pookapookapookapookapooka

Sjećam se trenutka kad sam se upitao što je to 'žrtva'. Ona neuvjetovana, bezintersesna žrtva, kad napraviš nešto zbog posljedica čega nisi ni na koji način imao koristi već si i podnio neugodnosti koje si mogao lako izbjeći okrečući glavu i ne upuštajući se u takvo djelo. Koji je razlog takvog postupka? Ne mislim na pasivno-agresivno mučeništvo koje donosi neku satisfakciju onome koji pati, ne govorim o mazohizmu, ne govorim o uvježbanom, uvjetovanom refleksu, kojemu ne prethodi promišljanje. Govorim o svjesnoj, promišljenoj i neuvjetovanoj žrtvi. O situaciji kad svoj život i njegov tijek podrediš nekom razlogu zbog kojeg će taj tvoj život upasti u teškoće i neugodnosti. Što je uzrok žrtvi, a da ona nije patološka ili očajnička reakcija, već izraz svjesne i promišljene volje. Odgovor je SLOBODA. A u SLOBODU se može samo vjerovati, nikad ju se ne može spoznati kao neku svoju stalnu osobinu, kao što je, na primjer, hrabrost. Žrtva zvuči kao nešto strašno i sudbonosno. U ovom svijetu oko nas svako pošteno ponašanje je istovjetno žrtvi jer vas stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na one nepoštene. 'Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima! U tom je sav Zakon i Proroci.' To je revolucionarna parola, parola prevrata sebeljubne vladavine koja za sebe tvrdi da je jedina očigledna istina. To je revolucija unutar pojedinca. Zato je onaj koji je pokazao kako se to radi ČOVJEK. U tome je njegova veličina. Malo tko će u životu doći u situaciju da svjesno treba izabrati gubitak svog života ako želi ostati pri onome u što vjeruje. Kad bi svi bili spremni druge poštovati kao same sebe, nitko to ne bi ni trebao napraviti. Ali ako svi okrenu glavu netko će biti primoran biti žrtvom, neko će doći u moralnu dilemu da sve žrtvuje zbog onoga u što vjeruje, a svijet će nepotrebno izgubiti na svojoj ljepoti. U mom svijetu bog ne intervenira. Nema čuda, nema znakova, nema garancija. Imam onog kržljavog Kanta i Onoga što jede kokice i smiješi se. Bog me ne zanima. Bog mi je polje sa ljiljanima. Krasno mjesto za sjesti i diviti se sunčanim zlatom obrubljenim oblacima. Ili plodno tlo iznad masovne grobnice. Bog me ne zanima. Ali onaj koji je pokazao i riječima i djelom kako se živi u vjeri u SLOBODU meni nikad više ne može biti samo uljepšana ikonografija neke religije niti neki bezvezni naivac. On je ČOVJEK. I nije mu bilo drago što mora umrijeti. Ali je umro. A meni je jasno zašto. I na meni je da svojim djelima ne dovedem nekoga drugoga da mora biti u dilemi u kojoj je On bio. Zvučim propovjednički i patetično, ali to je samo stvar pristojnosti, puke ljudske pristojnosti. Jer psi reže i svi ih mi čujemo. Samo se nadamo da neće baš nas izabrati.
Ovo je slika Hansa Holbeina mlađeg. Isus skinut sa križa. Nije ni lijep, ni ugodan, ni utješan prizor. Veličina pojedinačne revolucionarne pobjede nije ni ritualno-stilizirana, ni ponosno slavodobitna. Ona je, uvijek i samo, individualna i osobna. A opet... soba 101 postoji za svakoga. Svakoga. Kant kaže: Sapere aude! Usudi se znati! Ne da je bog veliki, bijeli, pohotni zec ili, naprotiv, dobar i svemoguć stvoritelj svega. Usudi se znati da si ti nešto što se nikad nije dogodilo dva puta i da mijenjaš svemir ako to hoćeš. Samo se usudi... Orwellov Winston Smith u 1984. je bio u sobi 101 i njegova ljudskost mu je zguljena i zauvijek zaboravljena. Oni su moćni, oni su psi i jako ih je puno. I nije nevjerojatno da je budućnost njihova iako su samo domaće životinje. Sve se stiče vježbom pa i pristojnost. Vježbajmo. Male stvari. Velike više ne postoje. Čak ni kao ideje.