Siromašenje jezika
Čitajući post @Eduard Pranger blog naišla sam na jednu pogrešno upotrebljenu riječ, a to je "punac". Radi se o svekru Nives Celzijus.
Iz ono malo poznavanja njemačkog jezika (a mislim da je slično i u engleskom) znam da Nijemci nemaju raščlanjeno nazivlje za rod (vlastiti ili bračnog druga) pa je kod njih svekar i punac isto (kao i svekrva i punica), stric, ujak i tetak također se ne razlikuju, a da ne govorim o zaovama, jetrvama, svastikama, šurjacima, pašancima, djeverima, (kod nas u govorima sjevera šogori i šogorice, a na otocima kunjadi i kunjade ).
U štokavsim krajevima raznolikost je sačuvana, a tako je i u standardnom jeziku. E, baš to me čudi, jer sam u prijevodima stranih pisaca često nailazila na muškarce koji imaju svekrve i na majčinu braću koja su stričevi svojim nećacima. Postoje razlike i u nazivlju za inače legitimne nećake i nećakinje, ali se one već rijetko čuju.
Mislim da bi prevoditelji trebali poznavat i jezik na koji prevode, u ovom slučaju hrvatski, a za razrješenje dilema postoje rječnici i gramatike.
Mnogo je propusta pisaca, novinara ili (ako su ih angažirali) lektora, primjerice vječno "kćer" u nominativu, "kći" u akuzativu, umjesto obratno, "zaželjeti želju" umjesto "zaželjeti to i to" (jer želju već imamo a želimo ostvarenje), "odmoriti" (riječ zahtjeva dopunu u akuzativu) umjesto "odmoriti se", "pričati" (priča se doživljaj, događaj, priča), umjesto "govoriti"! ( Nijemci imaju "erzaehlen" i "sprechen), "traži me" umjesto "traži od mene", "pozdravi svih!", umjesto "pozdravi sve".
Upada u oči i izbjegavanje futura 2. kojim se precizira što će se u budućnosti kojim redoslijedom dogoditi, pa neki kažu:"Ako ćeš doći, popit ćemo kavu!" umjesto "ako budeš došao" ili, jednostavno, "ako dođeš".
Brojne finese čine naš jezik preciznim i bogatim i šteta je što se ta raznolikost gubi unatoč zastupljenosti u standardnom jeziku, koji bi trebali njegovati pisci i govornici u javnim medijima i knjigama, osim kad se namjerno piše i govori na lokalnim narječjima.
Nisam stručnjak za jezik ali ovo su moja zapažanja koja vjerojatno dijele i drugi govornici hrvatskog jezika, čiji se dani obiljažavaju zaključno sa 17. ožujka, datumom objavljivanja poznate Deklaracije u zagrebačkom Telegramu 1968.
Ako ovo pročitaju blogeri koji su stručni poznavatelji materije, neka komentiraju i ukažu mi na pogreške u pisanju i netočne navode.
Jednostavno me boli kad vidim preveliku aljkavost i podcjenjivanje kulturnog značenja materinskog jezika.
