Drago Britvić
Pitomačan. Prva stanica, stanica odlazaka i dolazaka. Stanica za putovanja s povratnom kartom. U školu, virovitičku gimnaziju i doma među svoje. Svoje roditelje, svoje prijatelje, svoju Pitomaču. A ta Pitomača tada. Selo pitomo, rama za sliku, stih. I za dečke. Dečke što su gurajući nogometnu loptu mamili simpatije vršnjakinja. Njih puno zeleno polje a na golu jedan. Dragec, sin pitomačkog obrtnika. Obrtnika, umjetnika što je u godovima hrasta, onda vidio ono što mnogi nisu.
Upravo onako kao što je Drago u pogledu kroz prozor drugog razreda vlaka vidio ono što mnogi nisu. Ta otkud bi grmilo nego z Otrovanca, kakove bi bile zabave ako ne vatrogasne, gdje bi se prostrle zvijezde ako ne nad Aršanjom…
Za njih, pitomačane, njih puno što guraše loptu bile su to usputne činjenice, a za njega, jednog, onog među vratnicama bijahu to naslovi stihova crtanih na štafelaju svoga zavičaja. Njegovog prelepog zavičaja u kojem je v duši isto kak i v kleti.
Nije Pitomača imala predgrađe da te tamo potražimo. Imala je glavnu ulicu, ulicu pjesnika u kojoj se rodio pjesnik. Pjesnik koji je prije masline znao za javor. Javor kojeg je izostavljao iz svih oporuka čuvajući ga za sebe, jer mu treba za tamburu. Instrument u čijem je sazvučju tako toplo njegovim stihovima. Pogotovo stihovima ubranih sa krošnje zavičaja. Sa prve stanice. Iz Pitomače. Pitomače, čiji je Drago i pravi i počasni.
Dr Marijan Jergović/Rajko Stilinović
ponedjeljak, 26.12.2005.
virovitica.net
Mirko Lauš
(17. srpnja 1926 - 27. kolovoza 2005.)
Među prijateljima, znancima i poštovateljima njegova životnog djela već se dugo sa zebnjom govorilo o sve lošijem zdravlju gospodina Mirka Lauša, osnivača i, punih trideset godina, voditelja Kinokluba Slavica u Osnovnoj školi u Pitomači, s kojim je ostvario brojne zapažene rezultate u zemlji i inozemstvu i doveo hrvatsko dječje filmsko stvaralaštvo na sam svjetski vrh. Nakon duge i teške bolesti Mirko Lauš umro je 27. kolovoza, u vrijeme održavanja Sedme škole medijske kulture u Trakošćanu, kao da i posljednjim dahom daje potporu medijskoj edukaciji prosvjetara i aktivnostima kojima je i sam podredio cijeli svoj život.
Mirko Lauš rođen je 1926. u Virju, gdje se kao dijete upoznao s fotografijom, a zatim i s filmom, u pokretnom kinu koje bi povremeno stiglo u to malo podravsko mjesto. Simbolično, prvi film koji je vidio bio je Život Isusa, a mali je Mirko u to doba sanjao o zvanju svećenika, smatrajući da je to plemenit i zajednici posvećen poziv u kojem bi i on mogao najviše dati. Stjecajem okolnosti ipak je završio kao učitelj, baveći se i na taj način duhovnim obogaćivanjem pojedinaca i zajednice u kojoj je djelovao.
Obitelj Lauš, sa šestoro djece, među kojima je Mirko bio najstariji, živjela je u kulturnom ozračju, jer je njihov otac uspio, ponekad i na račun hrane i odjeće za djecu, sakupiti oko dvije tisuće knjiga pa je Mirko od malih nogu volio čitati, ali oduvijek više stručnu literaturu nego beletristiku. Zanimala ga je tako fizička geografija, a još je kao dijete u jednoj sobi obiteljske kuće sačinio svojevrsnu camera obscura, s pomoću koje bi likove prolaznika, doduše okrenute naopako, projicirao na suprotnom zidu.
U osnovnoj, a zatim i u Građanskoj školi, ponajviše zahvaljujući profesoru hrvatskog jezika Kamilu Križaniću, razvija literarne sklonosti i piše poeziju, eseje i scenske prikaze. Odluka da će postati učiteljem, kao i mnogi Podravci u to vrijeme, bila je ponajviše utemeljena na siromaštvu obitelji i potrebom za što skorijim zaposlenjem najstarijega sina, pa se upisao u Učiteljsku školu u Križevcima, gdje ubrzo postaje članom likovne, glazbene, filozofske i gospodarstvene sekcije. Objavljuje i prve pjesme, no, sklon perfekcionizmu, mnoge radove baca, smatrajući ih nedovoljno kvalitetnim.
Nakon očeve pogibije u napadu Kozaka na Virje Mirko odlazi u Zagreb, u Domobransku časničku školu i diplomira nekoliko dana prije sloma NDH, a kao pripadnik Đačke bojne polazi svibnja 1945. prema Dravogradu, biva zarobljen i vraćen u Virje.
Osim tog, umalo kobnog odlaska u Zagreb i Dravograd, te kraćeg službovanja u Plaškom, u Lici, odmah nakon Drugog svjetskog rata, cijeli je život proveo na potezu od dvadesetak kilometara, između Virja i Pitomače. Radio je kao učitelj u Virju, Hampovici, Gornjoj Šumi, Kalinovcu i Đurđevcu, a u Pitomaču je dekretom premješten 1952. Tri godine poslije diplomirao je hrvatski i ruski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. U svim je mjestima u kojima je radio bio i pokretač kulturnih događanja, bavio se opismenjavanjem odraslih i drugim aktivnostima.
Kao učitelj Sedmogodišnje škole u Pitomači, koja od 1962. nosi ime Osnovna škola Petra Preradovića, osniva i vodi dramsku grupu, literarnu, novinarsku i recitatorsku sekciju, pa čak izvode i operetu Ive Lhotke Kalinskoga Velika čarolija. U Virovitičkom listu objavljuje likovne kritike i prvi otkriva radove Ivana Lackovića Croate.
Godine 1955. Mirko Lauš osniva školsku fotosekciju, jednu od prvih u Hrvatskoj, a 1957. nabavlja prvu filmsku kameru i osniva kinoklub, za djecu i za odrasle. U idućih trideset godina pretvorit će Pitomaču u jedino selo na svijetu sa zavidnom i kvalitetnom dječjom filmskom produkcijom. Od 1962. do 1989. pod Lauševim je vodstvom u Pitomači snimljeno više od dvjesto filmova.
Od 1964. klub se zove Slavica, nakon što je filmom Mlin osvojio Grand prix, tj. pehar Slavica na beogradskom festivalu održanom godinu prije, a u tridesetak godina rada osvaja više od 130 prvih ili drugih nagrada na pedesetak domaćih i stranih revija, smotri i festivala ili ukupno više od tristo nagrada i priznanja. Mirko Lauš drži predavanja o temeljnim značajkama svoga pristupa dječjem filmskom stvaralaštvu, a filmovi Kinokluba Slavica prikazuju se u Amsterdamu, Baselu, Beču, Bukureštu, Berlinu, Londonu, New Yorku, Madridu, Montrealu, Halifaxu, Teheranu…
Lauš je bio žestoki protivnik postprodukcije dječjih filmova, smatrajući da djeca znaju napraviti dobar film ili možda ne znaju, ali da nikada nema potrebe za ušiminkavanjem njihova rada. Zalagao se za ukupnost odgojnoga procesa u dječjem filmskom stvaralaštvu, od učenja tehničkih zakonitosti stvaranja filma do razvijanja skladnih međuljudskih odnosa.
U Pitomači su 1967. i 1985. održane, zahvaljujući aktivnostima i uspjesima Mirka Lauša, savezne revije dječjih filmova, a od 1971. do 1988. i sedamnaest festivala dječjeg amaterskog filma FEDAF, sa više 1300 prikazanih filmova iz 150 dječjih klubova. Početkom sedamdesetih nabavljena je i oprema za videosnimanje i montažu pa Pitomača postaje jedan od prvih domaćih dječjih klubova s novom tehnologijom.
Odlaskom Mirka Lauša u mirovinu gasi se i aktivnost Slavice, na čije blistave dane danas podsjećaju dvije sobe u staroj školskoj zgradi, u kojima su pohranjene brojne diplome i priznanja, odavno zastarjela oprema i drugi muzeološki artefakti najslavnijega dječjeg filmskog i videokluba s područja bivše Jugoslavije.
Mirko Lauš bio je među zapaženim predavačima škola i seminara filmske kulture za voditelje školskih filmskih klubova i nesebično je prenosio mlađim kolegama znanje i metodologiju rada s djecom. Autor je knjige Trideset godina Kinokluba Slavica te niza priloga u stručnim časopisima.
Snimao je još godinama, nakon odlaska u mirovinu, od lokalnih događanja, kao svojevrstan medijski historiograf Pitomače, do svadbi i krstitki, kojima je popravljao skromnu učiteljsku mirovinu. Bio je i, možda, najstariji ratni snimatelj u Hrvatskoj, tijekom devedesetih.
Nije imao nasljednika u Osnovnoj školi u Pitomači koji bi mogao nastaviti njegov rad i spriječiti gašenje Slavice. Odlaskom Mirka Lauša u mirovinu nestalo je i dječjega filmskog stvaralaštva u malom podravskom mjestu, a posljednjim je snagama, prije dva mjeseca, dao potporu obnovi kluba, želeći doživjeti i prve rezultate. Smrt je bila brža.
Duško PopovićHrvatski filmski savez
|
