Marketing
Sudan... Darfur... genocid...
Palo mi je na pamet danas da kad bi sebi provukao metak kroz glavu i završio sa ovim nagonom za ranjivošću, kako se život meni manifestira (zajebajem se), nisam nikad pomislio da bi taj metak osim što bi išao ravnom linijom i gurao ispred sebe moj devedeset i pet postotni vodeni neuronski svemir svojim hollow point vrhom, tako da izlazna rupa bude barem veličine teniske loptice... nikad nisam pomislio da bi taj metak istovremeno i rotirao oko svoje duže osi zbog žljebova u cijevi oružja koje bi koristio. Koliko bi rotacija metak napravio putujući kroz moju glavu i praveći od mog desetljećima sastavljanog svijeta kašu koju više ništa ne bi moglo vratiti u prethodni red kojim se ja sad izražavam? Vjerojatno to ovisi o gustoći žljebova u cijevi, a one u pištolju nisu baš guste ni mnogobrojne. Ne znam, nisam ekspert. Bi li se rotacija povećala kad bi metak izašao iz cijevi i oslobodio trenja bakrene košuljice o čelik cijevi? Ne znam. Znam samo da bi mi prorotirao kroz glavu i to mi je nekako fascinantno. Ta neka elegancija učinkovitosti mehanike i sila metala gurnutog silno brzom kemijskom reakcijom deflagracije malodimnog baruta, kojeg je izmislio Nobel. Nikad nisam pomislio da uputim sebi metak kroz glavu, ali danas mi je palo na pamet da bi on napravio nekoliko rotacija ako bi se to ili nešto slično dogodilo. Nikad se nisam ozbiljno bavio mišlju da se ubijem. Samo mi je pala na pamet ta učinkovita i bezobzirna preciznost oružja i krhkost ljudskog tijela.
Ne mislim da postoji samo jedan ozbiljni filozofski problem: samoubojstvo. Ne pada mi na pamet dovoditi u pitanje smisao svoje egzistencije. Serem se na smisao u njegovom najširem mogućem smislu.
'Čovjek se rijetko ubija (ta pretpostavka ipak nije isključena) na temelju razmišljanja. Ono što izaziva krizu, gotovo nikad nije moguće kontrolirati. Novine često javljaju o 'intimnim patnjama' ili o 'neizlječivoj bolesti'. Ta su objašnjenja valjana. Ali bilo bi potrebno znati nije li baš tog dana neki prijatelj očajnikov razgovarao sa njim ravnodušnim glasom. To je krivac. Jer to može biti dosta da se uvećaju sva još
zatomljena ogorčenost i gađenje.'
Albert Camus, Mit o Sizifu.
Hladna rotacija vrelog metka, posljednji čin samoponištenja, djelo je nebrige ili bolesti ili dosade ili grižnje savjesti ili pasivne agresije ili tko zna čega. I ona se događa svuda oko nas u raznim svojim fazama. Ljudi se ubijaju, a ne znam kako se odvajaju razmišljanja od emocija. Evo jedan primjer... ima ona poznata fotografija izgladnjele sudanske djevojčice iz 1994 godine, kako puže dok je polako prati lešinar. Fotograf, Kevin Carter je dobio Pulitzerovu nagradu za tu fotografiju, fotografiju djeteta kojega će uskoro vjerojatno početi jesti lešinar, djeteta kojemu fotograf vjerojatno nije mogao pomoći, osim što je otjerao lešinara. Fotograf se ubio nakon šesnaest mjeseci. Njegova kamera je zabilježila, hladno, mehanički, uz rotaciju namotanog filma zadnje trenutke u životu djeteta kojega je pojeo lešinar. Fotograf se ubio. Možda zato jer je mislio da je ipak nešto mogao napraviti. Ili možda zato što je dobio Pulitzerovu nagradu za ulovljeni trenutak strahote života tog djeteta i fotografov je život, kako vjeruju Aboriđini, zauvijek ostao zarobljen u tom trenutku. Trenutku vrijednom prestižne Pulitzerove nagrade. Trenutku ogorčenosti i gađenja... gađenja prema zemlji i suncu, ljudima i životinjama, gađenja prema prestižnosti i gađenja prema okrutnoj jednostavnosti krajnjeg ljudskog jada. Kevin Carter je bio svjedokom stotina prizora krajnje ljudske brutalnosti, tako blizak i jasan užas i emocionalna distanciranost, nužna za preživljavanje u njegovoj profesiji, nisu se mogli međusobno podnositi u njegovoj glavi. Carter se otrovao ugljičnim monoksidom u svom pick up-u. Poruka koju je ostavio u automobilu glasi:
"I'm really, really sorry," he explained in a note left on the passenger seat beneath a knapsack. "The pain of life overrides the joy to the point that joy does not exist."
Naši postupci uvijek imaju posljedice. Neke od posljedica mijenjaju živote drugih ljudi. Neke ih ubijaju. Neke ih ozlijeđuju. Kakve ja imam veze sa djetetom kojeg je pojeo lešinar? Bio bi slijepa i bezumna spodoba kad bi mislio da nemam nikakve veze sa tim.
Stvari su jasne, meni su više nego jasne. A opet kako lako bivam ravnodušan kad znam i osjećam da nekome treba pomoć. Kako mirno živim znajući da je moj potrošački način života nemoguće osigurati svima na ovome svijetu. Ubio sam i dijete i fotografa, nekim infinitezimalno malim sudjelovanjem u prihvaćanju da je rotacija metka nešto svakodnevno i neizbježno, samo ne u mojoj glavi. Nema te stvari koja može izbrisati onaj fotografov trenutak odluke da slika dijete, a ne da iskoči iz vlastite kože i pomogne mu pod bilo koju cijenu. Nema tog Boga koji se smije usuditi i stati iza neminovnosti djetetove zvijerske smrti. Ima samo jedna stvar na svijetu koja se može nazvati 'dobrom', a to je dobra volja. A ona je ONO što je jedino moguće postojanje svijeta opravdati pred našom savješću. Dobra volja.
Da budem jasan... ovaj svijet je užasno mjesto samo zato što ja i vi i svi mi koji imamo sreću da živimo u miru i obilju, nismo zadovoljni onim što imamo i želimo više. Sve što želimo je više. A vrijednost toga 'više' definirana je rijetkošću. Zašto jedan radni dan programera kompjutorskih igrica vrijedi sto tisuća puta više od radnog dana roditelja ove djevojčice čija je sudbina službeno nepoznata, ali je više nego izvjesno da je ta sudbina potpuno, apsolutno i konačno poniženje jednog malog ljudskog bića.
Da budem jasan... nema toga Boga koji se smije usuditi stati iza neminovnosti ovakve sudbine jednog djeteta. Ako ga ima, ja ga ne priznajem, poput srednjeg Karamazova.
Da budem jasan... biti bogat u ovakvom svijetu je odlika ljudskog lešinara... onaj lešinar na slici, ono su bogati u svom najglamuroznijem izdanju.
Da budem jasan... jebe mi se za smisao egzistencije, jebe mi se za estetiku, jebe mi se za tradiciju, jebe mi se za spiritualno, jebe mi se za šarenu lažu stvarnosti koja mi se nudi uz 'grace' period u trajanju životnog vijeka... jebe mi se za svo lešinarsko smrdljivo zlo i njegovu ogavnu pojavnost koja se više i ne trudi opravdati svoju crvljivu raskoš. Jebe mi se i za najmanji tračak moje potrebe za konformističkom sudbinom. Ja sam LUD. I nikad neću biti normalan. I dočekat ću Osviještenje, ono je jako blizu, svima je jasno da nema puno vremena. Moram vjerovati da me nitko ne može zaustaviti. Svaka druga pomisao je suluda. Svaka druga pomisao ima dugi kožni vrat i kukasti kljun kojim čupa moju utrobu.
Svaka druga pomisao je metak koji rotira oko svoje duže osi, jer ja ću umrijeti kad je izgubim... kad izgubim vjeru u svoju Slobodu, vjeru u LUDILO svoje Slobode. Strah me je misliti o Mudrosti kad pogledam ovu fotografiju. Jer prvo ide Sloboda, a onda Mudrost. A Sloboda je CRVENA, CRVENA, CRVENA, CRVENA, CRVENA!!!
Da budem jasan... nisam ja tek počeo, dugo sam bio tamo. Dovoljno dugo da shvatim kako je lako mlatiti tuđim kurcem po gloginjama... i kako je smiješno prhak autoritet onih koji to rade. I nije mi bitno što nikoga nije bilo briga. Mene jest. A mene nitko ne može zaustaviti.
Post je objavljen 02.07.2005. u 17:58 sati.