Volite li Jergovića?
Evo izašao Miljac u biblioteci Jutarnjeg. Sarajevski Marlboro. Stajao sam jutros ispred kioska i borio se sam sa sobom. Kupi Miljca kupi, šaptala mi je moja prisilna neuroza, moraš skupit sve!!! Cijelu biblioteku! Pa nije Miljac Pokemon, jebote!! Bunio se zdravi dio mog razuma. I tako sam ja samo nemoćno stajao rascijepljen u svojoj ambivalenciji i sjetio se, kako sam svojevremeno šetuckao gradom zahvaljujući nekoj birokratskoj greškici i uživao brate mili: San dupina i gajeta falkuša na Cvjetnom. Chit chat sa nekim extreme ženskicama koje rone do 20 metara. Nagovarale me da jednom zaronim s njima.
- Nisam ja za to. Hvala.- odmahujem glavom - kad sam bio mali skočio sam na glavu u plitki bazen tako da je pukla keramička pločica. Od tada stremim isključivo visinama. Skrenuh iz ugla, postaja: Moderna Vremena. Tamo je jedno vrijeme radila jedna mala zbog koje su mi se dlanovi znojili i natapali korice knjiga, ma znate ju sigurno. Pratio sam kriomice kako se mršti kada sam se približio new age literaraturi i kako joj se kut usana smije kad se približavam Jergoviću. Zato doma imam sve od Jergovića. A nisam ga nikad niti otvorio. Iz protesta. Jednog dana sam užasnut shvatio da je malena iz Modernih Vremena frendica moje bivše. Njih dvije su se izljubile:
- Bok stara..
- Cmoka... cmoka...
- Da te upoznam, ovo je moj dečko...
- Ah pa mi se znamo! Jergović, zar ne? Tvoj dragi kod mene kupuje samo Jergovića-
Na putu prema njeno stanu vladala je šutnja. I dignuta obrva. Moja bivša je kominicirala sa svijetom preko obrve. Promjena u položaju njene obrve, pogotovo ovako prema gore, bila je naznaka da je na redu Dostojevski: Zlocin. Kazna. I prokleti muški idiot.
Obrva je bila u zraku: Alarm!
- Ovaj.., kaje sad,kaj izvodiš- napad je najbolje obrana.
- Ti misliš da sam ja glupa? Kao da nisam vidjela kako te gleda ?!.
- To je zbog Jergovića.., kak ne kužiš...
- Od kad ti voliš Jergovića?
Netko zbog Prevera.
Netko zbog Jergovića...
Sjećam se, toga dana kišilo je nad Zagrebom.
Vlaga se polagano uvukla i u našu vezu.
Vrtimo vrtimo film i gle, evo mene 3 godine poslije, s greškom u PC-u kadrovske službe, uživam u ljetnom danu, stojim na vratima Modernih Vremena. Slatka mala s crvenkastim preljevom tamo već odavno ne radi. Ušao sam tamo s namjerom da malo dam egu krila. Ono, dobar dan, pitam, jer imate možda "Ekranpriče", baš bi me zanimalo, znate, tamo su izašle moje priče (u množini) pa da vidim kak to zgleda (makar imam doma autorski primjerak hehehe)..I tako spremam se ja, onako, usput, priupitati na sav glas, kad evo ti Miljenka! Stoji na vratima ko Regoč onako sav zarastao i musav. Pozdravlja tipa koji radi i vadi mu neku knjižurinu, a osmijeh mu s lica nebi skinuli ni najbolji plastični kirurzi. Dakle, zadovoljan je s knjigom! Tada sam prvi imao prilike vidjeti tek odštampane «Dvore od Oraha», ma ona tri prsta debela knjižurina opremljena u stilu ženskog časopisa s početka stoljeća. I stajao sam tako i sve si vrtio u glavi da što ako sad zatražim od njega autogram, on se sprdne, a ja ga zaskočim i dobro odmjerenim zahvatom, tajnom Shaolina koja se prenosi od majstora na učenika, iščupam mu golom rukom pulsirajuće srce iz grudiju? I kao što je onaj tip sa paperback izdanjem Salingera u džepu upucao Lennona, tako bi Miljac na sličan način zauvijek postao mit i legenda. No pustio sam ga da ode.
Hehehehe…
Ovako će Miljenko, kad ga u budućnosti djeca dobiju za lektiru i s mržnjom posegnu za enciklopedijom, ostati upamćen kao minorni pisac iz doba Bloga i lebowskog.
|
