01.06.2004., utorak
Hraneći ptice za Evu
And Jesus was a sailor
When he walked upon the water…
Imena su samo površne stvari, poput vode koja se skupila povrh masnog naftnog mulja, plutaju poput lišća, kao odbačene radničke rukavice u obližnjoj otpadnoj grabi. Ona i ja svakako dijelimo neku dublju povezanost od mulja ove površinske separacije vode i nafte, od one teške navezanosti između muškarca i žene. Sve oko nje me uvijek iznova začudi i pitam se, zašto trošim svoje dragocjeno slobodno vrijeme sjedeći na klupi pokraj nje?
A danas je baš težak ljepljiv dan. .
Znam da postoji ime na koje se ono nešto u njoj odaziva. Znam da postoji taj zvuk koji, baš kao što i ove ptice u parku odmah reagiraju kad trga slanac i baca ga pred sebe. Podsjeća me na Suzanne iz Cohenove pjesme. Kad je ona tu, cijeli park je jedna predivna zvučna razglednica s Cohenom u pozadini. No ona je baš kao i Suzanne, sasvim jedinstvena. Zato je tako i ne zovem.
- Bok Eva!- velim. Eva nikad ne odgovara. Ona je preduboko negdje dolje. Baš poput mene i ona je dubinski oštećena. No dobro, ja sam profesionalno deformiran i bavim se ovim poslom koji se bavim. I njen otac se bavi istim poslom. Svi se u ovom kraju uglavnom bave tim poslom. Baš poput nje i ja sam dijete naftaša stoga i valjda uvijek polažem, spuštam svoje riječi do onih dubinskih, oku nevidljivih razina, slojeva za koje pretpostavljam da sadrže ono nešto što je skriveno od oka. Upravo tamo negdje dolje, pokušavam pronaći pravi onaj pravi sloj. Pričam joj, ali ona je uvijek ponovno i ponovno odlazi negdje drugdje, pronalazi mjesta da još dublje zalegne, da se još bolje sakrije. Nailazim samo na tragove, na sve one prazne ljušture školjkica…
Danas je baš teško. Danas nemam puno vremena, velim, i primičem ruku kako bi je možda dotakla njena kosa. Kad je ona u pitanju, nije lako ne dodirivati je. Ona je stvarno rijetka biljka, prekrasna mlada žena. Zbog takvih, ljudi su se dosjetili da samo šutke produže. Promatram ih kako škicaju ispod obrva, kako je svu poloču u birtiji, kako se hrane njome. Kao da naslutila moju ljutnu, pojavila se nenadano iz svojih dubina i rekla:
- Ma oni su samo psi…
A zatim se ponovno izgubila, prelomivši svoj slanac. Trebalo je nahraniti sve te ptice.
***
Vraćali su se jednog jutra u zoru sa neke fešte. Njezin otac je bio umoran od smjene, od cijelonoćne pijanke i tada se dogodila nesreća. Sletjeli su s ceste i razbili se preko kanala. Ležala je dugo dugo sva skršena u olupini. Ležala je dok je po njoj cijedio dizel i gušio je. Kada je napokon otvorila oči, primijetila je pokraj sebe u šipražju, ščućurenu neku pticu. Vidjela je i kako dolaze lovci na obližnje polje. Spazila je i lovačke pse, promatrala ih kako jure prema šipražju oko kanala.
-Psssst...- šaptala je ptici, budi tiho. Bacala je joj je komade keksa. Pssssst…-
A onda su došli psi i počeli mahnito lajati pred njenim licem i ptica je poletjela. Onda se zapucalo svud uokolo. Onda je pukla i Eva. Onda su ih našli. Onda se stari malo otrijeznio, a nije mu bilo ništa. Onda je počela drama, jer je imala otvorenu rupu na glavi i umirala je, no jedan od lovaca bio je talijanski doktor i on ju je spasio. Taj tip često dolazi u lov i na kurve u ove krajeve, pa mi je jednom dok su ga nalili na šanku hotela, ispričao kako je Eva stradala. I upravo on joj je sredio liječenje u Italiji. On se sav uspali dok priča o njoj, a onda to sve ugasi alkoholom. Debeli stari prdac.
To su samo psi.
To je, veli, Eva rekla prije nego što je pala u komu.
***
Sjećam se kako me ko klinca stari uzimao u terenac i vodio u obilazak uprave radilišta i na bušotine. Mislim da sam tada prvi put sreo Evu. Ili je to bilo u nekom radničkom odmaralištu? Ne sjećam se više. No dobro prepoznajem taj zvuk terenca. To njen otac zaokreće oko parka, ulazi u ulicu i znam da Eva i ja nemamo puno vremena.
- Eva, zovem je, daj stara, znam da ima nešto tamo dolje. Pusti da se to probije do površine. Daj poteci više Eva, hej?-
Ništa.
Jeep se zaustavlja, izlazi njen otac u radničkoj manudri. Pozdravljamo se, rukujem se s dečkima nalazeći neki dobar izgovor za neodlazak u birtiju na koju rundu. Njen stari ima velike, grube pocrnjele bušačke ruke. Miriše na naftu i pravi se da je dobar, jednostavan čovjek. Kad dolazi nakon smjene u grad, sjeda na klupu, dodiruje joj kosu i ljubi je po obrazima kao da je dijete. Dođe mi da ga napucam nogom u facu. Nešto mi tu smrdi jače od nafte. Smrdi i cijela doktorova priča. Što je radila tako kasno vani? Selo zna. No ono šuti, a ja ni ne želim znati.
***
Nema je već dugo. Možda je u Italiji? Ne viđam ni njenog starog da ga pitam. Tko zna gdje je odselio sa svojom bušaćom garniturom. I eto tako… Sjedim tu u parku sa slancem u ruci i trgam ga. Dok zamišljam njene oči, dvije velike plahe ptice tamne poput jarka, duboke poput bušotina u koje polažem svoje cijevi, svoje nade za nju, hranim njene ptice da ne odlete zauvijek.
|
|
