Kako sam do podneva popušila pola kutije lucky strike i jedan sms
|
Nakon što sam se ustala kako bih pojela bananu (i uvela kakav takav doručak) i otišla do kioska u kvartu koji prodaje omiljeni mi lucky strike, upalila sam mob/ugasila izlaciju i započela svoj prvi skoro pa jesenski tjedan u zgu, nakon one gomilice doma. Ugasivši izolaciju, postala sam ponovno dostupna svojim istomišljenicima koji vole čuti bližnje alternativnim putem. Prije par godina nisam zamišljala da će mob postati alternativa pored fecebooka i sličnih (meni osobno mrskih) puteva. Noćas me poželio čuti Prijatelj. Prijatelj studira daleko, u susjednoj nam zemlji. Bili smo nerazdvojni cijelu srednju školu. I puni prešučenih nesporazuma i mimoilaženja, pogotovo za odnos takve prirode. Usprkos tisuću i jednoj temi o svemu pa i muško-ženskim odnosima, taj the nesporazum nismo pokušali razjasniti do pred sam kraj, mjesec dana prije mature. To je onaj za kojeg sam par godina živjela u uvjerenju da je zaista moja bolja polovica. Isti smisao za humor, nevjerojatna količina povjerenja, i na velike mahove nevjerojatan manjak kemije (s moje strane). Možda se to i vidjelo/osjetilo, iako ne mogu negirati da sam ga 50 i koji put zamalo poljubila. I tad, mjesec dana prije mature, ja svježe slobodna nakon duge, mukotrpne, ne daj bože nikom takve veze a on pola godine u vezi s mačkom koja me nije mogla vidjeti ni u jednoj dimenziji, dotaknuli smo se nas i onog što bi bilo da je bilo/kad bi bilo. Nikad nismo saznali. I gotovo sigurno nećemo. Ja sam pregrmila taj razgovor sa čavlom u želucu, prsima, malom mozgu koji je pulsirao, znojnih ruku na koje sam sjela. Koliko sam bila blijeda, zaista ne mogu reći. Sutradan kao da ništa nije bilo. Sve ostale dane, kao da se apsolutni ništa nije dogodilo. On je otišao studirati u taj gradić. Ta njegova veza je pukla nakon tri mjeseca. Javio mi je, a ja sam plakala kao malo dijete jer sam znala da smo sve nesporazume i mimoilaženja zaokružili svom tom udaljenošću, ukratko, prošao nam svaki mogući voz. Prošlo je još neko vrijeme. Prohodala sam sa sadašnjim. Prijatelj ga nikada nije volio jer je znao da je sadašnji jedini (osim njega) s kojim bih se mogla skrasiti. I eto, nakon 20tak virtualnih razgovora sa prijateljem, 3 susreta otkako tamo studira, zadnjih pet mjeseci smo kontakt sveli na minimum. I prestao mi je nedostajati. Nakon četiri godine sam se navikla da nije ovdje. Oboje smo se promijenili. Nakon zadnjeg susreta, poslao mi je poruku da je sjedio pored djevojke mog obličja, no da je zaista više ne prepoznaje. Jednako sam i ja pomislila, no bila sam dovoljno humana da to sebi a ni frendicama ne kažem na glas, a kamoli da mu natipkam. To je bilo to. Zadnji glas od njega. Do noćas. U birtiji u kojoj je pio su pustili Azrinu "Kao i jučer", pa me se sjetio. Blefira, pomislih. U birtijama ne puštaju tu pjesmu, eventualno ju je mogao naručiti, ako je imaju na lageru. No najrealniji scenarij bi bio da je imao tematsku večer "nostalgija" pa si je sam pustio na youtubeu. Ni jedno od nas nije tražilo zamjenu za ono drugo, niti se ona dogodila spontano. I vrijeme nas je katapultiralo u različite galaksije. U mene je ostala jedino umjetno crvena kosa, a u njega najveći osmjeh koji sam vidjela, koji su svi vidjeli koji bi ga sreli. Time bih završila. - da se pamtimo po tome, a ne onome što ionako nije u našoj moći. |
