pookapookapookapookapooka

Palo mi je na pamet danas da kad bi sebi provukao metak kroz glavu i završio sa ovim nagonom za ranjivošću, kako se život meni manifestira (zajebajem se), nisam nikad pomislio da bi taj metak osim što bi išao ravnom linijom i gurao ispred sebe moj devedeset i pet postotni vodeni neuronski svemir svojim hollow point vrhom, tako da izlazna rupa bude barem veličine teniske loptice... nikad nisam pomislio da bi taj metak istovremeno i rotirao oko svoje duže osi zbog žljebova u cijevi oružja koje bi koristio. Koliko bi rotacija metak napravio putujući kroz moju glavu i praveći od mog desetljećima sastavljanog svijeta kašu koju više ništa ne bi moglo vratiti u prethodni red kojim se ja sad izražavam? Vjerojatno to ovisi o gustoći žljebova u cijevi, a one u pištolju nisu baš guste ni mnogobrojne. Ne znam, nisam ekspert. Bi li se rotacija povećala kad bi metak izašao iz cijevi i oslobodio trenja bakrene košuljice o čelik cijevi? Ne znam. Znam samo da bi mi prorotirao kroz glavu i to mi je nekako fascinantno. Ta neka elegancija učinkovitosti mehanike i sila metala gurnutog silno brzom kemijskom reakcijom deflagracije malodimnog baruta, kojeg je izmislio Nobel. Nikad nisam pomislio da uputim sebi metak kroz glavu, ali danas mi je palo na pamet da bi on napravio nekoliko rotacija ako bi se to ili nešto slično dogodilo. Nikad se nisam ozbiljno bavio mišlju da se ubijem. Samo mi je pala na pamet ta učinkovita i bezobzirna preciznost oružja i krhkost ljudskog tijela.
Ne mislim da postoji samo jedan ozbiljni filozofski problem: samoubojstvo. Ne pada mi na pamet dovoditi u pitanje smisao svoje egzistencije. Serem se na smisao u njegovom najširem mogućem smislu.

'Čovjek se rijetko ubija (ta pretpostavka ipak nije isključena) na temelju razmišljanja. Ono što izaziva krizu, gotovo nikad nije moguće kontrolirati. Novine često javljaju o 'intimnim patnjama' ili o 'neizlječivoj bolesti'. Ta su objašnjenja valjana. Ali bilo bi potrebno znati nije li baš tog dana neki prijatelj očajnikov razgovarao sa njim ravnodušnim glasom. To je krivac. Jer to može biti dosta da se uvećaju sva još
zatomljena ogorčenost i gađenje.'
Albert Camus, Mit o Sizifu.

Hladna rotacija vrelog metka, posljednji čin samoponištenja, djelo je nebrige ili bolesti ili dosade ili grižnje savjesti ili pasivne agresije ili tko zna čega. I ona se događa svuda oko nas u raznim svojim fazama. Ljudi se ubijaju, a ne znam kako se odvajaju razmišljanja od emocija. Evo jedan primjer... ima ona poznata fotografija izgladnjele sudanske djevojčice iz 1994 godine, kako puže dok je polako prati lešinar. Fotograf, Kevin Carter je dobio Pulitzerovu nagradu za tu fotografiju, fotografiju djeteta kojega će uskoro vjerojatno početi jesti lešinar, djeteta kojemu fotograf vjerojatno nije mogao pomoći, osim što je otjerao lešinara. Fotograf se ubio nakon šesnaest mjeseci. Njegova kamera je zabilježila, hladno, mehanički, uz rotaciju namotanog filma zadnje trenutke u životu djeteta kojega je pojeo lešinar. Fotograf se ubio. Možda zato jer je mislio da je ipak nešto mogao napraviti. Ili možda zato što je dobio Pulitzerovu nagradu za ulovljeni trenutak strahote života tog djeteta i fotografov je život, kako vjeruju Aboriđini, zauvijek ostao zarobljen u tom trenutku. Trenutku vrijednom prestižne Pulitzerove nagrade. Trenutku ogorčenosti i gađenja... gađenja prema zemlji i suncu, ljudima i životinjama, gađenja prema prestižnosti i gađenja prema okrutnoj jednostavnosti krajnjeg ljudskog jada. Kevin Carter je bio svjedokom stotina prizora krajnje ljudske brutalnosti, tako blizak i jasan užas i emocionalna distanciranost, nužna za preživljavanje u njegovoj profesiji, nisu se mogli međusobno podnositi u njegovoj glavi. Carter se otrovao ugljičnim monoksidom u svom pick up-u. Poruka koju je ostavio u automobilu glasi:
"I'm really, really sorry," he explained in a note left on the passenger seat beneath a knapsack. "The pain of life overrides the joy to the point that joy does not exist."