22.11.2005., utorak
MOJ PRIJATELJ GOKS
Prije nekoliko dana sreo sam Goksa u Metrou. Kupuje robu na karticu svoje firme. Nemam firmu, ali imam karticu Metroa. Nikad ništa ne kupujem u Metrou. Supruga i ja odemo tamo u šetnju. Kao što uostalom odlazimo i u sve ostale supermarkete. U supermarketima, najveća je vjerojatnost da ćemo susreti nekog od naše generacije. U Metro, recimo, odemo promatrati svježu ribu. Tamo je najbolji izbor ribe. Moja žena zna sve o ribama. I o muškarcima. I baš kad mi je počela nešto objašnjavati o muškarcima, sistematizirati ih, svrstavati po morfologiji i obrascima životnog ponašanja, sreli smo Goksa.
Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
18.11.2005., petak
NOĆ KAD JE ISPADAO HAMDIJA
Ispijale su vino i gledale TV, njih dvije, stare frendice odavno zašle u tridesete sa svojim neuspjelim ljubavima i maltezerom koji je uporno grebao po vratima.
Ostatak priče možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, naklada Ljevak, 2006.
|
16.11.2005., srijeda
ŠERAFNCIGER
Jednom sam sanjao da sam debeli anđeo. Kada sam se tome najmanje nadao, usred nekog dosadnog sna, rodila mi se nova duša i izrasla su mi mala tanana krilca na leđima. Odmah sam krenuo da se pohvalim bližnjima. Ali krilca su bila nejaka. Jedva su me odizala od zemlje tako da sam onako debeo strugao nožnim prstima po zemlji upinjući iz sve snage ne bili se bar malo odigao. Koliko god se trudio, nikome nisam mogao pružiti dokaz svoje datosti.
Na ovom molu je drugačije. Na ovom molu je život. Na ovom molu je ljepše nego u snovima i ne moram se nikome dokazivati. Na ovom mjestu more plete mojim prstima krune od pjene, trava i istrošenih šarenih prezervativa. Ako plima potraje, čini mi se da bih mogao poletjeti s njega, ravno u sunce, poput one piste je bogova na visoravni Nazce… O Elohimi! Uzvisite me! Kad se ovako malo zanesem, čujem Bacha i njegovu Pasiju u kojoj Ivan kazuje svoju priču o Kristovoj smrti. Kroz muziku Isus mi se osobno obraća. I tada se cijela plaža oko mene pretvara u ulice Jeruzalema, gužvaju se rimski vojnici, građani, veliki svećenici, dječak s luftmadracom na ramenu mjesto križa, pri ulazu u vodu posrće, pada i dere koljeno ometajući mi viziju, dakle rimski vojnici, građani, zbor koji pjeva vrišti Kreuzige ihn! Raspni, raspni! I dobri Isus opet posrće pod teretom križa, pada na koljena.
''Zašto to ne zašerafe? Ubit će se netko.''
Stariji čovjek pored mene mrmlja sebi u bradu dok podiže dječaka. ''A mali?' Zašto ga ne zašarafe?'' Dječak nije odgovorio, Ja sam odgovorio. Ja sam svakom loncu poklopac.
''Ove aluminijske štengice, gospodine moj, već treću godinu ovako lamaću nezašerafljene''
''Pa ja… a šta je problem? Zar je problem jedan šaraf metnit?''
''Pa izgleda da je… Evo, vi ga metnite.''
''Ja???? Slušaj mladiću. Sve sam ja ovo gradio. Šalovao. Betoniro. Gradio ovu zemlju. Pa onda otišo na bauštelu da izgradim Europu. I ne pada mi napamet da ja to pričvrstim. Nisam ja ovo gradio da bi lokalni hajvani brali devize, nego da bi se raja imala gdje kupat. Imam ja penziju i sve, ali ne mogu bit na miru. Ja moram nešto radit…''
Onda mi je pričao o tome kako sezonski radi na gradilištu, o sinu i snahi, ratu u Bosni, o prkosu i o kući koju nanovo podiže na zgarištu one pradjedovske, o Titu, o nogometu, a ja sam mislio na špagete. Zamišljao kako cuclam špaget, kako sam svakim pokretom usta sve bliže i bliže našem apartmanu, a nasred apartmana njega smjestio se ogroman lonac pun paste koje nikad ne ponestane! O Bože. Haluciniram od gladi. Spasila me žena. Trgnula iz halucinacija i pošli smo u apartman da nešto prigrizemo.
Putem smo naletjeli na policijske automobile. Izbezumljeni Slovenac objašnjavao je kako je on doktor u Ljubljani i da smo mi svi obični Balkanci. Inspektor u civilu, gledao je odsutno nekud prema gradu, slušao bez riječi i samo kimao glavom. Toni je stajao sa strane i poigravao se motorolom. Nakrivio je kapu i kao i obično, piljio u noge moje žene.
''E moj Toni… Vidim ja... slabo ti nas čuvaš.''
''Evo vidiš kako je... provale iz noći u noć.''
Drugog dana me mala kovrčava poslala po sladoled i tamo pokraj kioska, sreo sam Tonija kako prekopava škrinju u potrazi za omiljenim sladoledom. Bio je ljut, nervozan, neispavan.
''Nema jagode. Zašto nema jagode? Zar ja toliko tražim od života? Samo malo usrane jagode'', brundao je. Nagnuo se da bolje potraži po dnu škrinje. Kapa mu je pala s glave i ulijepila u odbačeni poklopac od korneta. Podigao sam je i pružio mu. Jagoda. Psovao je nešto na talijanskom.
''Onda Toni, dali je bila sinoć kakva provala?'', upitah
''Ma zamisli ti to…'', oči mu zaiskre, ''Ulovili smo gada na djelu. Na djelu! Zamisli, šuljao se noćas ovuda sa šerafcigerom u ruci. Radnik je. Tu sa gradilišta, jebomupasmater bosansku, nije htio priznat. Ma polomili ga sinoć u stanici…''
''Gad'', osjetih ljutnju, osjetih kako se podiže ona plima odozdo, ''ma kakvih sve ljudi ima na ovom svijetu.''
Dok sam lizao sladoled, promatrao sam ljude na plaži. Pletu. Čitaju knjige. Jedu banane. Puše. Neki među njima su zasigurno ubojice, silovatelji, dileri, čedomorke… da bar naleti kakav tzunami i zbriše sav taj jad sa lica zemlje. Dok sam ulazio u more, promatrao sam kako se dječaci bezbrižno bacaju naglavce. Više nisam mlad i u vodu mi valja polako. Mic po mic. Najteže je do jaja. Dalje sve ide samo od sebe. Val me iznenada zapljusnuo s leđa, pravi mali tzunami i ja sam se brzo ispentrao iz vode. Moram paziti što zazivam. Danas je to samo kreten gliserom, a sutra… tko zna. Voda uvijek nosi nešto.
Netko je pričvrstio metalne štengice.
|
14.11.2005., ponedjeljak
UNIFORMA U KOJOJ NEMA OCA
To je uniforma našeg oca, uniforma koju smo prebacili preko snjegovića one noći kad smo napravile oca. Napravile smo ga od snijega, mi sestrice tamo dolje kod rijeke. Valjale smo kuglu za tijelo rukama, gurajući je koljenima, po hladnom snijegu radili smo kuglu, za glavu. To je ista uniforma kakvu smo vidjeli da plovi rijekom, kao crknuta riba koja pluta tom našom prljavom vodom. Ali gdje je otac iz te uniforme?, to muči nas dvije, otac se u njoj ne može naći, nestao je iz nje. Gdje je otac, to mi želimo znati.
''Gdje je otac, gdje je otac?', ljutile smo se dok je majka šutjela. A plakala je kad je otac došao, s noći je došao i probudio nas sestrice, plakala je majka ko kišna godina. Nigdje ona ne ide rekla je i nama je bilo žao majke.
''Čika Milane!'', vikale smo mi, ''čika Milane!'', i čika Milan je došao sa Pajom i čika Gojkom, kako je i rekao Milan da vičemo, ako otac dođe. Odveli su oca i pronašli smo ujutro samo ovu uniformu pored rijeke, ali oca u njoj nije bilo.
Kada je rijeka izbacila mladića u uniformi kao otac, to nije bio otac, bio je blatan i hladan kao rijeka. Imao je plave usne i tražio da ga zagrijemo. ''Gdje je otac?'', pitale smo mi sestre mladića a on je rekao da ne zna, pa smo bile ljute što skriva oca ispod blata, ispod uniforme.
Sestrica je zvala čika Milana. Pritisnula sam joj usta rukom i odvukla u kuću, dalje od rijeke od mladića i uniforme. Zaprijetila joj kako ću reći majci da je s Pajom bila iza svinjca. Kad nam je Pajo jednom iza svinjca dao haljinu da je obučemo, naišla je majka pa ga otjerala, rekla da će ga ona lično ubit ako ga vidi blizu nas sestrica.
Mislila sam cijele noći na mladića. Na njegovo tijelo ispod uniforme. I sestrica je bila gola iza svinjca. Svi smo goli ispod odjeće, ispod uniforme i ne možeš nas razlikovati. Ona je tada bila iza svinjca, sestrica, a ne ja. Pajo je mislio da sam ja, i govorio moje ime dok je ulazio u nju kao u mene. I majka nas znade pomiješati, nas sestrice.
Ujutro sam otišla sama do rijeke. Ležao je na obali, u blatu. Moja ruka dodirnula njegova prsa tamo gdje je srce. Osjetila sam ispod srce, ispod uniforme sam stavila ruku, istu kakvu je otac nosio uniforme. Mogla sam osjetiti kako udara, taj bubanj ispod blata koji je njegova koža. Ali njegova koža, to vam moram reći, koža je bila kao rijeka kad se zamrzne tako je hladna bila, bila je sam led. Držala sam ruku na srcu da ga zagrijem, to srce koje je kao otac, to srce od blata je ono srce koje crtam u školi, izgleda kao riba što je Pajo nožem raspori, kao knjigu je raširi, ko sestricu, pa je zatakne na rašlje i stavi kraj vatre da se peče.
Kad sam stisnula njegovo srce, raspalo se u tisuće komada. Svaki komadić sada je zvijezda iznad našeg Grada.
|
11.11.2005., petak
INTERLIBER
Izašao ja u Vijencu.
I tako šećem ja gradom s Vijencem pod miškom. Mislim pod pazuhom ne pod Miškom da ne bi vi zlobnici krivo pomislili, a ima vas takvih, zlobnih, i onda ga širim po tramvaju ko što ptič širi svoja krila u prvim pokušajima da se otisne iz gnijezda. Širim ga bezobrazno usred poslijepodnevne špice, onako naslonjen na automat za štancanje karata i čitam. Pa ispočetka čitam. Izašla mi i fotka. E a fotke… Stigao mi samo jednog dana mail od g. Lokotara. Mali veli, izlazi ti priča, daj podatke, žirac i sliku. Odma, odgovaram ja, gospodine Lokotar, ljubim ruke i bilježim s sa štovanjem, a mislim si he he počeo ti natječaj, a nemaš kog objavljivat, pa je i moje dobro, a? Sad ti je i moje dobro, jeli? To si mislim, a onda sa užasom ustanovljavam da PC-u nemam nikakve fotke.
Žena na poslu, laptop doma… Zovem staru. Čuj, daj mi hitno šalji neke fotke, ono al pod hitno. Onda ona mailom šalje fotke. Porto sjedi na tuti. Porto proučava pišu. Porto na crvenom bicikliću, Porto puše u svjećice, polaže zakletvu u JNA, Porto nešto zamišljen prije vjenčanja. Zovem natrag. Pa što si mi to poslala? Te su mi najdraže veli.
Reko daj neku reprezentativnu. Izlazim u časopisu. Onda ništa ne stiže satima. Valjda plače nad albumima. Zovem malu kovrčavu. Imaš li možda neki moju fotku? Imam imam veli. I odmah stiže. U sekundi. Fotka je s nekog vjenčanja, opičila me kada sam se najmanje nadao, tako da ne pomislite da sam uslikan dok ispred crkve žicam pare. Snimano je s visoka, odajem dojam krotkog malog maltezera u kaputiću koji se umiljuje i žica svoj kolačić. Ta mi je najdraža veli, mala kovrčava.
Šaljem je Lokotaru. I tek onda uočavam onu kukuruzovinu na reveru. Pola sata je u Photoshopu uklanjam s revera zajedno sa prhutima.
Onda je ponovno šaljem Lokotaru. Jeli sada dobro?
Dobro je odgovara, samo je onaj buketić bio ljepši dio slike. Šteta što si ga maknuo.
I tako sam izašao u Vijencu. I tako sam s njim pod miškom stigao na Interliber.
A na interliberu je Leb. Dogovorismo se mobom ispred paviljona #6. I on iskače pred mene iz gužve. Nisam ga odmah prepoznao. Uredio se od Sanje. Podšišao fudbalerku, obrijao, izgleda pristalo i svježe. I tako mi šetuckamo Interliberom, gledamo knjige, leb mi pokazuje cover svoje buduće knjige. Dobar je cover, kimam glavom. Dobar. Leb iznosi svoje ideje. Htio bi da mu je na coveru zamišljeni frajer s pljugom, a iza sisata plavuša, ko Arthur Miller i Marilyn Monroe ali ovako je baš dobro, pojašnjavam Lebu, ovako je odlično. Samo da se ovaj stolac iz njujorškog whiskey bara zamjeni s barskim stolcem iz neke birtije i sve pet.
Štand lebovog izdavača je golem. Blješti ko Betlehem. Algoritam se megalomanski razbacao prek pola hale, no hladan je i nema dušu. Tek malena naznaka lebove knjige na zadnjoj stranici debelog kataloga govori da taj izdavač u svom korporativnom srcu ima natruhu brige za malog čovjeka. S druge strane, štand mog izdavača, Naklade MD je malen, ne bih ga ni primjetio da lebu oko nije zapelo za stare brojeve Quoruma, ali je nekako prisan, topao, ne zbog toga što ga dijeli sa još dva izdavača pa se svi zapliću i padaju jedni preko drugih zbijeni na malom prostoru, nego nekako… ima dušu, odaje ne samo istinske zaljubljenike u pisanu riječ, nego upravo očinsku brigu za svoje autore. I drago mi je da Leb to vidi. Nije sve u parama.
I tada ugledam svoju knjigu. O nebesa! Stupac s mojim knjigama je najmanji, bit će da je prava jagma za njom.
- Vidi Lebe, vidi moje knjige…
- Kako je lijepa… - promrmlja leb i ukoči se ko zekonja pred farovima automobila.
- Je, prekrasna je velim ja - radio ju je Studio Grafičkih ideja, mala Melina Mikulić, mislim ono, tako je dobro pogodila da… (Mislim... naravno da ne znam dizajnericu Melinu, ali serem. Osim toga, volim zamišljati Melinu kako je nakon čitanja rukopisa, onako sva dodirnuta, potresena i pomućena kako to samo žene znaju biti kada se po prvi puta susretnu sa mojom poezijom, suzama razmočila svoju šminku i vitkim prstima napravila onu spiralu na naslovnici.)
- Ma ne knjiga, jebeš knjigu poezije, koka…
- Koja koka ? - mucam ja.
A na štandu ne jedna nego dvije koke mjerkaju leba i mene. Leb izgubljen stoji s ružičastom najlon vrećicom ko sudent, ko izbjeglica iz Aljmaša '91. i sve si misli nešto misli, pa ga odlučih spasiti iz te nezgodne situacije, ispasti duhovit.
- Dobar dan, imate li knjigu od onog Rukavine, Tri dana se zove.
- Nemamo… - ispali koka ni ne trepnuvši.
- Tri dana, zbirka poezije? Dario Rukavina, kako nemate?
- Ne nemamo… - rezolutna je.
O pizda ti materina… Nema knjigu. A stoji nalakćena na njoj. Izbacuje sise prema Lebu preko moje knjige. Uzrujao sam se.
- Pa kako nemate, pa sad je izašla…- pjenim se. Sa plakata smije mi se zarasli Senko Karuza. On je na plakatu, a ne ja. On kao nakladnikov autor i potpisuje knjige na Interliberu, a ne ja. I Leb bi se smijao da nije potpuno zaokupljen piljenjem u sise. Prilazi i druga koka i tako da sada cijela niska sisa djeli Leba od moje poezije.
- Hm, a šta je ovo? - pokazujem na svoju prekrasnu plavetnu knjigicu.
- Oh, pojma nemam kako se ovo uopće našlo ovdje… - ispričava se ova druga.
- A prodaje li se to što? Mislim znam da je to samo dosadna poezija, ali prodaje li se?
- Dosadna poezija? - grakne ona - Ma nemoj… A od kad je to poezija dosadna?
Stvar spašava Dražen Latin, direktor naklade MD. Valjda je sve slušao iz prikrajka, onako hineći da mobitelom upravo pregovara s barem tri pisca koji prelaze u nakladu MD.
- Evo nama našeg autora!!! - srdačno se smije tako da svi mogu čuti - Pa dobro nam došao! -
I ja odmah sve zaboravljam, kao da sam došao među rođene. Upoznajem ga s Lebom.
- Nisam vas tako zamišljao. - priznaje Lebu - Izgledate puno profinjenije nego što djelujete na blogu.
I poziva nas na štand. I sada mi stojimo UNUTAR ŠTANDA, kao autori, kao partneri, i razgovaramo o književnosti, pijuckamo kavicu. Širim Vijenac preko cijelog štanda. Evo, evo, izašo ja u Vijencu. Onda se oni dive. Onda Leb pokazuje cover svoje buduće knjige. I sretni smo kao mala djeca. Osjećam neko zadovoljstvo, zračim kao na onim fotografijama što mi je poslala stara. Latin nam čestita i želi još puno puno uspjeha u našem pisanju. Inače Dražen Latin je jedan fin, kulturan gospodin. Teško mi je procijeniti njegove godine, ima negdje između 35 i 50. Svojom pojavom odaje štih onih zlatnih vremena koja pamtim po američkim filmovima, kad su pisci bili pisci, a ljepotice - ljepotice. Jedna takva nas upravo promatra. Stoji pokraj štanda i širi oči od uzbuđenja. Lijepo je biti pisac.
- Lebeeeee!!!! Vrišti ona. I ja sam pomalo ljubomoran. A da je to bila Ptica, to sam skužio tek danas kada sam pročitao lebov post. Leb ju je nekako glupavo, predstavio. Mislim da ju je htio zadržati samo za sebe. Mislim znam ja pticu, upoznali smo se bar dva puta, sjedili smo više puta zajedno u društvu, ali ova Ptica od sinoć bila je nekako drugačija, drugačija od slike Dalmošice koja se fura na klošaricu kakva mi je ostala u sjećanju. Promijenila se. Izrasla u pravu ljepoticu. Pozdravili smo se s Latinom i otišli do štanda na kojem su potpisivali Ferić i Tomić. Mislim da ne duljim, imate taj dio na lebovu blogu, imate u Večernjem listu i fotku plavuša koje Leb spominje. O da, i mi smo tom prilikom bili uslikani, samo su nas odrezali u Photoshopu. Zatim smo otišli na piće.
I tako smo sjedili na terasi velesajamskog birca: Tica, Funkster, Whatever, Leb i moja malenkost, pijuckali piće i razgovarali o zgodama iz Big Brothera. Zatim sam potpisao i poklonio svoju knjigu Ptici, i ona se se jako razveselila. Sve je na trenutak imalo nekog smisla. Pa onda još jedna runda, ovaj put po paviljonu pet. Po lebovoj preporuci kupih knjigu popularnog američkog autora Charlesa Bukowskog, ''Zapisi starog pokvarenjaka''. Leb veli da je to dobro i da to moram pročitati. Zatim sam kupio ''Motelske zapise'' Sama Sheparda, te neku treću knjigu, isto nekakvi 'Zapisi…' kojoj se ne sjećam naslova, ni autora, ali znam da je imala prekrasne korice i koštala manje od 50 kuna. Dobio sam od leba na poklon knjigu Velimira Viskovića, nema veze sa zapisima, ali ima s teorijom pisanja. I to je bilo to.
Umorni, ali zadovoljni, vratili smo se svojim kućama.
|
06.11.2005., nedjelja
Moram se malo pohvaliti, dakle moja priča Ima li raja za trkače? ušla je u uži izbor, među tri najbolje priče s natječaja PROZAC, Nakladničke kuće AGM i časopisa Vijenac Matice hrvatske. Objava rezultata je za koji tjedan, a do tada držite fige ili klikajte na link za priču.
|
|
