pookapookapookapookapooka

Dakle, sloboda i neuvjetovani praktički zakon (moralni zakon*) upućuju izmjenično jedno na drugo. Ovdje ja dakle ne pitam jesu li oni i uistinu različiti, a nije li naprotiv neuvjetovani zakon samosvijest čistog praktičkog uma i nije li ovaj posve istovrstan s pozitivnim pojmom slobode, nego pitam odakle počinje naša spoznaja neuvjetovano-praktičkog, da li od slobode ili od praktičkog zakona (moralnog*). Od slobode ne može početi, jer niti možemo nje neposredno postati svjesni, jer je njezin prvi pojan negativan, niti je možemo zaključiti na osnovu iskustva, jer nam iskustvo daje spoznati samo zakon pojava, dakle mehanizam prirode, direktnu suprotnost slobode. Prema tome je moralni zakon taj kojeg neposredno postajemo svjesni (čim u sebi stvorimo maksime volje) i koji nam se ponajprije pruža, vodeći upravo do pojma slobode, budući da um prikazuje moralni zakon kao odredbeni razlog (uzrok*) koji nikakav osjetilni uvjet ne može da pretegne, štoviše, koji je od njega nezavisan. No kako je moguća i ta svijest o tome moralnom zakonu? Mi čistih praktičkih zakona možemo postati svjesni isto tako kao što smo svjesni čistih teorijskih načela, jer pazimo na nužnost s kojim nam ih um propisuje, i na odvajanje svih empirijskih uvjeta na koje nas on upućuje. Pojam čiste volje proizlazi iz prvih, kao što svijest čistog razuma proizlazi iz potonjih. Da je to pravo podređivanje naših pojmova i da nam je čudorednost prva otkrila pojam slobode, dakle da je praktički um tim pojmom najprije spekulativnom umu postavio nerješiv problem, kako bi ga njime doveo u najveću nepriliku, to je već jasno iz toga što čovjek, budući da u pojavama ništa ne može razjasniti na osnovu pojma slobode, nego ovdje uvijek prirodni mehanizam mora sačinjavati rukovođ, nikada ne bi došlo do te odvažnosti da u znanost uvede slobodu, da čudoredni zakon i s njime praktički um nije došao do toga i da nam nije nametnuo taj pojam. Ali i iskustvo potvrđuje taj red pojmova u nama. Pretpostavimo da tko za svoje nagnuće tvrdi da je ono za njega posve neodoljivo kad bi mu se pružili omiljeni predmet i prilika. Ne bi li on svladao svoje nagnuće kad bi pred kućom bila postavljena vješala, da ga nakon uživane naslade odmah objese? Ne mora se dugo nagađati što bi on odgovorio. No pitajte ga da li će, ako bi njegov knez od njega, pod prijetnjom iste neodgodive smrtne kazne zahtijevao da lažno svjedoči protiv poštena čovjeka kojega bi knez pod prividnim izlikama volio upropastiti, hoće li onda smatrati mogućim da svlada ljubav prema životu , koliko god ona bila velika? Da li će to učiniti ili ne, to se možda neće usuditi uvjeravati; ali da mu je moguće, to on bez razmišljanja mora prihvatiti. On dakle sudi da nešto može zato što je svjestan da to treba da učini, pa spoznaje u sebi slobodu, koja bi mu inače, bez moralnog zakona, ostala nepoznata.
(* ja dodao)

Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma - Analitika čistog praktičkog uma – O načelima čistog praktičkog uma. Zagreb, Naprijed 1990.