st.).
 
Samo ime Ružica grada nije do kraja istraženo. Neki autori ga dovode u vezu s divljom ružom i imenom obližnjeg sela Duzluk (turski duzem - cvjetni, ružin djevojački ukras), dok drugi smatraju, što je vjerojatnije, da je ime preuzeto od Raholcza, a to je bio srednjovjekovni naziv za Orahovicu, jer je u vrijeme srednjeg vijeka grad Ružica pripadao vlastelinstvu Orahovica. To vlastelinstvo se u pisanim izvorima prvi put spominje 1228. godine. Sama utvrda se prvi put spominje 1357. god. kao kraljev posjed, a kasnije je bila u vlasništvu raznih velikaša, među kojima se ističu Nikola Kont, Lovro Iločki, Ladislav More, brača Pomanicki i drugi.
Ružica grad, kao i cijela okolica, pod tursku vlast dolaze 1543. godine. Kroz cijelo vrijeme turske vlasti ovdje je bila smještena vojna posada. Vjerovatno su neko vrijeme (osobito u 17. stoljeću) ovdje boravili požeški sandžak-begovi, pa se u nekim dokumentima spominje Orahovački sandžak, no radi se samo o drugom sjedištu Požeškog sandžaka.
Godine 1687. turci zauvijek napuštaju Orahovicu. U prvom detaljnom popisu Slavonije iz 1698. godine se dosta detaljno opisuje grad Orahovica. Stanje u kojem se nalazilo je derutno, no još uvijek pogodno za upotrebu.
 
U 18. stoljeću je nastupilo razdoblje stabilnosti i države sa jakom centralnom vlašću, pa utvrde srednjovjekovnog tipa gube svoje značenje. Tako se dogodilo i sa Ružica gradom. Od 18. do 20 stoljeća su se izmjenili brojni vlasnici posjeda Orahovica, a sastavni dio tog posjeda je bio i Ružica grad. Među ostalim vlasnicima su bili i barun Cordua, barun Fleischmann, grofovi Pejačevići, Dimitrije Mihalović i barun Gutman.
 
Poznati povjesničar Đuro Szabo kaže: "Upita li tko, što je zapravo Ružica, ne može se mu se to jednom riječju kazati. Grad (Burg) nije, nije ni dvor (Schloss), a nije ni tvrđa (Festung), već je sve troje skupa". Ružica grad ima oblik elipse, a sastoji se od jakog ulaznog braniča, gradske kapele, srednjeg dijela grada, peterokutne utvrde te debelih zidova koji opasuju grad. Grad je spoj surove gradnje čvrstih, debelih zidova i kula i nježne filigranski lijepe kamene plastike koja je ukrašavala životni prostor unutar zidina - "ljepotica i zvjer u jednome".
Do grada Ružice moguće je doći laganom šetnjom kroz šumu iz pravca Orahovačkog jezera, poznatog izletišta lokalnog pučanstva i planinara. Ispod same Ružice nalazi se prirodno uzvišenje koje predstavlja pravi vidikovac sa koga se za lijepog vremena može vidjeti veliki dio panonske ravnice.
IZVOR:Park prirode Papuk
Legenda:
Na mjestu gdje je danas Ružica-grad u davno je doba bilo vilinsko ročište. Tu su se, na šumskoj čistini, vile noću sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale. I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad...
Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetići, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu.
Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad. Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posrčući na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro počele dizati zidine... Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile... Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noć ruše gradnju. Što da učini? Odlučio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti.
I zaista, unatoč svim vilinskim moćima, unatoč njihovim čaranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu. Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje. I kao što su tada vile nemoćne da oslobode svoju družicu, tako su nemoćne bile i sada. I nemoćno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuče Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moć, i kako je bešćutno zazidava u temelje kule.
Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u času kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom. Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.
|
