Pisanje dnevnika, ponovno, je unaprijed izgubljena bitka. Notes će ležati ispod noćnog ormarića, nakon drugog entuzijastičnog zapisa.
Ja ću ležati u krevetu prije spavanja pokušavajući uhvatiti ciklične misli za glavu i/ili rep, i tako zaspati, u niskom startu...prema maratonu košmarnih snova.
Biranje lijepog notesa je stvar nekih minulih vremena koje me podsjećaju na prpošan početak svake školske godine, početak koji bi trajao jednako dugo kao i moje eventualno pisanje dnevnika.
I zato sam usred postljetne depresije i luksuzne rujanske dokolice odlučila ovo. Upalila komp i službeno si priznala početak nove godine...one koja završava u rujnu, a počinje u listopadu.
Ponovno u svom podstanarskom stančiću, nakon mjesec i pol, ponovno okružena svime o čemu sam nastojala razmišljati.
I ponovno u poluimaginarnom trokutu. Pod tko zna koji put, nakon prve, eto i u drugoj vezi, iako i dalje vjerna njemu, sebi i cijeloj toj priči o monogamiji.
Ponekad iznenadim sama sebe. I podsvjesno predosjetim tu jednu/dvije iznimke koje mi se dogode svako toliko. Ne suviše dosljedna sebi, no i dalje cijelom konceptu koji se pripisuje dugogodišnjoj vezi.
Krenimo od malih detalja, koji svakodnevicu znače. Odabir plave pozadine oko ovih škrabotina. Službeno ne volim plavu, i zato imam trećinu ormara plave boje, jer mi netko svako toliko kaže da mi ta boja najbolje pristaje. I uvjerila sam sebe u to. Uvjerili su me u to.
Uvjerila sam sve oko sebe da sam tip na duge staze. I bila sam, i jesam...no recimo da sam skoro skočila iz aviona bez padobrana. Hvala bogu, zadnji tren sam se zadržala rubovima svojih izgriženih noktiju i duboko udahnula...let još traje.
Iako je Erica Jong rekla gotovo sve o letovima i padobranima...čini mi se da sam jedna od onih koji sami moraju vidjeti gdje će pasti.
Mene je zazibao On, u srednjim 40tima. Prvi put me netko ozbiljno zazibao...od od od...ne znam...otkako sam punoljetna. Ne, lažem, otkako sam zauzeta.
Recimo da on nema strah od letenja. Štoviše, ima dozvolu za letenje, doslovno.
A Ruby (nastavak u trećem licu...neće na dobro) je luda za visinama. Onim pravim. Ruby ga nije otepla jer je znala da govori istinu kad joj je rekao gdje je sve bio.
Bile su to duge poruke. I ona nervoza u želucu. I prikrivena sreća što mu čuje glas. Sve preliveno ljepljivim slojem grižnje.
Ruby je skoro dvostruko mlađa od njega. I nikad nije pomislila da će (pomalo) okinuti na gospodina koji ima taj datum na osobnoj, koji tako priča, koji ima tako ružnu tetovažu, koji je ne želi (samo) povaliti, koji je tako drsko samouvjeren...zadnji dio ju zapravo nije toliko iznenadio.
Od zaista pametnih muškaraca, gori su jedino oni koji znaju zadržati napetost.
A napetosti je i previše...tu počinje potreba za ovim monolozima.
Post je objavljen 03.09.2011. u 23:02 sati.