Rođen sam u Marofu 1918. godine, započeo je svoju priču samouki slikar i svirač, iskusan, mudar, talentiran, krepak, devedesetogodišnji Slavko Galjar. Osnovnu školu pohađao sam u Starom Gracu. Najmiliji predmet u školi bilo mi je crtanje i od ranog djetinjstva imao sam sklonosti za slikarstvo. Mojim roditeljima i meni osnova za život bila je poljoprivreda. Od nje smo živjeli. Ja sam svaki predah od posla koristio za crtarije na papiru, na drvetu onom što mije bilo dostupno. Čitao sam knjige. Zanimale su me crkvene knjige sa puno slika i sve što mi je tih godina bilo dostupno. Otkrio sam svoje sklonosti za sakralno slikarstvo. U početku bile su to slike presvetog srca Isusova i Marijina na šper ploči, papiru, s vodenim bojama, da bih tek kasnije prešao na platno i uljane boje. Odrastao sam, oženio se i dobio četiri sina. Život nikad nije bio lagan, posebno na poljoprivredi i s brojnom porodicom. Ja sam se ispomagao slikanjem po narudžbama, svirao sam na harmonici po veselicama i svadbama. Još mlad okušao sam se u stropnom crkvenom slikarstvu. Završio je drugi svjetskog rat. Crkva Svetog Petra u Starom Gradcu bila je užasno devastirana. Sve je trebalo obnoviti. Novaca nije bilo. Tadašnji velečasni Petar Široki znao je za moje slikarske sposobnosti i angažirao me je da obojim i oslikam crkvenu lađu. Oslikao sam na stropu Madonu, majku božju veličine 160 x 140 cm. S jedne strane naslikao sam Isusa kako zaustavlja oluju na moru, treća slika bila je iznad glavnog oltara, Isus u jednoj ruci drži čašu s vinom a u drugoj hostiju – blagoslov kruha i vina, sliku svetog Alojzija Gonzave, sliku Isusa kako u Kani Galilejskog na svadbi pretvara vodu u vino. Sve je to bio mukotrpan rad na visokim skelama, popraćen s dogodovštinama, ali uspio sam posao završiti.
Devastirane su bile i crkvene orgulje. Kako je crkva bila otvorena, a na glavnoj je cesti sve je bilo puno ovlažene prašine, dapače blata. Granata je udarila baš u orgulje. Ja sam ih uspio popraviti. Stradale su osnovne zračnice, koje su vodile preko registra u svirale. Falila su dva registra tih cijevi, koje su popunjavale glasove orguljama. Zlo je bilo što je nekakav Đuka uporno krao te cijevi i po selima ženama krpao rupe na zdjelama i loncima. Da sam ja znao tko je te svinjarije radio, ja bih ga tužio. Takve cijevi nigdje nisam mogao naći. 1949. godina, bilo je vrijeme kad se ni blizu nije smjelo znati da se nešto u crkvi obnavlja. Do olova nisam mogao, a onda sam se dosjetio da na Limanu ima dobre trske. Tamo sam si izabrao trsku, od koje sam napravio dirke i gračanske su orgulje tako svirale 4,5 godine. Pitomački župnik Ivan Demšić - Krnjak bio je dobar svirač, a dok je pjevao nije ni mucao. On nije mogao vjerovati, da ću ja samouk te orgulje popraviti. Cijele sam orgulje morao rastaviti u sitne dijelove. Ali dok sam to radio, pošao sam od sredine i na jednu i drugu stranu sve elemente sam razvrstavao i popisivao. Sve sam dijelove dobro očistio od pijeska, prašine i blata. Krnjak je tvrdio da te orgulje nikad više ne budu svirale, a ja sam mu rekao – Velečasni varate se -. Rekao je da velečasni Pero nije pravi svirač i on će ocijeniti moj rad. Istina je, ja sam samouki svirač i slikar, al su moje orgulje svirale tak da je velečasni Krnjak bio iznenađen. Sve moje bilješke na orguljama poslužile su mi tako da, dok sam bio gotov orgulje su bile i naštimane.
Dok sam se ja bavio oslikavanjem gračanske crkve naišla je jedna gospođa s fotoaparatom i slikala sve to.
U međuvremenu u Australiju je otišla moja sestra s familijom. Meni je doma zarada bila mala i tako sam 1969. završio kao gastarbajter u Australiji. Tamo sam radio u Fordu u tvornici automobila u Hombašu. Sve slobodno vrijeme bavio sam se slikarstvom. Tamo me posjetila gospođa koja me slikala na skelama u Starogradačkoj crkvi. Bila je Švabica. Ona je mene našla u Australiji i molila me da se upišem u njihovu slikarsku zadrugu. Pitala me je – Vi slikate? Molim vas da mi kažete gdje ste učili? - Nigdje, ja sam samouk. – Interesantno, vi slikate točno kao profesionalci – tako je rekla. Tada mi je bilo šteta ostaviti posao u Fordu. Nisam imao kuću ni tu ni tamo i morao sam nešto stvoriti od svojeg rada. Ona mi je rekla da bi za 10 do 15 godina rada s njima mogao od njih dobiti novac da si kupim kuću. Ali ja nisam tako dugo namjeravao ostati u Australiji. Mene su tamo posjećivali naši ljudi, Hrvati, naručivali kod mene slike i uz ono u tvornici dobro sam zarađivao. Moje slike su me preporučivale i krug mušterija se stalno širio. Najviše sam radio svete slike. Puno sam slikao crkvu Svetog Marka u Zagrebu, krunidbu kralja Tomislava, Nikolu Tavelića, Bogdana Leopolda Mandića i dr. To se najviše tražilo i bilo je jako lijepo plaćeno. Puno mojih slika ostalo je u Australiji, a raspršene su i po svijetu. Slao sam novac doma djeci. Svakom sam poslao po 8.000 australskih dolara. Tamo sam si kupio kuću s garažom koja mi je bila atelje. Uz svete slike slikao sam puno pejzaže, godišnja doba, mrtve prirode.
Pune sam 33 godine ostao u Australiji i svega tri puta sam bio doma u Hrvatskoj. Ja sam iz čiste poljoprivrede otišao u slikarstvo i industriju. U tvornici sam radio devet godina i sa 62 godine otišao sam u invalidsku mirovinu.
foto:Barica Mihoković
Meni u Australiji nije bilo lijepo. Zaradio sam invalidsku mirovinu i čim sam se vratio doma prvo sam išao na operaciju noge. Tamo sam sve vrijeme bio sam. Žena i djeca su mi bili tu. U međuvremenu, žena mi je umrla, a došao sam u Starogradački Marof najmlađem sinu. Znate najmlađe, najdraže. Dok sam ja otišao z doma njemu je bilo 14 godina. U Australiji ima jako puno huligana. Tamo ti ne smiješ navečer nikuda ići bez auta. To se nitko ne usudi. Hoćeš li obići prijatelja moraš ići autom. Tamo dođeš pred njegovu kuću, da možeš na njegov jar i što prije ući k njemu unutra. Inače si gotov. Odmah te ubiju i ima svakakvoga zla. Ja sam se zarekao da tamo neću ostati. Svi su me moji tamo odgovarali da se ne vraćam, ali znate to je tak – to je tuđe i tuđe a ovdje je itak moje, a kaj je tvoje, tvoje, je. Ovdje je moj narod. Tu ne moraš engleski brbljati, mada sam na poslu naučil i znal govoriti engleski.
Život mi nije bio lagan. Sada sam u obitelji najmlađeg sina i dobro mi je. Istina slijep sam i gotovo gluh, ali ne žalim se.
Kroz život uveseljavao sam ljude svirkom. Naslikao sam najmanje 500 slika, uglavnom velikog formata. Moje slike krase brojne domove. U njima je i dio moje duše. Najviše sam slika prodao za novac, ali bilo je i nature.
Otkada ne vidim, živim od uspomena. Više nema slikanja. Najdraža mi je uspomena na sakralne slike Pohvalnica i blagoslov pokojnog Pape Ivana – Pavla II, poklonjena krunica Pape Pija XII, poklon knjige Matice Hrvatske, a bilo je toga još.
Slavko je pun znanja, povjesnih podataka o Marofu, Starogradačkom Marofu, Starom Gradcu, Viru, Dravi i životu u svom rodnom kraju. Živa je enciklopedija, pošalica i dogodovština. Za kraj obnovio je legendu – Zašto su Gračani mutvaji? Uputil se vrag iz Zagorja v Podravinu. Došel je do Đurđevca. Tražil si je družicu, al ni jedna zamuž ne štela iti za njega. Jedna se putom itak našla i pitala ga – el me očeš? Vrag joj veli – oču, oču. El očeš iti v Pitomaču? Ja sem nevolja, oču, oču. Kak su skupa spali dobili su sina. Trebali su mu dati ima i ona veli - nek bu Mutvaj -. Ondar su se posvadili. Vrag veli: - idem ja naze v Zagorje, tam je meni lepše. Nevolja je ostala sud od Đurđevca do Pitomače. A mali je rekel; - Kad nemrete biti skupa, idem ja v prvo selo -. Otišel je v Grace i Gračani su ostali mutvaji, tako je prpošnom pošalicom završio razgovor s vremešnim gospodinom, samoukim sviračem i slikarom, Slavkom Galjar.
Podravske šoderice - trailer
Režiju i scenarij potpisuje Goran Šafarek, kameru Goran Šafarek te koprivnički foto/video dvojac Andrej Bunić i Hrvoje Petrić
Film će biti premijerno emitiran u srijedu, 29. svibnja, 18.30. HTV 2
"Srednje Podunavlje - srce europske divljine".
Režija, scenarij, tekst i najveći dio snimaka: Goran Šafarek
Ne živi čovjek samo od kruha
U spomen Kino klub Slavica i Mirku Laušu (1926.-2005.)
Film snimljen 2004.godine. Ideja i realizacija Zdravko Jakupec.
