Obožavam Casablancu. Obožavam Bogarta. Obožavam šah. Sjećam se, kada sam prvi put gledao Casablancu, odvalio sam na onu scenu sa početka filma kada u stražnju sobu "Café Américain" u kojoj kocka probrana gospoda ulazi Ugarte (Peter Lorre) dok u dubini prostorije, pognut nad šahovskom tablom sjedi tajanstveni Rick Blaine (Humphrey Bogart) i analizira ovu poziciju:
1.e4 e6 2.d4 d5 3. Nc3 Nf6 4. Bg5 Be7 5. e5 Nfd7 6. h4 c5 7. Bxe7 Qxe7 8.Nb5 0-0
O čemu Rick razmišlja? Nije li to puka koincidencija da analizira Francusku obranu protiv bijelih? Šahovska tabla je tu za gledatelja samo metafora bojnog polja u jeku II svjetskog rata: Aljehinov Napad korespondira sa nacističkim Blitzkriegom; struktura pješaka (c5,d5,e6,f7,g7,h7) korespondira sa francuskom Maginot linijom, a skakač na b5 predstavlja napad s leđa. Može li doči do „okupacije” sa Nb5-c7-a8? O da.., on ostaje kraći za kulu pri odabiru opcije “otpora” obranbenom varijantom
9.Cc7 cxd4 10.Cxa8 f6
No o čemu razmišlja čovjek koji samotno sjedi za šahovskom projicirajući na nju svoje unutarnje svijetove? O čemu vi razmišljate dok vodite neke svoje samotne unutarnje bitke? Znamo da Rick ne voli Nijemce. Nakon razgovora sa Ugarteom, izbacio je iz kockarnice nadmenog njemačkog gospodina koji se pohvalio da je kockao baš u svim kockarnicama koje nešto znače.., ali to ne prolazi kod Ricka. Rick ne voli nacizam i njegovu vizuru ubermencha. No voli li Rick njemačke filozofe? Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche... Što oni njemu znače u ovom izgubljenom gradu usred Maroka iz kojeg nema izlaza i u kojem vam jedino preostaje da čekate...
i čekate...
i čekate.
A što je onda bolje od dobre partije šaha, pa makar i sa samim sobom?
|
