pookapookapookapookapooka

Zbog frapantnog i kroničnog zatajenja najobičnije ljudske pristojnosti, do kojeg je došlo ili zbog greške u inicijalnoj instalaciji ili zbog tisućljetnog nemara službi zaduženih za očuvanje iste, ovom Obznanom, pravnim institutom koji prema svojoj pravnoj naravi isključuje mogućnost postojanja sebi nadređenog pravnog instituta, obznanjuje se sustav mjera koje za svoju konačnu svrhu imaju uvođenje najstrožih standardnih operacionalnih procedura pri poštivanju demarkacijskih kriterija koji se ovom Obznanom propisuju da bezuvjetno obvezatno kronološki prethode bilo kakvom osobnom ili javnom izražavanju mišljenja te da isti shodno moraju nužno prethoditi i biti uvjetom zakonom nekažnjivog prava na formiranje kako osobnog tako i skupnog principa djelovanje na koji bi se osoba ili više osoba pozivalo tijekom konzumiranja ovom Obznanom jasno ograničenih modusa intencijskog djelovanja (MID-ova), kako pojedinačnom građaninu kao temeljnom pravnom subjektu kojem je ovom istom Obznanom oduzet atribut suvereniteta iz čega proizlazi da se isti atribut suvereniteta oduzima i skupini pojedinaca koja se odlučila na socijalnu interakciju putem kolektivnog izražavanja modusa intencijskog djelovanja (MID-ova).
Konzumacija modusa intencijskog djelovanja (MID-a) definira se aktom njegove ovjerene registracije kod za to nadležnog Inspektorata za brigu o moralnoj higijeni koji će u svojoj nadležnosti imati zaprimanje, evidentiranje i proslijeđivanje na daljnju obradu svakog registriranog izraza modusa intencijskog djelovanja (MID-a), kako pojedinačnog tako i kolektivnog.
Svako kršenje ovih mjera biti će sankcionirano u skladu sa Pravilnikom o sankcioniranju nepoštivanja Obznane, koji se nalazi u Apendixu I same Obznane.
Pravilnik o sankcioniranju nepoštivanja Obznane, kao pravni akt nužan za efikasnu opracionalizaciju iste pravnim slijedom ulazi u hijerarhijski poredak pravnih akata na istoj razini kao i sama Obznana te shodno tome ne priznaje nadređenost Ustavom propisanih prava i dužnosti građana i institucija sustava, što u konkretnom slučaju upućuje na izuzeće jurisdikcije svih razina pravosudnih struktura na odluke koje će biti donošene u skladu sa Pravilnikom o sankcioniranju nepoštivanja Obznane.
Ustavom propisana trodjelna podjela državne vlasti biti će stupanjem na snagu Obznane privremeno izuzeta iz obvezujućeg pravnog poretka te se institucije državne uprave koje su prema Ustavom bile dužne čuvati ustavni poredak stavljaju pod nadležnost Visokog komesarijata za operacionalizaciju Obznane koji će imenovati novog ravnatelja Policije i novog Zapovjednika oružanih snaga.
Bilo kakav pokušaj opstrukcije ove odluke, bilo od strane nekadašnjih djelatnika ministarstava unutarnjih poslova i obrane, bilo od strane bilo kojeg pojedinca koji svoje moduse intencijske djelatnosti (MID-ove) nisu uredno i pravovremeno registrirali pri Inspektoratu za brigu o moralnoj higijeni, biti će smatrani aktom veleizdaje koji se u Pravilniku o sankcioniranju nepoštivanja Obznane odnosi na svako osobno ili javno iznošenje mišljenja koje, putem MID-a, nije prošlo kroz strogu standardnu operativnu proceduru poštivanja demarkacijskih kriterija.
Standardna operativna procedura poštivanja demarkacijskih kriterija Obznanom je definirani trostupanjski proces klasifikacije svih zaprimljenih modusa intencijskog djelovanja (MID-ova) priloženih od strane građana ili skupina građana koji su registrirane od strane Inspektorata za moralnu higijenu te uredno evidentirane i kao takve proslijeđene Odborima zaduženim za klasifikaciju zaprimljenih modusa intencijskog djelovanja (MID-ova) u skladu sa standardnom operativnom procedurom poštivanja demarkacijskih kriterija.
Tijekom trostupanjskog procesa demarkacije svakog pojedinog MID-a, iste će strogom primjenom kriterija biti klasificirani bilo kao P-MID (Pristojni modus intencijskog djelovanja) ili kao N-MID (Nepristojni modus intencijskog djelovanja).
P-MID je namjeravana djelatnost pravnog subjekta koja zadovoljava trostupanjski demarkacijski proces što znači da je u skladu sa tri kriterijske razine provjere univerzalne prihvatljivosti pojedinog MID-a, dok N-MID ne zadovoljava stroga pravila kriterijskog demarkacijskog postupka.
Nezadovoljavanje jednog stupnja kriterijske prosudbe MID-a automatski upućuje na nezadovoljavanje i druga dva stupnja jer su sva tri stupnja samo semantički različito izražene formulacije istog principa.
Tri stupnja kriterijske demarkacije su nužna upravo zbog eventualne zabune oko značenja pojmova sadržanih u MID-u, a koja je vjerojatna zbog inherentne mogućnosti da je sadržaj pojma upućen na različite relacijske reakcije zbog svog nužno kontekstu podložnog značenja kroz sami semantički izražaj, koji je ipak jedini mogući izražaj/označitelj tog pojma.
Ovaj trostupanjski proces demarkacije u skladu sa strogim kriterijima o univerzalnoj prihvatljivosti na sve tri razine procjenjuje da li je sadržaj (materija) MID-a sposobna podnijeti ograničenja koja sa sobom donosi univerzalno prihvatljiva forma koja postaje odredbenim razlogom MID-a ako je ishod procjene pozitivan. U tom slučaju Inspektorat za moralnu higijenu šalje aplikantu preporučenom poštom službenu aprobaciju njegovog MID-a uz priložene dokumente koji mu garantiraju pravo da iznosi mišljenje o svojim namjerama bilo privatno bilo javno te da se ponaša u skladu sa svojim osobnim načelom (bivši 'Modus Intencijskog Djelovanja') koji je u tom slučaju upravo ono zbog čega je Obznana i donešena, izraz najobičnije ljudske pristojnosti koju bi u normalnim okolnostima puki ljudski zdrav razum mogao razlučiti od nepristojnosti i tako učiniti nepotrebnom rigoroznu formalnu kriterijsku procjenu o univerzalnoj prihvatljivosti.
Na žalost zbog gore navedenih razloga semantički izraz 'normalne okolnosti' pokriva nevjerojatno širok spektar promjenjljivih kontekstualno određenih relacija između pojmova koji ulaze u određenje samog pojma 'normalnih okolnosti', tako da sa punim pravom i uz temeljitu koroboraciju od strane povijesnog iskustva taj pojam 'normalnih okolnosti' nikad ne smijemo nekritički prihvatiti. Potrebno je dosljedno težiti takvom sadržajnom određenju 'normalnih okolnosti' koje će biti eksplicitno usmjereno na izazivanje opreza pri svakom spominjanju 'normalnih okolnosti'.
Iznimno je važno opetovano naglašavati da je privid reda koji sa sobom donosi pojam 'normalnih okolnosti' potencijalno izuzetno opasna pojava sklizanja prema dogmatičkom drijemežu, koji je uvijek bio onaj uzrok zastranjenja ljudskog ponašanja od pristojnog prema nepristojnom.
Zbog toga treba voditi preciznu i javnosti dostupnu evidenciju o odnosu P (pozitivno) klasifikacijski obrađenih MID-ova i onih N (negativno) klasifikacijski obrađenih MID-ova za svakoga pojedinca ili skupinu koji su ušli u registar MID-ova. Ako pojedinac ustrajno registrira N MID-ove, to mora postati predmetom policijske istrage koja pak nužno mora ostati tajnom jer svaka informacija o konkretnoj istrazi mora prvo proći kroz internu trostupanjsku kriterijsku demarkacijsku proceduru koja se razlikuje od one standardne operativne procedure primjenjene od strane Inspektorata za moralnu higijenu jer kod policijske istrage postoji osnovana sumnja da je riječ o dosljednom motivacijskom čimbeniku koji je svjesno i sa predumišljajem usvojen zajedno sa jednim od patoloških značenja 'normalnih okolnosti' i koji treba ukloniti iz društvenog tkiva jer svoju destruktivnu narav, već i na prvi pogled univerzalno neprihvatljivu, uspješno propagira i širi zbog uskih grla institucija sistema koje sa sobom nužno donosi društveno uređenje utemeljeno na Obznani.
Striktna i dosljedna demarkacija MID-ova zahtijeva izniman trud i požrtvovnost svih koji su predani ideji o jednakosti i neponovljivosti svakog pojedinog ljudskog bića, ideji koja može biti uspješno obranjena samo vječnim ustrajavanjem na strogim i upornim demarkacijskim procedurama na svim razinama društva, bez obzira na intuitivnu odbojnost koju izaziva predodžba masovnog naguravanja kroz uska vrata koja ipak jedina vode u doba kada će 'normalne okolnosti' biti sustav harmoničnih, običnim okolnostima neuvjetovanih, odnosa.
Privlačnost širokih vrata je neosporna zbog lakoće upuštanja u patološka naklapanja o tome što su to uopće normalne okolnosti, ako se uzme u obzir da se te okolnosti stalno mijenjaju, bilo kroz promjenu odnosa pojmova koji je tvore, bilo kroz različitu percepciju sadržaja tih pojmova kod različitih ljudi, odnosno različitih naoružanih skupina ljudi koji već deset tisuća godina vode kontinuirani brato-ubilački rat do istrebljenja protiv kojeg smo mi, ujedinjeni narodi jugoistočne Europe konačno ustati i našom Obznanom rekli odlučno 'NE!' svim dogmatskim definiranjima 'normalnih okolnosti' koja se redovito ravnaju prema izuzetno varljivom principu da izuzeci potvrđuju pravilo.
Taj princip, prema kojem su izuzeci ti koji potvrđuju pravilo, leži u temelju svake verifikacijske metode jer za potvrdu jednog samo generalno prihvatljivog stava kao argument uzima postojanja manjinskih stavova, koji automatski ispadaju krivi za već povijesno uhodane odnose nepravde koji su uhvatili korijen baš zbog inzistiranja da generalno prihvatljivi principi, dakle puke generalizacije, budu na sav glas predstavljane kao ljudska pristojnost, a koju uvijek i samo može krasiti univerzalna prihvatljivost principa, dok je svaka kontaminacija generalizacijama svodi na sulude dogmatske sustave.
Baš zbog tog remetilnog utjecaja kojeg uvijek prisutni izuzeci predstavljaju kod primjene generalizacije kao temeljnog principa društvenog uređenja, ti se izuzeci, koji su po definiciji uvijek manjine, brutalno uklanjaju, bez standardne operativne procedure trostupanjske kriterijske demarkacije, nego metkom u potiljak i zakopavanjem u masovnoj grobnici.
Nakon toga se 'normalne okolnosti' mijenjaju jer više nema izuzetaka koji svojim postojanjem potvrđuju generalno prihvatljivo pravilo pa to pravilo postaje zahtjevno jer za njegovu potvrdu više nema lako dostupnih dokaznih izuzetaka, a samo po sebi je nesposobno podnijeti kriterije za procijenu univerzalne prihvatljivosti jer ti kriteriji zahtijevaju jednakost pojedinaca koja ne gleda na izuzetke kao na svoju potvrdu/smetnju, već te izuzetke prihvaća ako njihova izuzetnost nije u sukobu sa predodžbom da bi svi mogli biti izuzetni, a da se ništa bitno ne promijeni.
Takav revolucionarni skok u razvoju 'normalnih okolnosti' vrlo je spor i kompliciran.
U početku, vrata kroz koja ta svijetlost prosvjećenja probija nisu uska, već više nalikuju pukotini kroz koju se uspio provući samo jedan čovjek pa je zbog toga sklonost 'normalnih okolnosti' da nastave glavinjati svojom generalno zacrtanom putanjom puno lakši izbor od tegobnog širenja i provlačenja kroz taj uski prolaz koji može postati širim samo kroz nesebičnu žrtvom avantgardnih slojeva koji ne mogu podnijeti još jedno podmuklo i okrutno izabiranje manjine koja bi postala novim izuzetkom koji bi potvrdio novo pravilo.
Žrtva koju ti ljudi izabiru nije odustajanje od svog neponovljivog postojanja već je odbijanje da se neponovljivost tog postojanja relativizira i uvjetuje kroz lažnu (samu po sebi nemoguću) usporedbu sa neponovljivošću nekog drugog ljudskog bića.
Žrtva je izostanak uvjetovanosti kroz komparaciju ili relaciju uopće, žrtva ne može biti izražena kroz vrijednost definiranu komparacijom jer se ta komparativna vrijednost nužno izražava kao ono što nije svima dostupno, kao ono rijetko, ono ekskluzivno.
Neuvjetovanost kao atribut žrtve je svima dostupna, njen jaram je lak i kad ne bi bilo inercije koju sa sobom nosi lavina 'normalnih okolnosti' koja tako žestoko uvjetuje, slobodni bi izbor, dakle onaj izbor slobodan od uvjetovanosti bi bio nemjerljivo lakši. Ovako je pristanak na gomilu isprepletenih i kontradiktornih generalizacija koju sa sobom donosi ta lavina 'normalnih' okolnosti puno lakši izbor nego onaj izbor žrtve kroz neuvjetovanost i provlačenje kroz uska vrata, prema svjetlosti slobode.
Toj svijetlosti slobode ne mogu odoljeti oni ljudi koji ne žele prihvatiti svoje učestvovanje u novom traženju izuzetaka koji bi potvrdili novo pravilo, pravilo koje ne bi važilo za sve već samo za neke, redovito one koji jasno daju do znanja da su uvijek spremni uprijeti prstom u svog bližnjeg.
Prokazivanje svog bližnjeg kao izuzetak koji potvrđuje pravilo da je većina dinamička pojava i da se uvijek treba držati što bliže središtu krda jer je generalno pravilo da oni na rubovima prvi nestaju i da njihov nestanak nije nikakav gubitak jer u krdu pravu vrijednost nosi sa sobom mjesto koje čovjek zauzima u njemu. Mjesto, a s njim i čovjek je to vrednije što je bliže središtu krda, jer u tom središtu nikako nema dovoljno mjesta za sve.
Obznana stupa na snagu svojim objavljivanjem i obavezna je za sve koji imaju dovoljno mjesta u glavi da je smjeste pošto je sasvim jasno da društveni aparat koji je prema njoj ustrojen ne može zbog svoje kompleksnosti i beskrajnih mogućnosti zabuna, naročito kod represivnog dijela sustava, biti niti instaliran niti pravilno održavan izvan beskrajnog prostora koji svaki neponovljivi pojedinac ima unutar svoje glave.
Svijet nužne uvjetovanosti i uvijek spremne ljudske sklonosti da se šmugne u bijeli svijet kroz širom otvorena vrata bijega od samoga sebe previše je neravan i sklizak za luđački zahtjevnu i okrutno savjesnu Obznanu slobode, koju svaki čovjek čuti... kao zaborav koji ga spremno čeka, ali tek kad stigne tamo gdje prestaje strah.

Never, never, never give up.
Winston Churchill

SRETAN ROĐENDAN!

Evo nešto u skladu sa trenutnim stanjem i trajnim opredjeljenjem :)))))



Valpovo

Priča se da je sedamdesetprve Valpovo izbilo na more negdje u visini Vinodolskog te se zaustavilo i naglo uzdiglo u zrak nakon čega je danima kružilo iznad bivše države. Navodno je to bio znak da otpočne maspok, a pilotirao je, ni više ni manje nego sam Stipe Šuvar.
Kasnije, kad se sve sleglo, sleglo je valjda i Valpovo iako vam to ne bih znao točno reći, nisam nikad bio u Valpovu niti znam ikoga iz Valpova. Zvao sam više puta telefonski i svaki put bi mi rekli: "Jeste, ovo je Valovo" ili "Valpovčanka,izvolte..." ali sve to ništa ne znači, mogu oni postaviti svoje agente u centrali ili je sve to nasnimljeno. Poslao sam bio i ženu da dobijem informacije iz prve ruke; sve sam joj bio lijepo objasnio i dao joj pištolj za svaki slučaj, ali otad od nje više ni glasa, ko da je u zemlju propala... a na vijestima još prikažu da je trihineloza zarazila neku obitelj u Valpovu pa puste snimke svinjokolje ne bih li se ustrašio, da mi ne padne na pamet pitat za Valpovo ili, ne daj bože, otići u Valpovo. Poslije sam dobijao pisma, ko biva piše mi žena da se ostavim Valpova i odem u doktora jer da će mi kad tad Valpovo doći glave; ko da sam ja od jučer pa ne poznam razne tehnike ustrašivanja. Ima već sedam godina da ja polako, što se kaže "odozdo", pokušavam upozorit na problem Valpova; svaki dan napišem po jedno pismo o Valpovu i pošaljem ga nasumice nekome iz telefonskog imenika, i to bez potpisa da mi ne bi ušli u trag. Po noći izađem u grad i bacam letke na kojima piše: "Probudite se, nema Valpova" ili "Danas Valpovo, sutra vi", prije sam pisao parole po zidovima, ali je izašlo u novinama da je Valpovo hrvatski Amsterdam ili da se "susrećemo sa novim fenomenom kolektivnih fiksacija na rodno mjesto u opustošenom svijetu droge" te da "povratka u Valpovo nema osim preko psihijatrije ili zatvora". Neko vrijeme pokušavao sam sve zaboravit i skoro mi je uspjelo; nanovo sam se oženio i započeo novi život, život bez Valpova. I tako je sve bilo u najboljem redu, sve dok mi tast nije za godišnjicu poklonio sedam dana ljetovanja u Vinodolskom u hotelu "Val po val". U trenutku sam izgubio svijest, a kad sam se probudio sve mi je bilo jasno; opet su me pronašli te me ovo iskušavaju. Postao sam krajnje oprezan; govorio sam što je manje moguće i provodio što više mogu vremena sam u podrumu. Kad me je žena ostavila već sam znao da izlaza bez borbe nema.

Dakle, sloboda i neuvjetovani praktički zakon (moralni zakon*) upućuju izmjenično jedno na drugo. Ovdje ja dakle ne pitam jesu li oni i uistinu različiti, a nije li naprotiv neuvjetovani zakon samosvijest čistog praktičkog uma i nije li ovaj posve istovrstan s pozitivnim pojmom slobode, nego pitam odakle počinje naša spoznaja neuvjetovano-praktičkog, da li od slobode ili od praktičkog zakona (moralnog*). Od slobode ne može početi, jer niti možemo nje neposredno postati svjesni, jer je njezin prvi pojan negativan, niti je možemo zaključiti na osnovu iskustva, jer nam iskustvo daje spoznati samo zakon pojava, dakle mehanizam prirode, direktnu suprotnost slobode. Prema tome je moralni zakon taj kojeg neposredno postajemo svjesni (čim u sebi stvorimo maksime volje) i koji nam se ponajprije pruža, vodeći upravo do pojma slobode, budući da um prikazuje moralni zakon kao odredbeni razlog (uzrok*) koji nikakav osjetilni uvjet ne može da pretegne, štoviše, koji je od njega nezavisan. No kako je moguća i ta svijest o tome moralnom zakonu? Mi čistih praktičkih zakona možemo postati svjesni isto tako kao što smo svjesni čistih teorijskih načela, jer pazimo na nužnost s kojim nam ih um propisuje, i na odvajanje svih empirijskih uvjeta na koje nas on upućuje. Pojam čiste volje proizlazi iz prvih, kao što svijest čistog razuma proizlazi iz potonjih. Da je to pravo podređivanje naših pojmova i da nam je čudorednost prva otkrila pojam slobode, dakle da je praktički um tim pojmom najprije spekulativnom umu postavio nerješiv problem, kako bi ga njime doveo u najveću nepriliku, to je već jasno iz toga što čovjek, budući da u pojavama ništa ne može razjasniti na osnovu pojma slobode, nego ovdje uvijek prirodni mehanizam mora sačinjavati rukovođ, nikada ne bi došlo do te odvažnosti da u znanost uvede slobodu, da čudoredni zakon i s njime praktički um nije došao do toga i da nam nije nametnuo taj pojam. Ali i iskustvo potvrđuje taj red pojmova u nama. Pretpostavimo da tko za svoje nagnuće tvrdi da je ono za njega posve neodoljivo kad bi mu se pružili omiljeni predmet i prilika. Ne bi li on svladao svoje nagnuće kad bi pred kućom bila postavljena vješala, da ga nakon uživane naslade odmah objese? Ne mora se dugo nagađati što bi on odgovorio. No pitajte ga da li će, ako bi njegov knez od njega, pod prijetnjom iste neodgodive smrtne kazne zahtijevao da lažno svjedoči protiv poštena čovjeka kojega bi knez pod prividnim izlikama volio upropastiti, hoće li onda smatrati mogućim da svlada ljubav prema životu , koliko god ona bila velika? Da li će to učiniti ili ne, to se možda neće usuditi uvjeravati; ali da mu je moguće, to on bez razmišljanja mora prihvatiti. On dakle sudi da nešto može zato što je svjestan da to treba da učini, pa spoznaje u sebi slobodu, koja bi mu inače, bez moralnog zakona, ostala nepoznata.
(* ja dodao)

Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma - Analitika čistog praktičkog uma – O načelima čistog praktičkog uma. Zagreb, Naprijed 1990.

...HEALTH...ovo je link... klik-klik...

...na kraju Dnevnika, jučer...
'... i pozdrav svim managerima ma gdje bili.'

'U rujnu 1784. godine jedan je berlinski časopis zamolio nekoliko njemačkih intelektualaca da odgovore na pitanje 'Što je prosvjetiteljstvo?' Među njima bijaše i filozof Immanuel Kant, koji se tim povodom iskazao jedrinom i jasnošću stila kakva ne krasi baš uvijek njegove duže tekstove:

Prosvjetiteljstvo predstavlja čovjekov izlaz iz njegove samonametnute nezrelosti. Nezrelost je, pak, nesposobnost služenja vlastitom rasudnom moći bez tuđeg vodstva. A ta je nezrelost samonametnuta ako joj uzrok nije pomanjkanje rasudne moći nego odlučnosti i hrabrosti da se njome služimo bez tuđeg vodstva. Sapere aude! Usudi se znati! To je geslo prosvjetiteljstva.

Ovaj krepki optimizam veleštovanog profesora, tada već šezdesetogodišnjaka, temeljio se na njegovom uvjerenju da ljudskoj povijesti predstoji skora revolucija. Svojim djelom Kritika čistog uma, objavljenim tri godine prije, a kojim se proslavio diljem Europe, Kant je želio pomiriti dvije glavne škole modernističke filozofije – britanski empirizam Bacona, Lockea i Humea (koji su smatrali da je znanje proizvod iskustva i eksperimeta te kao takvo podložno izmjenama i dopunama), i europski racionalizam Descartesa i Spinoze, koji su tvrdili da se izvjesnost može postići izvođenjem zaključaka temeljem prapočela. Ono što je tim tradicijama bilo zajedničko bilo je puno važnije od razlika, pa je ujedinjavanjem elemenata obiju tih filozofskih škola Kant uspio pobiti tvrdnje religije o superiornosti njenih znanja ili spoznaja. 'Kritički put je otvoren', objavio je Kant poslije gotovo sedam stotina stranica nakon što je s njega uklonio sve metafizičke barikade.'

Francis Wheen – 'Kako su prodavači magle zavladali svijetom'


Osim što je Kant demontirao teorije zavjere koje su stoljećima tako zdušno zagovarali božji ljudi svih provenijencija, sasvim je jasno ukazivao na inherentnu nepravdu kako aristokratskog tako i građanskog društvenog ustroja. O tome piše puno više u ovom eseju Kevina E. Dodsona koji meni nije u potpunosti dostupan

Zanimljivo je da autor tog eseja Kantov socijalizam najlakše uspijeva pomiriti sa 'Wellfare State' političkom orjentacijom, a ona je na povijesnu scenu izgurana snagama Franklina Delano Roosvelta i Johna Maynarda Keynsa. Da je FDR doživio Bretton Woods, Keynesova ideja o jednoj globalnoj središnjoj banci koja bi provodila izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku i njegova ideja o jedinstvenoj klirinškoj svjetskoj valuti, 'bancoru', vjerojatno bi imala puno više šanse.
Na žalost tu smo gdje smo sad, na što su mnogi upozoravali još '45. i '46. godine. O tome možete pročitati više u knjizi Georga Montbiota, Vrijeme dogovora
Još jedna zanimljivost je da je Kant prije 200 godina pozivao na stvaranje globalne federacije, kako u svojoj trećoj kritici, tako i u svom kasnom djelu 'Trajni mir – filozofska skica'

Evo sad malo stila koji krasi duže Kantove tekstove... na srpskom i na engleskom, da ih lakše razumete i lepo ih usporedite...

Umešnost u ljudskom rodu ne može se dobro razviti osim posredstvom nejednakosti među ljudima, pri čemu najveći podmiruje životne nužnosti tako reći mehanički, nemajući zbog toga potrebe za nekom naročitom umetnošću, a radi ugodnosti i dokonosti onih ljudi koji obrađuju manje potrebne oblasti kulture, nauku i umetnost, i koji taj najveći broj ljudi drže u stanju potčinjenosti, mučnog rada i malo uživanja, na koju se klasu najzad ipak ponešto od kulture viših klasa postepeno takođe rasprostire . Ali u toku njenog napretka (čiji vrhunac znači luksuz , kad sklonost onome što je izlišno počinje da ide na štetu onog što je neophodno), nevolje rastu podjednako silno na obema stranama: na jednoj usled tuđeg nasilja, a na drugoj usled unutrašnje nenasitosti; ali ta blistava beda ipak je povezana sa razvojem prirodnih dispozicija u ljudskom rodu, te se svrha same prirode pri tome ipak postiže, iako to nije naša svrha. Formalni uslov, pod kojim je priroda jedino u stanju da postigne svoju krajnju svrhu, jeste ono ustrojstvo u odnosu ljudi jednih prema drugima, u kojem se u jednoj celini, koja se zove građansko društvo, protivstavlja sila zakona krnjenju slobode koje uzajamno jedna drugoj protivreče, jer jedino u takvom ustrojstvu može doći do najvećeg razvoja prirodnih dispozicija. Ali osim takvog ustrojstva, čak i kada bi ljudi bili dovoljno pametni da ga pronađu i dovoljno mudri da se njegovoj sili dobrovoljno potčine, ipak bi bila potrebna jedna svetska građanska celina, to jest jedan sistem svih država, koje se nalaze u opasnosti da štetno utiču jedna na drugu.

Imanuel Kant, Kritika moći suđenja – kritika teleološke moći suđenja - O posljednjoj svrsi prirode kao teleološkog sistema.


It is hard to develop skill in the human species except by means of inequality among people. The majority take care, mechanically as it were and without particularly needing art for this, of the necessities of life for others, who thus have the ease and leisure to work in science and art, the less necessary ingredients in culture. These others keep the majority in a state of oppression, hard labor, and little enjoyment, even though some of the culture of the higher class does gradually spread to the lower also. But on both sides trouble increases with equal vigor as culture progresses. (The height of this progress, when people's propensity to [strive for] what is dispensable begins to interfere with what is indispensable, is called luxury.) For the lower class the trouble results from violence from without, for the higher from insatiability within. And yet this shining misery has to do with the development of man's natural predispositions, and [so] nature still achieves its own purpose, even if that purpose is not ours. The formal condition under which nature can alone achieve this final aim is that constitution of human relations where the impairment to freedom which results from mutually conflicting freedom (of the individuals) is countered by lawful authority within a whole called civil society. For only in this constitution of human relations can our natural predisposition develop maximally. But this constitution requires something further, even if human beings were inteligent enough to discover it and wise enough to submit voluntarily to its constraint: a cosmopolitan whole, a system off all states that are in danger of affecting one another detrimentally.

Immanuel Kant, Critique of judgment – Critique of teleological judgment – On the Ultimate Purpose That Nature Has as a Teleological System

Budnosti nikan dosta, gospođice od tri pedlja.
Na krivinama zadnji vagoni luđački tresu
i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid,
a oholost, nekad suđena da bude vrlinom,
splašnjava na očigled i smrdi nadaleko.
I nitko nema snage da odagna propadanje,
i nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine
koja laprda među krajnostima kao rijetko govno.
Dok svi tvoji besprizorni usrećitelji
i samozvani štovaoci onog što ne razumiju,
i svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese,
i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula
hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom
koji štiti vjernike od zaraženih,
a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
efikasno liječe u samom začetku.
Pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja?
Krivo srastanje, gospodine... krivo srastanje.
Kao kad bogate prose za miraz,
a talon nose ružni i opaki
sa nečuvenom moći da tjeraju što zažele.
Mnogo ih je i strašno galame
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu,
da ne ostane ni pomen na ljepotu.
Jes...

evo prvo ovo...OVO... pa onda OVO