O trenutku koji traje i dan nakon...ako bude sreće potrajat će...
Onaj moment kad se osvrneš oko sebe, i zbog nekog se zapitaš što ovdje radiš. Onaj moment kad pogledaš tu osobu do sebe i zapitaš se što ona radi uz tebe/što ti radiš u nju. Onaj moment kad ti postane jasno da si više niste bitni. Tad bi trebalo u tebi i svuda oko tebe biti tuge i pitanja gdje si pogriješio/gdje se pogriješili, no umjesto toga osjetiš jedno prozračno olakšanje i ponos što si došao do cilja, tog trenutka, jer ćeš u budućnosti imati jednu teškoću manje, razlog manje za preispitavanje. Do sad sam imala dva takva trenutka. Prvi je bio prije šest godina u prijašnjoj vezi. Sjedili smo na mom dvosjedu i gledali neki film. Žao mi je što se ne sjećam koji. Znam da ga tu večer nisam birala...mislim na film. Ruku na srce, zaboravila sam zašto sam Njega izabrala. Kako god, žao mi je što ne znam koji je film u pitanju, jer bez obzira na (ne)kvalitetu istog...bila bih sretna i ponosna na sebe svaki put kad bi ga pustili na rtlu (da, bio je jedan od tih krasnih filmova). On je nešto rekao, a ja sam ga pogledala i zapitala se tko je ovo pored mene, i zašto ta osoba drži ruku na mom bedru. Tko je taj koji je tu glasom i/ili pojavom svaki dan (samo fizički) uz mene zadnje dvije i pol godine. Nakon godinu dana sam ga ostavila. Imala sam deadline da otkrijem. Bitka izgubljena. Drugi takav trenutak sam imala noćas. Prijateljica iz prethodnog posta. Osoba koja mi je godinu dana bila najbliža pojmu sestre iako nemam pojma kako je imati sestru ili brata. Ona za koju sam mislila da imamo jedno od onih prijateljstava u kojima se možemo nazvati i u 3 ujutro. Ispostavilo se, samo jednosmjerno. Nismo se vidjele dva mjeseca. Eskivirala sam sve moguće scenarije da se vidimo ovo ljeto. Sinoć se skupila dobra ekipica, popili smo no to više nije bilo to. Svima sam se iskreno obradovala osim nje. Ostali su mi tek poznanici, neki neka vrsta prijatelja. A ona? Zapiljila sam u njezin profil. Sve mi je postalo nejasno i jasno. Istovremeno. Olakšavajuće. Odjednom sam stavila pečat na sve svoje odluke koje sam odradila ovo ljeto, napokon mirno i spokojno popila svojih par pića i pokušala se prisjetiti onog osjećaja koji sam imala na prošlogodišnjim izlascima. Nisam uspjela. Bože moj, ne mogu sad baš sve, pomislih. I da uspijem, bih li tako nazadovala? Bila sam dobre volje zbog sebe. Napokon. I sjetila sam se bivšeg koji je imao grozan izbor za filmove. I pokušala ponovno izmjerit svoj prag tolerancije...koji ni Blanka ne bi uspjela preskočiti. No napokon sam prečku stavila niže, za ubuduće. Bio bi to prvi put da sam nešto naučila na svojim greškama. |