'U rujnu 1784. godine jedan je berlinski časopis zamolio nekoliko njemačkih intelektualaca da odgovore na pitanje 'Što je prosvjetiteljstvo?' Među njima bijaše i filozof Immanuel Kant, koji se tim povodom iskazao jedrinom i jasnošću stila kakva ne krasi baš uvijek njegove duže tekstove:
Prosvjetiteljstvo predstavlja čovjekov izlaz iz njegove samonametnute nezrelosti. Nezrelost je, pak, nesposobnost služenja vlastitom rasudnom moći bez tuđeg vodstva. A ta je nezrelost samonametnuta ako joj uzrok nije pomanjkanje rasudne moći nego odlučnosti i hrabrosti da se njome služimo bez tuđeg vodstva. Sapere aude! Usudi se znati! To je geslo prosvjetiteljstva.
Ovaj krepki optimizam veleštovanog profesora, tada već šezdesetogodišnjaka, temeljio se na njegovom uvjerenju da ljudskoj povijesti predstoji skora revolucija. Svojim djelom Kritika čistog uma, objavljenim tri godine prije, a kojim se proslavio diljem Europe, Kant je želio pomiriti dvije glavne škole modernističke filozofije – britanski empirizam Bacona, Lockea i Humea (koji su smatrali da je znanje proizvod iskustva i eksperimeta te kao takvo podložno izmjenama i dopunama), i europski racionalizam Descartesa i Spinoze, koji su tvrdili da se izvjesnost može postići izvođenjem zaključaka temeljem prapočela. Ono što je tim tradicijama bilo zajedničko bilo je puno važnije od razlika, pa je ujedinjavanjem elemenata obiju tih filozofskih škola Kant uspio pobiti tvrdnje religije o superiornosti njenih znanja ili spoznaja. 'Kritički put je otvoren', objavio je Kant poslije gotovo sedam stotina stranica nakon što je s njega uklonio sve metafizičke barikade.'
Francis Wheen – 'Kako su prodavači magle zavladali svijetom'
Osim što je Kant demontirao teorije zavjere koje su stoljećima tako zdušno zagovarali božji ljudi svih provenijencija, sasvim je jasno ukazivao na inherentnu nepravdu kako aristokratskog tako i građanskog društvenog ustroja. O tome piše puno više u ovom eseju Kevina E. Dodsona koji meni nije u potpunosti dostupan
Zanimljivo je da autor tog eseja Kantov socijalizam najlakše uspijeva pomiriti sa 'Wellfare State' političkom orjentacijom, a ona je na povijesnu scenu izgurana snagama Franklina Delano Roosvelta i Johna Maynarda Keynsa. Da je FDR doživio Bretton Woods, Keynesova ideja o jednoj globalnoj središnjoj banci koja bi provodila izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku i njegova ideja o jedinstvenoj klirinškoj svjetskoj valuti, 'bancoru', vjerojatno bi imala puno više šanse.
Na žalost tu smo gdje smo sad, na što su mnogi upozoravali još '45. i '46. godine. O tome možete pročitati više u knjizi Georga Montbiota, Vrijeme dogovora
Još jedna zanimljivost je da je Kant prije 200 godina pozivao na stvaranje globalne federacije, kako u svojoj trećoj kritici, tako i u svom kasnom djelu 'Trajni mir – filozofska skica'
Evo sad malo stila koji krasi duže Kantove tekstove... na srpskom i na engleskom, da ih lakše razumete i lepo ih usporedite...
Umešnost u ljudskom rodu ne može se dobro razviti osim posredstvom nejednakosti među ljudima, pri čemu najveći podmiruje životne nužnosti tako reći mehanički, nemajući zbog toga potrebe za nekom naročitom umetnošću, a radi ugodnosti i dokonosti onih ljudi koji obrađuju manje potrebne oblasti kulture, nauku i umetnost, i koji taj najveći broj ljudi drže u stanju potčinjenosti, mučnog rada i malo uživanja, na koju se klasu najzad ipak ponešto od kulture viših klasa postepeno takođe rasprostire . Ali u toku njenog napretka (čiji vrhunac znači luksuz , kad sklonost onome što je izlišno počinje da ide na štetu onog što je neophodno), nevolje rastu podjednako silno na obema stranama: na jednoj usled tuđeg nasilja, a na drugoj usled unutrašnje nenasitosti; ali ta blistava beda ipak je povezana sa razvojem prirodnih dispozicija u ljudskom rodu, te se svrha same prirode pri tome ipak postiže, iako to nije naša svrha. Formalni uslov, pod kojim je priroda jedino u stanju da postigne svoju krajnju svrhu, jeste ono ustrojstvo u odnosu ljudi jednih prema drugima, u kojem se u jednoj celini, koja se zove građansko društvo, protivstavlja sila zakona krnjenju slobode koje uzajamno jedna drugoj protivreče, jer jedino u takvom ustrojstvu može doći do najvećeg razvoja prirodnih dispozicija. Ali osim takvog ustrojstva, čak i kada bi ljudi bili dovoljno pametni da ga pronađu i dovoljno mudri da se njegovoj sili dobrovoljno potčine, ipak bi bila potrebna jedna svetska građanska celina, to jest jedan sistem svih država, koje se nalaze u opasnosti da štetno utiču jedna na drugu.
Imanuel Kant, Kritika moći suđenja – kritika teleološke moći suđenja - O posljednjoj svrsi prirode kao teleološkog sistema.
It is hard to develop skill in the human species except by means of inequality among people. The majority take care, mechanically as it were and without particularly needing art for this, of the necessities of life for others, who thus have the ease and leisure to work in science and art, the less necessary ingredients in culture. These others keep the majority in a state of oppression, hard labor, and little enjoyment, even though some of the culture of the higher class does gradually spread to the lower also. But on both sides trouble increases with equal vigor as culture progresses. (The height of this progress, when people's propensity to [strive for] what is dispensable begins to interfere with what is indispensable, is called luxury.) For the lower class the trouble results from violence from without, for the higher from insatiability within. And yet this shining misery has to do with the development of man's natural predispositions, and [so] nature still achieves its own purpose, even if that purpose is not ours. The formal condition under which nature can alone achieve this final aim is that constitution of human relations where the impairment to freedom which results from mutually conflicting freedom (of the individuals) is countered by lawful authority within a whole called civil society. For only in this constitution of human relations can our natural predisposition develop maximally. But this constitution requires something further, even if human beings were inteligent enough to discover it and wise enough to submit voluntarily to its constraint: a cosmopolitan whole, a system off all states that are in danger of affecting one another detrimentally.
Immanuel Kant, Critique of judgment – Critique of teleological judgment – On the Ultimate Purpose That Nature Has as a Teleological System
Post je objavljen 07.11.2009. u 21:53 sati.