Pitam
je li se može,
je li se može,
u torbi od kože,
knjige da slože.
Ali uredno
da jedna drugu
ne guši,
da im ne rastu -
"magareće uši"?
-Sve se to može,
sve se to može,
u torbi od kože,
kada ta torba
ne bi
"svaštarka" bila,
kada ne bi razne
drangulije krila!
Svi dječaci
i sve djevojčice
na ovome svijetu
vole se igrati skrivača.
I jučer tako bilo,
čitavo se stubište krilo.
U podrumima,
oko kuće, u žbunju,
bilo ih je na sve strane.
Igra
zna trajati dane i dane.
Čudan je igrač - skrivač.
Srce mu kuca jače od sata.
Lice mu rumeno, hoće li moći
da izbjegne tragaču,
drugom skrivaču.
Šta se to u dječaku zbiva
kada se skriva?
Imam konja,
konja vrana,
imam konja
razigrana.
Imam konja
osedlana,
griva sjajna,
očešljana.
Imam konja
živa oka,
živa oka,
dlake sjajne,
hitra skoka...
Čizme moje,
mamuzice,
na čizmama
podvezice;
jašem, jašem
kud me volja,
preskakujem
brda, polja.
Imam konja
borbenoga,
konja, konja -
drvenoga!
Halo, halo!
Je li tamo
Zoološki vrt?
Nek' se javi
medvjed šaponja,
šumski traponja!
Je l' me čuješ!?
Slušaj, medo,
o čemu snuješ?
Je l' o medu
ili kruški,
o lovačkoj
možda puški?
Šta si reko,
šta to gunđaš...
Slab je,
veliš, ton,
ne valja ti telefon?
Istina je,
ne ljuti se
što te moja igra
malko gnjavi,
telefon je
od kartona,
nije pravi.
Samuju
na nebu.
Reko bih
bijela pjena,
umorna i snena.
Pogledaj u more,
vidjet ćeš
tamne sjene,
kao hridi
utopljene.
Plovi, plovi
moja barko.
Nemoj stati!
Dobro more
nek' te prati.
Plovi, plovi
mnogo dana,
preko mora,
oceana.
Jedra bijela
nek' te vode,
u luke uvode.
Da pozdraviš
sve dječake,
djevojčice...
Gledaj oči,
gledaj ruke!
Tebi mašu.
Pozdravljaju
zemlju našu!
Plovi, plovi,
nemoj stati,
dobro more
nek' te prati!
Ulica spava.
Samo jedno
svjetlo,
jedan
prozor svijetli.
Što se
iza njega krije?
Tko tako kasno bdije?
To baka,
pokraj djede -
kudjelju prede!
Jučer vali
pijesak prali,
od ljeta ga
sveg oprali.
Otišle su
igre, snovi,
jesen, jesen
dani novi!
Gdje su tajne,
stopala na žalu?
Gdje jahači
na modrome valu?
Smijeh i vrisak
sad maslina čuva.
Obalom koračam,
ljeto snujem,
zar glasove
iz kamena čujem?
Obala je danas
nježna, snena,
obala je
danas uspomena!
Tamni oblak
prekrio je nebo
iznad luke.
Dječak
pruža ruke.
Diže ih
sve više.
Na dlanu
dragulji -
prve kapi kiše.
Dan prolazi.
Noć dolazi.
Rumen
veče boji.
U daljini,
nakraj mora,
sunce stalo
i - nestalo.
Ne znam,
je li san
ili java.
Možda sunce
baš u
moru spava.
< | listopad, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moje ime je Miljenko Milanković i rođen sam 1919. godine u Novigradu - Dalmacija. Ovdje možete pročitati dio moga stvaralaštva. Najviše sam pisao pjesme za djecu.
Većinu sam pjesama, prije mnogo godina, objavio, no ovdje ćete naići i na dio onoga što nikada nije objavljeno.
Stoga, ako ste dijete ili samo dijete u duši navratite koji puta i vratite se u djetinjstvo.
Ovaj blog namijenio sam svima.
I tetama u vrtiću i učiteljicama u školama jer djeca su uvijek uživala kad su im pjesme čitane.
Click video
Linkovi:
Blog.hr
Novigrad Dalmacija