Kako imam zdravorazumski obrambeni mehanizam od učenja, pa sam prije nekih sat vremena lijepo zadrijemala. Negdje u nekom kutku sam bila nešto nervoza/razdražljiva/očajno ljuta zbog jedne prijatelji...i toga kako smo startale otkako sam došla, uz sve ono što me ljutilo zadnjih skoro pet mjeseci, što je očito utjecalo na sad.
Prijateljica je osoba kojoj sam posvetila najviše vremena zadnjih par godina, više nego dečku, samoj sebi, ikome.
Prvo smo bile skoro cimerice, ona je gotovo preselila kod mene na neko vrijeme, vrlo naglo nakon što smo kliknule.Ja sam bila nemalo iznenađena vremenom koji provodimo zajedno no godilo mi je što sam manje sama no kad sam stigla.
Ona se razvila boljka našeg prijateljstva, uporno se na sve načine uzduž i poprijeko pričalo o njezinim problemima. Bio je to jedan tip u pitanju, u kojeg se zagledala nažalost mojom krivicom, bio je to moj poznanik. Slijedilo je skoro pola godine neprekidnog kalkuliranja, tuljenja, muljenja, buljenja i čega sve ne. Na kraju je to otplalo, on nije bio zagrijan.
Kod mene je opet dolazila u svako doba dana i noći da ne bude sama...da ima s kim pričati...iscrpljujuće za mene no vjerovala sam da bi ona učinila isto za mene.
Ovo proljeće se zagledala u drugog tipa, hvala bogu, to nije imalo veze sa mnom. Meni je dotični bio poprilično jeziv pa sam nekako prorijedila izlaske s njom, uostalom, nisu mi pasala nova mjesta gdje je ekipa zalazila (na njezinu inicijativu zbog njeda).
Pomalo smo pucale. Neko vrijeme sam bila zbinjena i na momente tužna. Shvatila sam da ona mene gotovo nikad nije zaista zapitala kako sam ja, trebam li ja društvo ako sam loše...moji reflektori su predugo bili usmjereni na nju, a ja sam izgubila fokus.
Povlačila sam se, nisam joj imala snage reć...Sve do svibnja ove godine kad se naljutila na mene jer sam žurila u stan dečku koji je došao na nekoliko dana, a ne išla s njom na kavu. Navodno cijeli tjedan nisam našla vremena za nju. Laž.
Slijedila je poruka da nastojim s njom izgladit stvar jer mi je dečko otišao pa sam sama u zg. Ona ne treba nekog da se s njom druži iz potrebe.
- tu mi se izmaklo tlo pod nogama. samo nekoliko puta sam osjetila takvu nepravdu, valjda zato što sam većinom okružena ok ljudima. kasnije kad smo se smirile, i kad sam je pitala...nije mi znala objasniti što je točno pod to mislila...nekako je elegantno prešla preko tog pitanja...
I eto ga, danas se navodno trebamo vidjeti. Ova tri dana sam uživala ovdje među ljudima koji nisu posesivni, razmaženi, naporni, grubi, koji nisu ona....
No danas imam grč u želucu jer zapravo u sebi znam da je kraj. Trebam glumiti sreću što je vidim nakon toliko vremena. Trebam trebam sve...a to sve me umara.
Kraj prijateljstva je gori no kraj veze. U ovom slučaju sve je komplicirano jer studiramo zajedno.
Mogla sam drugačije s njom, onako kako to rade ostali...no ja ne znam kako je to...
S tim mislila sa zadrijemala...i zatim sanjala da spavam, u istom krevetu i položaju kao što sam zadrijemala...i da vrištim u snu,...probudila sam se uplašena da zaista vrištim.
Opet sam zaspala i sanjala da je sanjam i opet vrištala, uhvatila me neka vrtoglavica, kao da me guta pijavica u snu - to će bit gubitak tlaka, jasno mi je.
Jesam li zaista vrištala? Trebam li nekoga tko me tako izbacuje iz ravnoteže?
Post je objavljen 06.09.2011. u 15:48 sati.