Izašao ja u Vijencu.
I tako šećem ja gradom s Vijencem pod miškom. Mislim pod pazuhom ne pod Miškom da ne bi vi zlobnici krivo pomislili, a ima vas takvih, zlobnih, i onda ga širim po tramvaju ko što ptič širi svoja krila u prvim pokušajima da se otisne iz gnijezda. Širim ga bezobrazno usred poslijepodnevne špice, onako naslonjen na automat za štancanje karata i čitam. Pa ispočetka čitam. Izašla mi i fotka. E a fotke… Stigao mi samo jednog dana mail od g. Lokotara. Mali veli, izlazi ti priča, daj podatke, žirac i sliku. Odma, odgovaram ja, gospodine Lokotar, ljubim ruke i bilježim s sa štovanjem, a mislim si he he počeo ti natječaj, a nemaš kog objavljivat, pa je i moje dobro, a? Sad ti je i moje dobro, jeli? To si mislim, a onda sa užasom ustanovljavam da PC-u nemam nikakve fotke.
Žena na poslu, laptop doma… Zovem staru. Čuj, daj mi hitno šalji neke fotke, ono al pod hitno. Onda ona mailom šalje fotke. Porto sjedi na tuti. Porto proučava pišu. Porto na crvenom bicikliću, Porto puše u svjećice, polaže zakletvu u JNA, Porto nešto zamišljen prije vjenčanja. Zovem natrag. Pa što si mi to poslala? Te su mi najdraže veli.
Reko daj neku reprezentativnu. Izlazim u časopisu. Onda ništa ne stiže satima. Valjda plače nad albumima. Zovem malu kovrčavu. Imaš li možda neki moju fotku? Imam imam veli. I odmah stiže. U sekundi. Fotka je s nekog vjenčanja, opičila me kada sam se najmanje nadao, tako da ne pomislite da sam uslikan dok ispred crkve žicam pare. Snimano je s visoka, odajem dojam krotkog malog maltezera u kaputiću koji se umiljuje i žica svoj kolačić. Ta mi je najdraža veli, mala kovrčava.
Šaljem je Lokotaru. I tek onda uočavam onu kukuruzovinu na reveru. Pola sata je u Photoshopu uklanjam s revera zajedno sa prhutima.
Onda je ponovno šaljem Lokotaru. Jeli sada dobro?
Dobro je odgovara, samo je onaj buketić bio ljepši dio slike. Šteta što si ga maknuo.
I tako sam izašao u Vijencu. I tako sam s njim pod miškom stigao na Interliber.
A na interliberu je Leb. Dogovorismo se mobom ispred paviljona #6. I on iskače pred mene iz gužve. Nisam ga odmah prepoznao. Uredio se od Sanje. Podšišao fudbalerku, obrijao, izgleda pristalo i svježe. I tako mi šetuckamo Interliberom, gledamo knjige, leb mi pokazuje cover svoje buduće knjige. Dobar je cover, kimam glavom. Dobar. Leb iznosi svoje ideje. Htio bi da mu je na coveru zamišljeni frajer s pljugom, a iza sisata plavuša, ko Arthur Miller i Marilyn Monroe ali ovako je baš dobro, pojašnjavam Lebu, ovako je odlično. Samo da se ovaj stolac iz njujorškog whiskey bara zamjeni s barskim stolcem iz neke birtije i sve pet.
Štand lebovog izdavača je golem. Blješti ko Betlehem. Algoritam se megalomanski razbacao prek pola hale, no hladan je i nema dušu. Tek malena naznaka lebove knjige na zadnjoj stranici debelog kataloga govori da taj izdavač u svom korporativnom srcu ima natruhu brige za malog čovjeka. S druge strane, štand mog izdavača, Naklade MD je malen, ne bih ga ni primjetio da lebu oko nije zapelo za stare brojeve Quoruma, ali je nekako prisan, topao, ne zbog toga što ga dijeli sa još dva izdavača pa se svi zapliću i padaju jedni preko drugih zbijeni na malom prostoru, nego nekako… ima dušu, odaje ne samo istinske zaljubljenike u pisanu riječ, nego upravo očinsku brigu za svoje autore. I drago mi je da Leb to vidi. Nije sve u parama.
I tada ugledam svoju knjigu. O nebesa! Stupac s mojim knjigama je najmanji, bit će da je prava jagma za njom.
- Vidi Lebe, vidi moje knjige…
- Kako je lijepa… - promrmlja leb i ukoči se ko zekonja pred farovima automobila.
- Je, prekrasna je velim ja - radio ju je Studio Grafičkih ideja, mala Melina Mikulić, mislim ono, tako je dobro pogodila da… (Mislim... naravno da ne znam dizajnericu Melinu, ali serem. Osim toga, volim zamišljati Melinu kako je nakon čitanja rukopisa, onako sva dodirnuta, potresena i pomućena kako to samo žene znaju biti kada se po prvi puta susretnu sa mojom poezijom, suzama razmočila svoju šminku i vitkim prstima napravila onu spiralu na naslovnici.)
- Ma ne knjiga, jebeš knjigu poezije, koka…
- Koja koka ? - mucam ja.
A na štandu ne jedna nego dvije koke mjerkaju leba i mene. Leb izgubljen stoji s ružičastom najlon vrećicom ko sudent, ko izbjeglica iz Aljmaša '91. i sve si misli nešto misli, pa ga odlučih spasiti iz te nezgodne situacije, ispasti duhovit.
- Dobar dan, imate li knjigu od onog Rukavine, Tri dana se zove.
- Nemamo… - ispali koka ni ne trepnuvši.
- Tri dana, zbirka poezije? Dario Rukavina, kako nemate?
- Ne nemamo… - rezolutna je.
O pizda ti materina… Nema knjigu. A stoji nalakćena na njoj. Izbacuje sise prema Lebu preko moje knjige. Uzrujao sam se.
- Pa kako nemate, pa sad je izašla…- pjenim se. Sa plakata smije mi se zarasli Senko Karuza. On je na plakatu, a ne ja. On kao nakladnikov autor i potpisuje knjige na Interliberu, a ne ja. I Leb bi se smijao da nije potpuno zaokupljen piljenjem u sise. Prilazi i druga koka i tako da sada cijela niska sisa djeli Leba od moje poezije.
- Hm, a šta je ovo? - pokazujem na svoju prekrasnu plavetnu knjigicu.
- Oh, pojma nemam kako se ovo uopće našlo ovdje… - ispričava se ova druga.
- A prodaje li se to što? Mislim znam da je to samo dosadna poezija, ali prodaje li se?
- Dosadna poezija? - grakne ona - Ma nemoj… A od kad je to poezija dosadna?
Stvar spašava Dražen Latin, direktor naklade MD. Valjda je sve slušao iz prikrajka, onako hineći da mobitelom upravo pregovara s barem tri pisca koji prelaze u nakladu MD.
- Evo nama našeg autora!!! - srdačno se smije tako da svi mogu čuti - Pa dobro nam došao! -
I ja odmah sve zaboravljam, kao da sam došao među rođene. Upoznajem ga s Lebom.
- Nisam vas tako zamišljao. - priznaje Lebu - Izgledate puno profinjenije nego što djelujete na blogu.
I poziva nas na štand. I sada mi stojimo UNUTAR ŠTANDA, kao autori, kao partneri, i razgovaramo o književnosti, pijuckamo kavicu. Širim Vijenac preko cijelog štanda. Evo, evo, izašo ja u Vijencu. Onda se oni dive. Onda Leb pokazuje cover svoje buduće knjige. I sretni smo kao mala djeca. Osjećam neko zadovoljstvo, zračim kao na onim fotografijama što mi je poslala stara. Latin nam čestita i želi još puno puno uspjeha u našem pisanju. Inače Dražen Latin je jedan fin, kulturan gospodin. Teško mi je procijeniti njegove godine, ima negdje između 35 i 50. Svojom pojavom odaje štih onih zlatnih vremena koja pamtim po američkim filmovima, kad su pisci bili pisci, a ljepotice - ljepotice. Jedna takva nas upravo promatra. Stoji pokraj štanda i širi oči od uzbuđenja. Lijepo je biti pisac.
- Lebeeeee!!!! Vrišti ona. I ja sam pomalo ljubomoran. A da je to bila Ptica, to sam skužio tek danas kada sam pročitao lebov post. Leb ju je nekako glupavo, predstavio. Mislim da ju je htio zadržati samo za sebe. Mislim znam ja pticu, upoznali smo se bar dva puta, sjedili smo više puta zajedno u društvu, ali ova Ptica od sinoć bila je nekako drugačija, drugačija od slike Dalmošice koja se fura na klošaricu kakva mi je ostala u sjećanju. Promijenila se. Izrasla u pravu ljepoticu. Pozdravili smo se s Latinom i otišli do štanda na kojem su potpisivali Ferić i Tomić. Mislim da ne duljim, imate taj dio na lebovu blogu, imate u Večernjem listu i fotku plavuša koje Leb spominje. O da, i mi smo tom prilikom bili uslikani, samo su nas odrezali u Photoshopu. Zatim smo otišli na piće.
I tako smo sjedili na terasi velesajamskog birca: Tica, Funkster, Whatever, Leb i moja malenkost, pijuckali piće i razgovarali o zgodama iz Big Brothera. Zatim sam potpisao i poklonio svoju knjigu Ptici, i ona se se jako razveselila. Sve je na trenutak imalo nekog smisla. Pa onda još jedna runda, ovaj put po paviljonu pet. Po lebovoj preporuci kupih knjigu popularnog američkog autora Charlesa Bukowskog, ''Zapisi starog pokvarenjaka''. Leb veli da je to dobro i da to moram pročitati. Zatim sam kupio ''Motelske zapise'' Sama Sheparda, te neku treću knjigu, isto nekakvi 'Zapisi…' kojoj se ne sjećam naslova, ni autora, ali znam da je imala prekrasne korice i koštala manje od 50 kuna. Dobio sam od leba na poklon knjigu Velimira Viskovića, nema veze sa zapisima, ali ima s teorijom pisanja. I to je bilo to.
Umorni, ali zadovoljni, vratili smo se svojim kućama.
Post je objavljen 11.11.2005. u 06:54 sati.